'I dalje nema ništa novo u vezi s mojim zdravljem, situacija je ista. Još idem na dijalizu i čekam novi bubreg', samo za Story rekao je Ivan Klasnić, koji posljednjih osam mjeseci tri puta tjedno odlazi u bolnicu u Hamburgu. Otkako mu je u rujnu prošle godine otkazao donirani bubreg, svaki ponedjeljak, srijedu i petak odlazi na dijalizu i ondje leži pet sati. Iako mu vrijeme sporo prolazi, pronašao je načine da ga skrati. 'Ili sam na mobitelu, ili gledam televiziju, ili slušam glazbu, razgovaram telefonom, rješavam neke stvari koje moram obaviti, spavam, i to je otprilike to', rekao nam je bivši hrvatski nogometni reprezentativac koji se trenutačno nalazi u Zagrebu, gdje također tri puta tjedno odlazi u bolnicu. Naime, kako pacijentima s kroničnim bolestima bubrega ovaj postupak zamjenjuje funkciju bubrega i uklanja štetne tvari iz organizma, neodlazak na dijalizu mogao bi biti koban. Stoga nogometaš, koji je prije samo nekoliko godina bio u vrhu strijelaca Premiershipa, prije svakog putovanja mora unaprijed dogovoriti termin u bolnici zemlje u koju putuje.
'Ova me situacija dosta ograničava u životu, ali to ne znači da ne mogu putovati. Mogu ići kamo želim, uz uvjet da prvo riješim dijalizu u mjestu u koje idem', govori nam Ivan. Posljednja dva tjedna riječ je o jednoj zagrebačkoj bolnici u koju ga nešto prije 7 sati triput tjedno vozi rođak. Ivan je, kako nam je u razgovoru otkrio, u hrvatsku metropolu došao u posjet rodbini, ali i kako bi obavio razgovore vezane uz mogućnost transplantacije bubrega. 'Ako me pitate postoji li mogućnost da tu obavim operaciju, odgovor je da. To je također opcija o kojoj razmišljam otkako je odlučeno da i Hrvati koji žive u inozemstvu mogu u Hrvatskoj obaviti transplantaciju', otkrio nam je Ivan. Prilika da se svi hrvatski državljani, bez obzira na to gdje žive, mogu prijaviti na hrvatsku transplantacijsku listu postoji od jeseni prošle godine i znatno će olakšati situaciju 37-godišnjem sportašu rođenom u Hamburgu, koji bi u Njemačkoj, kako se pisalo, novi bubreg mogao čekati i do sedam godina, a kod nas otprilike godinu dana. Ivanu će to biti treća transplantacija bubrega, a do svega toga, kaže, ne bi došlo da ga liječnici kluba Werder Bremen, za koji je igrao od 2001. do 2008., nisu pogrešno liječili. Naime, već je 2001. krvnim pretragama ustanovljena povećana vrijednost kreatinina, koji raste kada se smanjuje sposobnost bubrega da filtrira tekućine u tijelu, te izražena slabokrvnost, a spomenute vrijednosti bile su loše i sljedeće tri godine. No nitko od nadležnih liječnika nije reagirao. Štoviše, umjesto odgovarajuće terapije, davali su mu lijek za ublažavanje bolova sa sastojkom diclofenacom koji je još više oštetio ionako oštećene bubrege. Slaba funkcija bubrega otkrivena je tek 2005. godine, kad je Ivan završio u bolnici u Bremenu zbog operacije slijepog crijeva. U nevjerici i šoku nogometaš, koji je tada bio na vrhuncu karijere i pred kojim je bila blistava sportska budućnost, odlučio je fokusirati se na zdravlje i oporavak, ali i istjerati pravdu. Da su liječnik Götz Dimanski i internistica Manju Guha krivi, dokazano je potkraj ožujka i sudskim putem. Sudac Clemens Bolay je nakon gotovo devet godina, koliko je trajao proces, donio nepravomoćnu presudu kojom je potvrdio da su spomenuti liječnici, koji i danas rade u klubu, počinili grube liječničke pogreške i odgovorni su za gubitak bubrega te za svu materijalnu i nematerijalnu štetu koju je Ivan pretrpio. Dužni su mu platiti 100 tisuća eura odštete za pretrpljenu bol, a snose i sve liječničke troškove. Ivan također ima pravo na materijalnu odštetu, ali visina još nije utvrđena. Sudac Bolay ustvrdio je da je Ivan samo u 2007. zbog nemogućnosti ispunjavanja profesionalnih obveza pretrpio materijalnu štetu u iznosu od milijun eura. 'Oduvijek sam želio da istina iziđe na vidjelo, što sam napokon i uspio ovim suđenjem - rekao nam je, među ostalim, kada smo se susreli s njim u Zagrebu. No napomenuo je da ništa od toga - ni novac ni moralna satisfakcija presudom - ne mogu vratiti ono najvažnije, njegovo zdravlje. Na prvoj transplantaciji Ivan je završio 2007., kada je donor bila majka Šima, no njegovo je tijelo odmah odbacilo donirani organ.
