Ona je energična, jaka, srdačna i beskrajno topla žena. Sa svojih 47 godina izgleda sjajno, neopterećeno i zadovoljno.Nije nam dugo trebalo da dogovorimo intervju jer se Anja Šovagović Despot uvijek rado otvara svojoj publici - kako ulogama koje reda u matičnom kazalištu Gavella, tako i privatno. Tvrd orah bila je druga strana, doajen hrvatskoga glumišta, markantni i šarmantni Dragan Despot koji je, nakon previše godina izbjegavanja, ipak pristao na intervju. Kad su stigli, doimali su se beskrajno opušteni i zaljubljeni baš kao i prvoga dana, koji je bio prije 25 godina. Samo za Story podijelili su iskreno i bez suzdržavanja što ih drži zajedno toliko vremena.

Story: Završili ste snimanje filma Krste Papi­ća ‘Cvjetni trg’ na kojem ste surađivali. Dragan: Gledao sam na to kao na mogućnost da se Anja i ja nađemo na filmu, ali ispalo je suprotno. Pomislio sam kako bi publici možda bilo zanimljivo vidjeti nas kao par kroz privatnu prizmu, a nama iz umjetničkih razloga. Ali uglavnom smo se sebično koncentrirali svaki na sebe. Anja: Susrećemo se tek u jednom kadru, kada Despot dolazi kao šef policije meni na vrata, a ja otvaram i pitam: “Što je?” na što on kaže: “Policija! Mogu li razgovarati s vašim mužem?” I to je naš jedini susret. Story: Tko koga više kritizira, a tko je veći paničar pred premijeru? Dragan: Naše se kritiziranje svodi na razgovor. Ljudi jednostavno razgovaraju o stvarima koje ih vežu, a mi smo, stjecajem pozitivnih okolnosti, slučajno zajedno i kod kuće, pa razgovaramo do kraja iskreno. Pa tako i o glumi. I s te je strane dobro što dijelimo život, što je prisutna iskrenost jer unutar naše struke ljudi su često otuđeni, pa katkad i nema međusobnih odnosa. Ljudi se rijetko ili gotovo uopće ne povjeravaju jedni drugima. No mi nemamo takav problem, ne suzdržavamo se, pa čak ni kad je o kritiziranju riječ. Anja: U našem slučaju nema taštine. Dragan: Važno je da o glumi mislite slično ili gotovo isto. To je stvar dijeljenja ukusa, a važno je imati približno jednak ukus ili kriterije, što vas dalje motivira da razmišljate na istim valnim duljinama. Pa nešto što se meni sviđa, izgledno je da se sviđa i Anji. Anja: Ili nešto što se meni sviđa, a ti me popljuješ, pa se meni više ne smije sviđati?! Dragan: Ma, pusti to, ali ja više stvaram paniku prije važnog trenutka. Ona je puno mirnija u tom pogledu. Anja: Ma, kada ti stvaraš paniku? Dragan: Ponekad, kada osjećam veću odgovornost nego što bih trebao. Anja: Da, s te strane svakako. No kad je riječ o tremi pred premijeru, važno je da su vam kod kuće stvari posložene na svoje mjesto. Da ste mirni i zadovoljni te da obitelj ima razumijevanja, pa onda i ta profesionalna uznemirenost nekako nestane. Kad sam se prošle godine pripremala za predstavu ‘Duh’, za ulogu engleske učiteljice metafizičke poezije 17. stoljeća, imala sam težak zadatak. Bilo je zahtjevno, intenziv­no i potpuno sam se predala čitanju i razumije­vanju onoga što sam igrala. Ali u onoj zadnjoj fazi, Despot mi je stvarno pomogao jer mi je objasnio neke stihove. Baš onako u svom profesorskom stilu i s akademskog stajališta. Uza sebe imam nekoga s kim mogu ravnopravno razgovarati, ali i učiti od njega. No i ja njemu pomažem oko milijun stvari koje zamjećuje samo žensko oko. Story: Anjina priča o glumačkom pozivu više-manje nam je poznata, no kako se Dragan Des­pot našao u glumačkim vodama? Rano i prilično neosviješteno. Moji su rodite­lji imali najmanji doticaj s glumom, pa se Anja i ja u tom smislu bitno razlikujemo. Sve je krenu­lo s mojim viđenjem crkvenog oltara koji me privukao kao dječaka i poslije se pretvorio u neku vrstu scene. Uvijek mi se činilo kako svećenik s tog oltara čini ljude boljima, plemenitiji­ma, pametnijima, pa se i u meni javila potreba da ljude učinim zadovoljnima. I otad je zapravo gluma način života kojom volim vjerovati, činim ljude sretnijima. A ako su uistinu i sretniji, onda je moj smisao ispunjen. Story: Kako to da se još nikada niste upustili u neki zajednički projekt? Dragan: Stjecajem okolnosti. Nismo ni imali toliko vremena jer kako igramo u različitim kazalištima, prostor nas ograničava. Danas glumci teško cirkuliraju unutar kazališnih kuća, pa moram priznati kako sam i sâm pomalo