'VJERA MI JE PODARILA MIRAN ŽIVOT': Legendarna misica otkrila nam je detalje svog života s uglednim kirurgom Hrvojem

Iako nije ostvarila sve svoje potencijale, kako nam je otkrila u ekskluzivnom intervju, Ana Sasso bila je i ostala naša najpoznatija misica, sinonim za ljepotu i fantastičan izgled zbog kojeg je i danas hrvatski ‘the body’. Da se nju pita, nije to ono što je priželjkivala. Jednostavno su sudbina i okolnosti učinili njezin put takvim. I danas je pamtimo po kultnoj reklami za bezalkoholno piće Pipi snimljenoj početkom osamdesetih godina, zbog koje je ova karizmatična Splićanka preko noći postala seks-simbol, ali i dio domaće pop-kulture.

Fantastično! Dijete sam mora i normalno je da ga obožavam. Da se mene pita, živjela bih u zemlji gdje je stalno ljeto. Zimu baš ne ljubim, ali  u Samoboru, gdje živim posljednjih godina, zna biti romantično kad padne snijeg. Ljeto me opušta, volim usamljenu plažu, ne volim gužvu. Malo smo plovili brodom, bili s prijateljima. Lijepo ljeto.

Što je bilo na meniju?

Riba. Volim sve iz mora. Da mogu, ribu bih jela svaki dan, a tako i bude kada sam u Dalmaciji.

Koju konkretno ribu volite?

Možda će se znalci začuditi, ali obožavam mola s gradela. Nema puno kostiju, osvojio me na prvu.

Spomenuli ste život u Samoboru. Kako je došlo do te velike odluke?

Moj suprug Hrvoje rođen je u Zagrebu, njegov tata podrijetlom je iz Omiša. U Zagrebu je odrastao, završio fakultet u roku i već sa 23 počeo raditi u jednoj bolnici. Nakon desetak godina iz privatnih se razloga preselio u Split i zaposlio na hitnom kirurškom odjelu na Firulama. I prije preseljenja u Split je dolazio ljeti, čak je i zimi boravio ondje jer je još kao dijete dolazio u obiteljsku kuću. Tako mu je Split bio drugi dom gdje je godinama živio i radio. Prije osam-devet godina došao mi je s idejom da bi se ipak vratio raditi u Zagreb i da se pripremim na to. To sam isprva prečula misleći da je u nekoj fazi pa će prespavati. No bio je uporan, doveo me pred zid i rekao: “Slušaj, sve sam riješio, idemo u Zagreb.” Kuću u Samoboru već je imao. Budući da smo već 18 godina zajedno, dolazila sam s njim ovdje; 15 dana boravili smo u Splitu, 15 u Samoboru i ta mi je kombinacija jako odgovarala. Ali pomisao da se moram baš preseliti stvorila mi je svojevrsni stres. Nikad se prije nisam odvajala od Splita, iako sam imala priliku prije živjeti u Zagrebu i pokušala sam. Naime, kratko sam radila na HTV-u, ne znam koliko je to poznato. Postojala je emisija ‘Sjaj’, nešto poput ‘IN magazina’, negdje 1997./1998. godine. Tada sam pokušala živjeti u Zagrebu, ali nije mi išlo. Falilo mi je ono moje jer sam jako vezana uz obitelj. Posao sam nekako prilagodila sebi, unajmila sam stan i dolazila kad su bili dani snimanja. Nakon završetka posla, vraćala sam se u Split. Bio je to i pomalo naporno razdoblje, ali ljubav prema onom dolje bila je jača. Iako je Samobor prekrasan gradić, nisam mogla zamisliti da ću sve prerezati u četrdesetima. Hrvoje mi je nastojao ugoditi. Rekao je: “Ana, ja idem pa ti dolazi dok se ne prilagodiš.” Što je bio moj najveći problem? Mama mi je umrla davno i zapravo sam preuzela cijelu brigu o tati. On mi je bio prva kočnica pa sam Hrvoju rekla da ne mogu zbog tate. Na što mi je odgovorio da i on ide sa mnom. Oni su se jako zbližili, vole se. Jako se poštuju. U nekim trenucima čak imam osjećaj da je tata više na njegovoj nego na mojoj strani.

