Iako u životu nije naročito ambiciozna, čini se da se sudbina baš urotila kako bi od mlade voditeljice Tamare Loos napravila zvijezdu. A sve čega se lijepa 25-godišnja Zagrepčanka dohvati, uistinu joj ide od ruke. Pred kamere je stala već u srednjoj školi, njezin glas na radiju veseli slušatelje, a pokazala je da zna i pjevati. Trenutačno je gledamo u emisiji o kućnim ljubimcima ‘Mijau, vau’ na RTL Televiziji i u seriji ‘Pod sretnom zvijezdom’ na Novoj TV. Unatoč pretrpanom rasporedu, Tamara je uzela predah i s iznimnom lakoćom ispričala neke sličice iz života; o ljubavi prema studentu Matiji, svojim željama, planovima, a otkrila nam je i svoje stavove o nekim općenitim životnim situacijama.
Story: Uz to što vas čujemo u programu radija Antene Zagreb, gledamo vas i u seriji ‘Pod sretnom zvijezdom’. Kako to da ste zaplivali u glumačkim vodama?
Nazvala me asistentica Nikole Ivande. Nisam baš bila pretjerano zainteresirana, ali onda sam zaključila da mi nije naodmet upoznati nove ljude. Došla sam na kavu i dobila scenarij kako bih pred njima pročitala nekoliko scena. Poslije toga nisam imala nikakva očekivanja. Ponovno su me nazvali i ponudili mi ulogu Silvije. Razmišljala sam nekoliko dana i zaključila da je najgore zlo koje mi se može dogoditi to da ispadnem loša glumica. Znala sam da bi mi jednom bilo žao što nisam pokušala glumiti. Lik Silvije ima neke sličnosti sa mnom: odgovorna je štreberica, drži sve konce u rukama, pozitivka je. Vjeruje ljudima dok je ne razočaraju, a ja im ne vjerujem sve do trenutka dok ih stvarno dobro ne upoznam i shvatim da su u redu.
Story: Nije ostao nezamijećen vaš nastup u prošloj sezoni ‘Zvijezde pjevaju’. Svi su hvalili vaš nastup s Markom Toljom. Hoćemo li uskoro slušati neki zajednički duet ili ćete možda sami nešto snimiti?
Pjevanje mi je super. Ali nisam sigurna da bih željela da mi postane posao. Čim to postane posao, čovjek je opterećen svim ostalim više od pjevanja. Ali kad bi mi se pružila prilika i netko mi ponudio neku pjesmu ili duet koji mi se sviđa, zašto ne?
Story: Rano ste stali pod svjetla reflektora, sa 17 godina, kada ste došli na audiciju za emisiju ‘Briljanteen’. To je uistinu velika stvar za srednjoškolku. Jeste li imali uobraženih faza?
Mene je to pucalo na potpuno drukčiji način. Prvi sam put doživjela tremu. Imala sam osjećaj kao da su mi se noge odsjekle. Znam kako je ispasti glup pred kamerama i u nekim me trenucima to posve izbezumljivalo. Ako sam i bila uobražena, onda to nije bilo zbog posla. Čak ni od cura iz razreda nisam osjetila ljubomoru. Emisija mi je bila odlična isprika za izostanak s nastave.
Story: U vašem je poslu prisutno dosta ljubomore. Jeste li ikada imali neugodnosti s kolegama i jeste li ostvarili neka prijateljstva?
Kao i na svakom poslu, i u voditeljskom ima izražene taštine i zavisti. Tijekom dosadašnjeg staža uvijek se vodim onom - ako nikoga ne diram, nitko neće dirati mene. Ali u posljednje vrijeme, nažalost, susrećem se s nekorektnostima nekih kolega. No s druge, pak, strane, stekla sam i neka lijepa prijateljstva. Uživam se družiti s Lukom Bulićem, za kojeg mislim da je jako pametan, neiskvaren i duhovit, a sa Zlatom Mück, naravno, redovito pijem kavu.
Story: Rekli ste da ćete se kad diplomirate odseliti iz obiteljskog gnijezda. Je li došao taj trenutak?