'Mislim da je mojoj majci tada bilo jako teško. Trebalo je prihvatiti činjenicu da je meni zdravlje i dalje ugroženo, a njezin mi bubreg nije pomogao', ispričao nam je tada Ivan koji je tri mjeseca nakon toga završio na novom presađivanju organa. Ovaj je put bubreg donirao otac Ivan. 'Pitao sam se hoće li operacija uspjeti, kakav će mi život biti dalje, hoću li se morati paziti... Puno mi je pitanja prolazilo glavom. Nakon što prva operacija nije uspjela, kao da sam sve proživljavao ispočetka. No rekao sam si da idem dalje i da ću se boriti dok ne proradi', otkrio je tada za Story. Odustajanje za njega nije dolazilo u obzir, u najgorim trenucima snagu mu je davala vjera, ali i obitelj, osobito danas desetogodišnja kćer Fabienne Coleen koju je dobio u braku s bivšom suprugom, Njemicom Patricijom, od koje se razveo nakon osam godina braka 2012. godine. Optimizam i upornost naposljetku su urodili plodom. Tri mjeseca nakon transplantacije počeo je trenirati, a samo deset mjeseci poslije ponovno se vratio na teren kao jedini profesionalni nogometaš s presađenim bubregom u svijetu i još je jednom opravdao nadimak Killer. Ovaj ‘stroj za golove’, kako su mu nerijetko tepali mediji i fanovi, u prvoj utakmici s Bayernom zabio je dva gola, na Europskom prvenstvu u Austriji za Hrvatsku je također zabio dva gola, uslijedili su ugovori s francuskim Nantesom i engleskim Boltonom, a posljednju utakmicu odigrao je 2013. u dresu kluba FSV Mainz. 'Želio sam ljudima pokazati da je sve moguće kada imaš volju. Nadam se da ću u tome biti prvi i zadnji jer nikome ne želim takve probleme. Ovo što sam doživio stvarno nije bilo ni lijepo ni ugodno, ni najgorem neprijatelju ne bih poželio da proživljava sve to. Najteže mi je bilo ponovno naučiti trčati i igrati nogomet. Doslovno sam počeo od nule. Nakon operacije jedno sam vrijeme mirovao, pa sam počeo trenirati nakon dva, tri mjeseca. Sjećam se da sam prvi dan jedva potrčao, no dobro je što više nisam osjećao nikakve bolove', prisjetio se u jednom od intervjua za Story. Iako je već tada, s obzirom na to da nijedan donirani bubreg nije trajao više od 25 godina, znao da ga čeka još najmanje jedna transplantacija, ovakav rasplet, i to tako brzo, nije očekivao. Stariji brat Josip ne može biti donor, kako su planirali, jer su već stvorena antitijela protiv doniranih bubrega članova obitelji, stoga Ivanu predstoji čekanje i nada da će se brzo pronaći odgovarajući organ. Unatoč tome, odlično je raspoložen i osmijeh mu gotovo ni u jednom trenutku ne silazi s lica, a na pitanje što mu nakon svega i dalje daje snagu, odgovara: 'Inače sam dosta pozitivan, osoba sam koja se voli smijati i ne misliti negativno. Kći mi daje veliku snagu, obitelj također. Zašto bih se prepustio, želim živjeti još sto godina'. Naprijed ga gura i san da još jednom zaigra na punom stadionu. Tako je nedavno otkrio kako ga Michael Oenning, trener mađarskoga prvoligaša Vasasa, već mjesecima moli da odigra jednu sezonu u tom klubu. 'Ma to sam se zezao. Imam prijatelja koji je tamo trener i nas dvojica nešto smo se šalili pa je ispalo tako. No istina je da sam nogomet uvijek sanjao, i danas noću znam sanjati da igram. No to je samo moja želja, ne znam hoće li se to uistinu dogoditi. Sve je zasad neizvjesno, teško je reći', poručio je za kraj Klasnić, koji u Zagrebu ostaje do kraja tjedna, a potom se vraća u Hamburg, gdje će s obitelji proslaviti Uskrs. Napisala: Nikolina Kunić Fotografije: Tomislav Miletić/PIXSELL, Instagram