Kako je tata prihvatio ideju o selidbi u Samobor?

Nisam vjerovala da će čovjek u tada 81. godini mijenjati svoje okruženje, ali odmah je pristao. I prije je s nama dolazio u Samobor pa mu nije sve bilo nepoznato. Bila sam oduševljena! Shvatila sam koliki sam si pritisak prethodno stvorila, našla sam se u vrtlogu. Nisam htjela kočiti Hrvoja, a sebe nisam vidjela tu. Na kraju je pobijedila ljubav.

I kako vam je Samobor legao?

Odgovaraju mi ljudi, jako su ljubazni, pristupačni. Sve je lagano, nema one zagrebačke strke, a kada se poželimo metropole, eto nas za 20-ak minuta. U Samoboru vlada mir, ravnoteža, ono što mi odgovora u mojim godinama. Kuća je visoko na brdu, gotovo na osami i ima spektakularan pogled na Zagreb. Hrvoje je tražio najbolju poziciju i stvarno ju je našao. Iznad nas više nema prostora za gradnju nove kuće. Kad je Hrvoje sagradio kuću, živio je ondje dok se nije preselio u Split na desetak godina.

Zašto je poželio povratak u Zagreb?

Radio je na hitnoj kirurškoj, a to je strašno naporno. Godine nespavanja, a uvijek moraš biti spreman za operaciju.
A što sada radi?

Radi u Institutu za tumore KBC-a Sestre Milosrdnice. Spašava živote, to je zadnja istancija.

Kakav je osjećaj imati kirurga u kući?

Znam mu se katkad požaliti da me “nešto tu pritišće”, na što mi odgovori da mi nije ništa. Mogu reći da dobro djeluje na mene. Uostalom, morate te nešto malo štrecnuti, pa živi smo.

Jeste li hipohondar?

Srećom, nisam. Moja mama je bila. Kad je naglo otišla, nažalost imala je srčani udar, rekla sam si da ću biti sve suprotno od nje. Povukla sam dosta tatinu narav. Odnos pun uvažavanja i ljubavi mog tate prema Hrvoju nastao je nakon što mu je brzo i efikasno riješio gastro problem zbog kojeg je kratko vrijeme prilično patio.

Spominjete da ste dosta povukli od oca Božidara. Kakav je on čovjek?

Opušten i miran. Čovjek koji nikada nije povisio ton, otac pun ljubavi prema svojoj djeci i unucima kojih ima čak devet. Njegov mozak i u ovim godinama radi perfektno. Često mu znam reći: “Daj mi, Bože, tvoje godine života, energiju i polet, tvoju volju za životom, ljubav, bistar um i mir u sebi. I nekoga poput Hrvoja i mene da me paze i čuvaju.”

Kako ste se Hrvoje i vi upoznali?

Duga priča. Ispričat ću vam što je prethodilo tome, ništa nije slučajno. Oduvijek sam bila jako emotivna, čak sam tuđe osjećaje jako primila k srcu. Svijet je nekako bio okrutan prema meni. Sve je to utjecalo na mene, ali spašavalo me što sam iznimno jaka u glavi. Opet, ako skupljaš u sebe, to nikako ne valja. Treba sve izbaciti, a to prije nisam radila. I tako su počeli moji napadi panike. Borila sam se s time oko godinu i pol dana. Ne svaki dan, a prije nego što sam upoznala Hrvoja bilo je sve učestalije. Danas smo puno bolje upoznati s tim problemom, ali meni tada nitko nije rekao o čemu je riječ.

Kakavi su bili simptomi napada panike?