Bliži se i nadam se da će doći potkraj godine. Ostali su mi još jedan ispit i diplomski na ekonomiji. Već neko vrijeme štedim jer imam jedan psihološki problem. Naime, ne mogu živjeti u stanu, nego u kući. Planiram izgradnju male montažne kuće jer u ulici u kojoj imamo obiteljsku kuću posjedujemo i zemljište. S obzirom na to da sada imam četiri mačke i psa koji su se naviknuli na kuću i dvorište, željela bih imati svoju farmicu, jednog kozlića i kokoši. Tako bih imala i vrt, domaća jaja i mlijeko. Tko zna, možda se počnem baviti i poljoprivredom.
Story: Kako se slažete s roditeljima?
Još sam njihova curica u smislu da vole znati gdje sam, s kim, kad ću doći kući, ali s druge strane, mislim da su svjesni da sam dosta odgovorna i samostalna pa ih zato ne zabrinjava kako ću jednog dana, sama, bez njih.
Story: Kako se slažete sa sestrom Darijom?
Daria je od mene starija tri godine. U jednom trenutku dođeš u situaciju kad shvatiš da ste postali ili prijatelji ili da tijekom života nećete biti tako bliski bez obzira na krvno srodstvo. Imam osjećaj da smo Daria i ja postale prijateljice. Potpuno smo različite, ali to nam ne smeta, nadopunjujemo se. Prema njoj sam uvijek bila jako zaštitnički raspoložena. Osjetljivija je od mene. A ona meni pomaže u šopingu. Jako je modno osviještena i jedina je osoba s kojom mi kupnja odjeće postaje podnošljiva. Inače se ne razumijem baš u modu.
Story: Koliku vam podršku pruža vaš dečko Matija?
Ništa ne radim a da se ne posavjetujem s Matijom. On mi ne govori napravi ovo ili nemoj ono, nego nekako u razgovoru dođemo na racionalnu razinu pa mogu objektivno sagledati prednosti i mane svog budućeg posla.
Story: Planirate li možda zajednički život u vašoj montažnoj kućici?
Uvijek kažem: pa kakva bi to veza bila da ne planiramo budućnost? Oduševljen je našom kućicom i, naravno, da je u nju dobrodošao.
Story: Poznajete se još od osnovne škole, a zajedno ste četiri godine. Kad se rodila ljubav?
Očijukali smo otkako znam za sebe. U četvrtom osnovne dobivala sam darove od Matije, a u 8. razredu prvi smo se put poljubili. Onda godinama ništa, odnosno, u 2. srednje postali smo najbolji prijatelji. No u njemu sam oduvijek vidjela nešto više. Povjeravali smo se jedno drugome i jadali, a kad smo bili maturanti, sve je nekako došlo na svoje. Sazrijevali smo zajedno, sastavljali se i rastavljali, a danas smo tu gdje jesmo.
Story: Jednom ste rekli da imate super odnos koji proizlazi iz toga što ste najbolji prijatelji.
Kad planiraš provesti život s jednom osobom, mislim da ti taj netko mora biti najbolji prijatelj. Osoba s kojim imaš želju i potrebu razgovarati o svemu što ti se događa.
Story: Što vas najviše veže uz Matiju?
On je najbolji čovjek kojeg poznajem. Počevši od njegova morala, dosljednosti, preko njegove izrazito zdrave pameti i poštovanja koje ima prema meni.
Story: U svakoj se vezi događaju krize. Kako vi rješavate vaše?
Već dulje smo stabilno sretni. Krizu rješavamo razgovorom, a često bude varijanta povuci- potegni. Ali čak i volim te naše krize, nisu mi toliko mrske zato što uvijek naposljetku ponovno shvatim da je to ono pravo.
Story: Tko je tada tvrdoglaviji?
Imam manu da šutim kad se svađamo. I to je jako naporno drugoj strani. Potom shvatim da ne želim riskirati to što imam, pa pregrizem jezik, nazovem ga i sve raspravimo.
Story: Imate li težak karakter?
Ne! Imam crtu koju jako njegujem, a to je da ne osuđujem, što moji prijatelji jako dobro znaju, pa često budem osoba od njihova najvećeg povjerenja. Uz sve to, nisam konfliktna i ne volim galamu. Sve što od drugih tražim jest to da se prema meni odnose onako kako se ja odnosim prema njima.
