Frontmen najmaštovitijeg hrvatskog benda Pips Chips & Videoclips, 42-godišnji Dubravko Ivaniš oduvijek je živio u svojem svijetu čudesa. Ljudi ga obožavaju ili mrze, hvale ili podcjenjuju, idealiziraju ili preziru - u njegovu slučaju, sredina ne postoji. Nekad najveći mrgud domaće glazbene scene, na svojem je posljednjem velikom koncertu u zagrebačkoj Tvornici 6. ožujka, uz odličnu svirku, nakon dugo vremena pokazao i veliki osmijeh. Ponekad mračan, ponekad sjetan, uvijek oprezan, maštovit, kritičan i iznad svega zaljubljen u glazbu. Story: Dvije godine nakon promocije posljednjeg albuma ‘Pjesme za gladijatore’ održali ste veliki koncert u Tvornici. Kako je bilo? - Dobar je onaj koncert na kojem publika zaboravi da je publika, a bend surfa na njezinu energetskom valu. Ovo je bio baš takav gig, izvrstan, i dugo će ga pamtiti svi nazočni. Story: Sebe ste prozvali astronautom koji ne želi pripadati ovom svijetu. Koliko taj astronaut ima jak karakter i čvrsto stoji na zemlji? Jeste li snažni ili to svih ovih godina pokušavate biti? - Prije ovo drugo. Stojim na zemlji onoliko čvrsto koliko to dopušta gravitacijska sila. Astronauti su nomadi. Mi smo zapravo kozmički uličari. Obilazimo goloruk narod po blatnjavim drumovima i pjevamo mu o ljubavi. Moraš biti gigant da bi to izdržao, odnosno moraš biti nenormalan da bi ostao normalan.
To su čvrsti životni temelji “Siguran sam da se čovjek nakon određenih godina bez obitelji i djeteta više ne razvija na pravi način”, istaknuo je glazbenik Story: Unatoč godinama i iskustvu, jeste li i danas nesigurni u sebe? Imate li više samopouzdanja otkako ste postali otac? - Kad imam pjesmu, osjećam se kao Mike Tyson u najboljim danima. Kad je dugo nemam, fragilan sam kao Kalimero. Jednostavno, zar ne? Roditeljstvo, pak, nosi ranjivost, ekstremnu ranjivost koju je teško opisati onima koji nemaju djecu. Prema sebi svatko, ako želi, može biti neodgovoran, ali prema svojem djetetu ne možeš, ako nisi teško psihički zakinut. Story: Jeste li sretni? - Mislim da je jedina sreća ne razmišljati o sreći. Sreća je raditi, napredovati, učiti. U tom se smislu stvarno trudim biti sretan. Sretan sam točno pet minuta, kad prepoznam dobru pjesmu, a to se dogodi najviše dva-tri puta godišnje. Je li to malo? Ne treba biti nezahvalan! Postoji i druga vrsta sreće, kad publika na koncertu prihvati pjesmu, stvari se poklope, tada mi se učini da sve ima smisla.
Uvijek je svjestan sebe “Ne smatram se nimalo hrabrom osobom. Štreber sam s maskom razbojnika”, otkrio je Ivaniš Story: Kakvi ste bili kao dijete? - Bio sam dobro, poslušno i pametno dijete, a to uopće nisu neke pozitivne i poželjne osobine. Nisam bio buntovan, u školi sam bio među najboljima dok se nisam upisao na pravni fakultet koji me nije zanimao. Ondje sam napokon uspio biti apsolutno najgori. Glazbu radim od desete godine i oduvijek sam znao što je moj pravi poziv. Na poziv se odazivaš, a na posao moraš. U jednom trenutku, valjda je to bila katarza unutarnjeg nesklada, shvatio sam da ne želim nešto morati, a istodobno da je pravi zločin ne odazvati se. Kad je o fakultetu riječ, uvijek je zgodno u kakvom suludom životopisu napisati ‘pohađao Pravni fakultet u Zagrebu’ jer to je perverzna istina. Story: Kad ste počeli živjeti po svom? - Tek negdje početkom devedesetih. Malo su mi popustile kočnice, a više mi se nije dalo u njima mijenjati ni ulje ni diskove. Do tada sam bio pristojan momčić koji je preko volje pokušavao udovoljiti drugima, a to ne može dovijeka.
Malena je najvažnija “Otkako je Lucija došla na svijet, Yaya i ja imamo malo vremena za sebe jer smo jako vezani za nju”, povjerio je DubravkoCijeli razgovor s Dubravkom Ivanišem pročitajte u magazinu Story
Razgovarala Ivana Čulić Snimio Tomislav Marić
Zahvaljujemo Somec interijerima na ustupljenom prostoru za snimanje