iz­nenađen zašto nas ne koriste više. Anja: Prvi projekt u kojem smo iskorišteni u tom smislu bila je Shakespeareova ‘Oluja’. Dragan: Ali tada još nismo bili u vezi! Anja: Da, završilo je tako što smo se vjenča­li. Poslije smo, početkom ‘90-ih, igrali par u Araličinu komadu ‘Propast Magnuma’. Story: A je li vam to što ste postali par bila olakšavajuća okolnost? Anja: Jedina je specifičnost što imamo slične energije. Dragan: S obzirom na emitiranje te energije, žao mi je što se više puta nisam našao s Anjom na pozornici. Imao sam izvrsnih partnerica, ali kada se osvrnem na karijeru, žao mi je što češće nisam igrao s tako dobrom partnericom. Anja: Ali, Despote, čekaj, život je pred nama! Sada su i djeca već velika. Dragan: Da, samo se danas igramo mame i tate, a ne ljubavnika. Story: Ove godine obilježavate 25 godina bra­ka. No kako glasi početak priče? Anja: Prvi susret? Ja sam imala 15 godina! Dragan: Te sam godine ig­rao na Dubrovačkim ljetnim igrama u ‘Romeu i Juliji’, naravno, bio sam Romeo. Anja nije bila Julija, no ja sam svu ljubav na sceni nekako crpio iz privatnog plana, a davao mimo predstave. Bio sam Romeo na dva plana, u životu i na sceni. Anja: No i prije nego što smo se upoznali u Histrionima, ja sam bila honorarac, a on stu­dent završne godine na Akademiji. Onda smo jedno drugo ljeto, u Dubrovniku, neočekivano, nepredvidivo i neobično završili skupa. I odlučili se vjenčati nakon četiri dana. A to nitko nije znao. Sve smo šokirali, osim nas dvoje. Story: Dragane, kako je to izgledalo kada ste došli pred Fabijana Šovagovića i rekli mu kako biste se željeli oženiti njegovom kćeri? Dragan: Šovo je bio čovjek kojeg je vrijedilo poznavati. Sjećam se ja njega i dok nisam znao da ima kćer. Kad sam bio student, bilo je razdoblje trovanja uljem i s obzirom na to da je znao kako sam student i kako se snalazim u tom trenutku, vodio me kući i davao mi ulje da si skuham nešto. Imali smo poseban odnos jer još dok smo mi bili obični studenti, a on već glumačka legenda, gledao nas je kao sebi ravnima i smatrao nas dovoljno velikima da se družimo s njim. Nama je to, naravno, imponiralo. A u situaciji kada mi je već bio punac, bio sam privilegiran što s tim čovjekom mogu priča­ti o drugim stvarima, o životu, i to sam maksimalno iskorištavao. Kada je otišao, shvatio sam kako je upravo on bio jedini od kojeg sam još mogao puno učiti. Story: A kako je izgledao prvi susret s Draga­novim roditeljima? Anja: Prvi je susret bio kad su doputovali u Zagreb. Kako smo sve brzo obavili, nismo se stigli prije upoznati, nego netom prije vjenčanja. I kada su došli u stan u Mesničkoj, gdje su moji roditelji stanovali, sjećam se da je ušla Des­potova majka, Matija, i odmah posložila stvari na svoje mjesto. Rekla je: “Krasnog ste momka dobili u familiju.” Tako da je odmah preuzela glavnu riječ pa nikada nije bilo nelagodnih situacija, sve je bilo transparentno. Story: I osjećate li danas, nakon svih životnih uspona i padova, nostalgiju za danima mladosti ili je, pak, sada ljepše u zrelim godinama, kada čvrsto stojite na zemlji, imate obitelj...? Anja: Nisam nostalgičarka. Uživam u svemu što je danas i što će se dogoditi sutra. Sva­kako da s osmijehom gledam na sve naše zajed­ničke trenutke, na djecu, njihovo odrastanje i život. No tko zna što je još sve pred nama. Mož­da će zvučati nekako nezahvalno, no cijelog sam si života postavljala neke ciljeve, koje sam u pravilu ispunila. Ne žalim ni za čim. Dragan: Anja se samo skriva od naših godina. Anja: Ma daj! Dragan: Svako vrijeme nosi svoje - i danas na neki način ubiremo plodove onoga za što smo se borili i što smo do sada stvarali. Što si stariji, više obraćaš pozornost na životne sitnice koje možda do jučer nisi ni zamjećivao. Sve je prolazno, a naglasak je na prolaznosti materijalnih stvari. Samo je obitelj uvijek uz tebe. Ni ja ne žalim ni za čim - kao da je važno što nikad nisam odigao Hamleta! Anja: Zato će tvoj sin jednoga dana. Dragan: Ma, to je maštao kao jako mali. Story: Kako ste se snalazili kad su vam djeca bila malena? Anja: Nije bilo lako, istina, no uspješno smo se usklađivali. Kada sam ja radila, Despot nije i obrnuto, a ponekad nam je uskakala moja mama kao baka-servis te sin bliskih nam