Srce počne lupati, preznojavaš se i misliš da umireš. Kod mene je bio baš taj gadni oblik. Primjerice, vozim se i najednom počne napad. Borim se s volanom, cestom, sobom. To sam mogla jer sam u glavi bila jaka i znala sam da je to nešto neprirodno. Znala sam da je to stanje koje će proći. Kako je postajalo učestalije, došla sam na hitnu i pregledali su me. Što se dogodilo? U razdoblju od 15-ak dana moja se mama ugasila. Tata koji je bio na pregledu, a inače je tip koji nikomu ništa ne govori, samo je rekao da mora ići na operaciju srca. Istodobno s tim iščekivanjem radila sam na svom projektu i planirala otvoriti fitness studio. Baš sam se potrudila da sve bude tip-top, našla sam dobru lokaciju s parkiralištem, počela preuređivati, ali ubrzo me nazvao vlasnik prostora i rekao da mora odustati od najma, a još sam unaprijed dala novac. Dakle, bio je kompletni kaos oko mene. Sve se to dogodilo u 10 dana. Nenormalno sam smršavjela zbog svega, ljudi oko mene počeli su pričati svakakve gluposti, ali nitko nije zavirio u moje oči i dušu i vidio da se nešto događa. Tati više nisam htjeli stvarati stres da idem na hitnu pa sam u jednom trenutku nazvala prijatelja koji me je odveo u bolnicu. I tada su, kao i svaki put, ustvrdili da mi nije ništa i da trebam jesti. Došla sam doma, nastavila ručati i opet je počeo napad. Nazvao me taj prijatelj, rekla sam mu da mi je neugodno i da ne znam što ću. On mi je na to rekao da opet dolazi po mene, da ima prijatelja koji je došao iz Zagreba pa neka me on pogleda kako treba. Dočekala sam Hrvoja koji je zaista poduzeo sve, razgovarali smo čekajući nalaze, uslijed čega sam osjetila toplinu i mir. Ispred sebe vidjela sam osobu koju kao da sam poznavala cijeli život. I tu je počela naša priča.

Tko je koga prvi pozvao na izlazak?

On mene. Staromodna sam žena, uvijek sam takva bila. Nikad ni za kim nisam trčala pa makar promašila jer nisam htjela prva prići. Danas je to normalno, zašto ne?

Kako biste opisali Hrvoja?

Za ljude koji ga ne poznaju na prvu ima jedan folklor oko sebe. Može ostaviti dojam bahatog lika, nema problem izgovoriti što misli. No oni koji imaju priliku provesti s njim neko vrijeme, pa i kratko na kavi, vide da je jedan dobar, dragi medo, srčan. Meni je predivan i poželjela bih svakoj ženi takvog muškarca. Nastranu male mane, svi ih imamo. Kad pogledam svoj život otprije, usporedim svoje veze i brakove, upravo je on ono što sam tražila. A dogodilo se slučajno. Zapravo ništa nije slučajno. To je bio neobjašnjiv spoj, nisam slučajno imala napade panike da bih došla do njega. On je bio taj koji mi je pomagao da se iskobeljam. Prvi mi je rekao da su napadi panike psihosomatski. “Ti si zdrava žena”, govorio mi je. Objasnio mi je kako smiriti paniku. Mi smo ti koji trebamo upravljati svojim mozgom jer sve što vrtimo u mislima - reproduciramo u svom životu. Ako su ti misli pozitivne, onda se događaju lijepe stvari. U kriznim situacijama panike trebaš si reći da je to ništa, da joj se prepuštaš, nakon toga ideš prema ozdravljenju. Godinama nemam napade, ali trebalo mi je vremena da vratim kilažu jer sam u jednom trenutku izgubila apetit, a onda se dogodio Hrvoje. Jer u kratko vrijeme izgubiti najmiliju osobu, iščekivati tatinu operaciju, imati poslovne turbulencije - bilo mi je previše. Pomogla mi je upravo ta tehnika prihvaćanja stanja panike i odbacivanja.

Dobro se slažete i s Hrvojevim sinom Antom?

Upoznala sam ga u njegovim pubertetskim godinama. Hrvoje ga nije upoznavao s nijednom ženom s kojom je bio nakon razvoda, ali mene jest. Odmah smo kliknuli. Bilo mi je jako čudno jer je bio dijete u pubertetu. Super je dečko. Hvala Bogu, i danas smo dobro, volim ga kao da je dio mene. Baš mi je nekako toplo oko srca kad nam dođe.

U kojim sitnicama, ritualima guštate? Volite li kuhati? Kako izgleda vaš svakodnevni život?