Story: Što je najromantičnije Matija napravio za vas?
Ni on ni ja nismo baš od romantičnih gesti. Meni su buketi cvijeća i romantične večere uz svijeće neprirodne situacije.
Story: Ipak, možete li se sjetiti neke svoje romantične geste prema Matiji?
Stvarno ne znam. Volimo se. Postoji li nešto romantičnije od toga?
Story: Kako vam je najdraže provoditi zajedničko vrijeme?
Dosta toga radimo zajedno. Redovito šećemo sa psima, volimo jesti pizzu, a Matija priprema najbolju na svijetu. Kad dođem kod njega, na rasporedu su pizza i neki dobar film.
Story: Vjerujete li u ljubav za cijeli život s jednom osobom?
To je stvar odabira. Čovjek baš nije monogaman; normalno je da su ti se prije sviđali drugi, normalno ja da će ti netko i poslije, kad si zauzet, zapeti za oko, ali onda odabereš ne realizirati tu privlačnost ni u kojem smislu. Kad nađeš osobu s kojom se razumiješ, kad toliko poštujete jedno drugo da imate osjećaj slobode u vezi, prirodno dođe da tog nekog želiš cijeli život imati uz sebe. Bez obzira na cijenu, koja je doista mala u odnosu na ono što imaš.
Story: Što kažete na avanture za jednu noć?
Ako to nekoga usrećuje, a time ne nanosi zlo drugima, nemam ništa protiv. Kad je o meni riječ, mislim da se život ne mjeri po količini partnera. Pojam ‘iživjeti se’ svakome znači nešto drugo. Meni to nisu izlasci ni golema društva - zapravo mi je dosadna površna zabava. Naravno da sam izlazila u srednjoj školi, zaljubljivala se, no kod mene je ta faza prošla dosta rano i trajala kratko.
Story: Ljudi često svjesno ostaju u nezdravim vezama iz straha da ne ostanu sami.
Da, i tako si unište život. Doslovno. Imam osjećaj da ljudi uopće nisu svjesni koliko je malo potrebno da budeš nesretan do kraja života. Ne mogu zamisliti suživot s osobom koje se bojim ili s kojom se ne razumijem. Užasavam se toga i glavom bez obzira bježim od takvih situacija. S druge, pak, strane ubrajam se u osobe kojima nikad nije dosadno kad su same, često mi ništa ne odgovara više od samoće.
Story: Jeste li vi i Matija počeli razmišljati o bračnoj zajednici?
Ne baš. Papir kao papir. Tijekom života moji su mi tulumi uvijek bili najdosadniji pa me sve strah kako bi mi izgledala svadba. No razmišljamo o zajedničkom životu.
Story: A djeci? Koliko biste ih voljeli imati?
Što sam starija, svadbe i djeca postali su mi prirodan tijek događaja. Ne radim od toga neku veliku stvar. Prijateljice mi imaju djecu, bratići i sestrične su se poženili. No korak po korak. Prvo osamostaljenje pa proba zajedničkog života pa onda s vremenom gomila djece, koja trče okolo po farmi i naganjaju onog kozlića i kokoši s početka priče.
Story: Što ćete im se truditi usaditi?
Potrebu da uvijek, bez obzira na posljedice, govore istinu. I da se ne boje. Da se nikada nikoga u životu ne boje. Da poštuju sva živa bića, razvijaju zdravu pamet i da ne mrze nekoga samo zato što je drukčiji od njih.
Story: Što ne možete podnijeti?
Puno toga. Od zavisti, preko nasilja prema slabijima, gluposti povezane sa zloćom do nerazumijevanja. Smeta mi kad ljudi ne žele čuti, smeta mi kad ne žele vidjeti, kad se slijepo drže nekih stvari i nekog ponašanja iz pukog inata ili inercije, iako vide da time nanose bol onima koji ih najviše vole i kojima je jedino stalo do njih - svojim bližnjima.
Story: Kako planirate ljeto?
Kao i svake godine: Krk, malo Istre, puno knjiga, spavanja, rižota od sipe, roštilja...
Razgovarala Antonija Nazor 