prijatelja, koji je s nepunih sedamnaest čuvao Anu dok je bila malena. A susjeda Ivana uskakala je dok je Jo­sip bio malen. Dragan: No uspijevali smo sve izgurati bez dadilja. Anja: Da, bilo nam je važno pravilo da naizmjence prihvaćamo projekte, nikako istodobno. I to je doista odlično funkcioniralo. Samo kompromis i dogovor. Story: Kako odgajate svoju djecu? Dopuštate li im gledati neke reality showove, primjerice, ‘Big Brother’? Anja: Trudimo se oko djece, i to neizmjerno, jer djeca svaki dan zahtijevaju sto posto onoga što im možeš pružiti. Ljubav, razumijevanje, razgovor i poštovanje... Naravno, pazimo jako i na obrazovanje pa im u tom pogledu nastojimo pružiti apsolutni maksimum. Dragan: U našoj obitelji nikad nije bilo zabrana. Nismo imali potrebu za tim. Anja: Da. Baš je zanimljivo ovo što me pita­te. Naime, naši klinci na televiziji mogu gledati što god zažele, mogu i slušati narodnjake, nedajbože! Slobodan izbor i svakome na volju. No oni nemaju takve interese. Naša Ana sluša Queen, ide u glazbenu školu, pa zapravo ne znam kako bi našla poveznicu između sebe i tog performansa na televiziji. Meni je možda, u nekom vidu profesije, to i zanimljivije, no ni ja ne gledam takvo nešto. Story: Smatrate li onda da je danas teže ili lakše biti roditelj? Anja: Pa ne bih mogla znati. Dragan: Svakako je danas zahtjevnije. Me­diji serviraju plitke i neukusne stvari pa na neki način imaš potrebu zaštititi svoje dijete od onoga što smatraš nepotrebnim, što ne zadovoljava tvoje kriterije. No danas su kriteriji generalno niski pa sam ja, primjerice, jedan od rijetkih glumaca koji rjeđe odlazi u kazalište. Ili gotovo uopće. Doista ne želim kvariti svoje davno stečene kriterije. Story: Sve se više ljudi razvodi. Svi znaju voljeti kada stvari teku, no kako kada zapne? Anja: Razgovorom i iskrenošću. Kad ti je obitelj na prvome mjestu, onda nema puno mje­sta manevriranju. Ali i Despotu su se kriteriji znatno podignuli otkako je sa mnom. Dragan: Kako to misliš? Anja: Pa prvih deset godina radio si što si htio, no sada puno manje toga zadovoljava tvoje previsoke kriterije. Dragan: Ljubav je na prvome mjestu. Story: Tko je od vas dvoje veći romantičar? Anja: Valjda ja. Naime, ja palim svijeće za večerom. Story: Dakle, padate na buket cvijeća? Anja: Nepogrešivo. Story: A Dragan džentlmenski to ispunjava? Anja: Njegov je posljednji romantičan podvig bio prije točno 25 godina, kada je kleknuo pred mene i darovao mi prsten. Otada... Dragan: Pa tu i tamo kupim cvijeće. Ali nekako mi je jednostavnije, ali i na veće obostrano zadovoljstvo, samo doći u trgovinu i platiti ono što je ona odabrala. To je nepogrešivo. Story: Doimate se jako ponosni na svoju djecu, Anu i Josipa. Anja: Da, iznimno. Ana je izrasla u zrelu 17-godišnjakinju koja već ima svoje ‘ja’, svira klavir, ide u glazbenu školu, ima svoje interese. Josip, pak, puno čita, on sanjari kako će jednoga dana postati književnik. Story: Je li vam žao što niste imali još djece? Anja: Nezahvalno pitanje jer čovjek ne razmišlja često o tim hipotetskim situacijama. Anu smo dobili jer smo imali potrebu za njome, a kada je ona kretala u osnovnu školu, dobili smo potrebu za Josipom. I eto tako se i dogodilo. Možda zvuči patetično, ali naš je dom doista ispunjen toplinom. Story: Jesu li djeca vaš krajnji smisao života? Anja: Apsolutno. Dragan: Potpisujem. Story: Vrijedi li i u vašemu domu ona kako žena drži tri kuta kuće? Dragan: Anja je glavna kad je riječ o estetici, izgledu našeg doma i sličnim stvarima. Ja sam zadužen za kuhanje. To je moja tajna strast. Kuhanje je kao i umjetnost. Srećom, i moj je sin već to spoznao, na moj ponos i zadovoljstvo. Story: Kako ćete obilježiti srebrni pir? Anja: Velikom proslavom. Story: Biste li rekli jedan za drugoga da ste srodne duše? Anja: Ne vjerujem pretjerano u taj koncept. Mi smo prije svega veliki prijatelji, no ljubav je ključna. Dragan: Da. Story: Za kraj jedno glumačko pitanje; koje partnerove uloge posebno pamtite? Anja: Despot je imao doista sjajnih uloga, ali svoj je vrhunac dosegnuo izvedbom ‘Na rubu pameti’. Dragan: Moj odabir pada na ‘Mjesec dana na selu’, ‘Tri sestre’, ‘Višnjik’ i ‘Duh’. Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Matea Smolčić