Prava sam domaćica. Naizgled bi netko rekao: “Ova ne radi ništa, samo se mazucka, masira.” Istina, i o tome vodim računa. Ali volim da je red u kući, čak sam malo naporna po tom pitanju, iako sam i to smanjila. Volim kad nam dođu prijatelji na ručak ili večeru, ali na prvome mjestu kuham tati koji ima svoj ritam. Ručak mu je na stolu oko 11.30 sati. Volim pripremati juhe, meso u toću, njoke kako ih je radila moja mama, dosta je zastupljeno i povrće. Čak i tata još može nešto spremiti. I neloše kuha. Doduše, kad smo išli na ljetovanje, moja starija sestra boravila je s njim u našoj kući jer je njezin sin oženio Samoborku. Spojila je ugodno s korisnim, a tata ljetne vrućine lakše podnosi ovdje i ne mora mijenjati svoj ritam.

Pripremate li i kolače?

Jedno vrijeme sam ih stalno radila, dok Hrvoje nije rekao da prestanem jer je dobio nekoliko kilograma. A neuspješno ih se rješava jer smo oboje gurmani.

Idete li na poznate kremšnite?

Tata baš i ne smije jer je alergičan na jaja, a ja sam ih se nauživala. U slobodno vrijeme, recimo nedjeljom, imamo dogovore s prijateljima, odemo na izlet ili ručak, dođemo na kavu u centar Samobora. Društveni život nam je zaista ispunjen. Često me pitaju nedostaju li mi prijatelji i obitelj iz Splita? Ne, jer svi dođu kod mene, hvala Bogu, imam ih gdje ih primiti.

Družite li se sa Samoborcima?

Kako ne, imamo draga poznanstva, samo što nikada nisam bila tip od gomile prijateljica.

U svibnju ste navršili 60 godina. Kako ste proslavili rođendan? Kako gledate na godine?

Ne opterećujem se, to mi je neki broj. Važno mi je kako se osjećam. Sretna sam jer u sebi i dalje čuvam ono dijete kakvo sam bila. Primjerice, dan započinjem pjevanjem. Tata me pita što mi je, ali bude mu drago. Što se rođendana tiče, s obzirom na to da ga Hrvoje i ja slavimo na isti datum, 13. svibnja, napravimo veliki party u kući, u vrtu. Planirali smo i ove godine, ali vrijeme je bilo zeznuto, kiša, pa smo odgađali, pa je došao godišnji i nismo uspjeli. Ali bit će dogodine, sve ćemo nadoknaditi.

Izgledate fantastično. Imate li neku tajnu?

Njega lica mi je važna, kao i svakoj ženi. Koristila sam skupe pomadice, ali shvatila sam da one nisu ništa bolje u odnosu na one jeftinije, odnosno one na prirodnoj bazi koje koristim. Idem na masaže lice u jedan salon u Samoboru, a poslije mi je koža sjajna i tonirana. Doduše, bila sam model u nekim salonima, moram reći da mi se čini da su sva ta bockanja kratkotrajna. Ne bježim od toga, ali ne pretjerujem. Starenje je prirodno, treba ga prihvatiti, ali zašto ne popraviti nešto što možemo?

Često spominjete važnost mira?

Tako je. Kad pronađete unutarnji mir i ravnotežu, to je najbolji eliksir. Osim toga, godine te ne moraju staviti u kalup, na njih se uopće ne osvrćem. Moj mir je zbog obraćenja vjeri, što je došlo isto iznenada. Da stanem ispred Boga i zavapim jer su se meni događale situacije kojima nisam bila uzrok, ali uvijek sam bila u središtu. Znala sam danima plakati kada bi izišao neki tekst koji nije imao veze sa mnom, ni s mojim životom. Kad sazriješ, shvatiš da trebaš biti ono što jesi i živjeti svoj život. Obraćenjem, o čemu bih mogla puno pričati, dobila sam blagoslov i život mi je postao mnogo lakši. Ljude prihvaćam onakvi kakvi jesu i pokušavam svojim primjerom utjecati na druge, okružena sam radošću, to me ispunjava i čini sretnom. Vjera mi je dala da počnem živjeti miran život, a probleme drukčije percipiram.

Rekli ste da je život često bio okrutan prema vama. Jesu li vam naškodile ljepota i sve te titule?

Apsolutno! Postala sam misica s 19 godina, ali nikad o sebi nisam tako razmišljala. Na neki način mi je to i nametnuto. Uočili su me organizatori i nametnuli pritisak. U moje vrijeme nije bilo toliko informacija što to donosi. Isprva sam se premišljala, a nisam nikoga željela povrijediti jer sam znala više razmišljati o drugima nego o sebi. Znala sam kad bi mi netko pričao bajke, ali nisam se izrazila. Preko noći sam postala poznata cura, što me je zapravo prepalo. Ne znaš što očekivati. Tko si? Što si? Bila sam djevojčica od koje svi nešto žele. Imala sam faze kad sam isključivala kućni telefon jer je neprestano zvonio. Nisam bila spremna. Ne mogu reći da je sve bilo loše, ali bilo je puno negativnih priča. Znala sam plakati, hvala Bogu, roditelji su bili uz mene. Bila sam i ranjena, to je prilično dugo trajalo dok nisam osvijestila tko sam i koji su mi ljudi važni - da bih se konačno oslobodila tog tereta.

Zanimljivo je da ste snimili ploču, nastupali na festivalima, imali glumačku ponudu iz Pariza?

Svašta sam imala. Kod filmskih uloga bila sam jako oprezna. Roditelji su nam uvijek govorili da se čuvamo, da ne vjerujemo svakom. Uvijek sam mislila što ću reći roditelji. Otišla sam u Pariz nakon filmske ponude, ali od svega me odvratilo skidanje u topless. Nudili su mi i fotografiranje u toplessu za magazin Lui. Nisam mogla zamisliti da me tata, brat i susjedi gledaju tako. Izjasnila sam se da ne želim, ali oni su toliko bili opčinjeni sa mnom da su me još tri dana ostavili u luksuznom hotelu ako se predomislim. To se nije dogodilo. U Parizu sam pokušala i manekensku karijeru uz pomoć osobe koja je moju fotografiju poslala agencijama. Pozvali su me i došla sam s tadašnjim dečkom uz kojeg sam se osjećala sigurnije. Nakon probnih snimanja rekli su mi da sam dobila posao za snimanje editorijala za kupaće kostime na Sejšilima. No vlasnik agencije nije mi ulijevao povjerenje, na što se moj dečko ponudio da ide sa mnom. Kako su to odbili, nisam otišla. Poslije sam od jedne Beograđanke koja je kao mladi model otišla u Pariz čula takve ‘modne priče’ iza kulisa da sam se zgrozila. Što proživljavaju cure koje nitko ne štiti? Nisam htjela biti svjetski poznata, samo mi je još to falilo. Vratila sam se u Split. Vrsni skladatelj Nenad Vilović predložio mi je glazbenu priču jer sam pohađala osnovnu glazbenu školu i svirala klavir. Snimili smo ploču s novim pjesmama, nastupala sam diljem Jugoslavije, pjevala u Makedoniji, Opatiji, na Mesamu, Zagrebfestu... Karijera mi je bila u usponu.

Međutim?

Zaljubila sam se i udala, a to se mom suprugu nije sviđalo. Nevoljko sam pristala odustati od glazbe da bih mu udovoljila. Opet sam gledala druge, ne sebe, a to je za čovjeka najopasnije. Kad kažem udovoljiti sebi, ne mislim na bolesnu sebičnost, nego da poštuješ sebe pa će te i drugi poštovati.

Kad sve sagledate, jeste li zadovoljni?

Apsolutno. Uvjerena sam da su mi se neke stvari trebale dogoditi. Ne žalim ni za čim i kad se osvrnem iza sebe, a rijetko to radim jer ne želim više gledati u tom smjeru, zamjerim si samo što nisam više govorila ono što je dobro za mene i manje slušala druge. A znala sam prepoznati lažnjake od ljudi. Žao mi je što sam to sputavala u sebi. Trebala sam biti glasnija.

Više fotografija Ane i Hrvoja pogledajte u galeriji: