Antonija Mišura Sandrić, bivša košarkaška reprezentativka i jedna od prepoznatljivih sportašica u Hrvatskoj, ove je godine sa suprugom Markom Sandrićem proslavila 20 godina ljubavi. Par koji posljednjih deset godina uživa u braku odlučio je posebnu obljetnicu obilježiti na jedinstven način - romantičnim putovanjem u Dubrovnik, grad koji ih je očarao ljepotom i atmosferom. Ovo je putovanje, uz doček Nove godine na čarobnom Stradunu, bilo prilika za prisjećanje na zajedničke uspomene, slavlje njihove ljubavi, ali i stvaranje novih trenutaka koji će im zauvijek ostati u sjećanju. Antonija nam je otkrila tajnu njihove dugogodišnje ljubavi, emocije koje su je preplavile tijekom proslave, izazove roditeljstva te važnost sporta u njezinu i životu cijele obitelji.
Kako ste počeli ovu prekrasnu ljubavnu priču koja traje već 20 godina?
Poznajemo se od malih nogu. Živjeli smo u istom kvartu, doslovno udaljeni sto metara jedno od drugog. Kako smo oboje igrali košarku, igrali bismo jedno protiv drugog i u klubovima. Čak smo kao kadeti išli na neka zajednička putovanja pa je malo reći da se dugo znamo.
Koja je tajna vaše ljubavi? Što smatrate ključnim za održavanje veze toliko godina?
Imali smo mi uspona i padova, kao i svi drugi, ali smatram da su najvažniji povjerenje i međusobno poštovanje. Dok sam igrala u inozemstvu, živjeli smo odvojeno pa smo našu vezu gradili na povjerenju i osjećaju da znate da je to to. I kada živite ne znam koliko dugo odvojeni, jednostavno znate da se to neće promijeniti. Znala sam da mi ne smeta udaljenost i koliko god mi je bilo teško, znala sam da će doći vrijeme kada ćemo živjeti zajedno. Držala me želja za tim danom i tako smo sve izdržali. Poslije je postalo lakše sve proživjeti putem videopoziva. Tehnologija nam je sve olakšala.
Kako ste obilježili dvadesetu godišnjicu veze? Možete li podijeliti emocije koje su vas tada preplavile?
Kada dočekujete Novu godinu u Dubrovniku, ne treba vam baš puno. Bilo je predivno samim time što smo bili tamo. Bila sam i prije, ali ovaj put sam baš upoznala grad. Iznenadilo me koliko je Dubrovnik poseban i lijep. Dočekujete novogodišnju noć na prelijepom Stradunu uz dobru glazbu, ekipu, predivan vatromet... Oduševljena sam! Mislim da nismo mogli poželjeti bolji doček. Marko i ja bili smo sami, nitko nam više nije bio potreban. Noć je stvarno bila posebna, slavili smo naših 20 godina u prekrasnom ambijentu i predivnom gradu. Sve nam se posložilo i baš smo uživali.
Kako ste proveli prvi dan 2025. godine?
Dan poslije dočeka išli smo na koncert klape Rišpet koja je nastupala u sklopu Dubrovačkog zimskog festival pa smo uživali. Sjedili smo u restoranu ispred s pogledom na klapu, a vrijeme je bilo odlično. Uistinu čarobna večer. Toplina ljudi oko nas, okruženi vedrinom i veseljem, pogotovo u današnje vrijeme kada su svi tmurni... Poseban je doživljaj osjetiti takvu energiju. Stvarno je bilo da nemam riječi!
Vaša djeca, Tara i Noel, najveće su vam blago. Što vas najviše veseli u roditeljstvu i kako provodite vrijeme zajedno?
Roditeljstvo donosi svakakve izazove, a prije svega moram kontrolirati svoje strpljenje. Ali koliko je god teško i izazovno, stvarno je nešto najljepše na svijetu. Sada smo prvi put bili na putovanju bez njih. Koliko god želiš otići sam, jako su nam nedostajali. Kada se jednom naviknete na njih, ne možete bez djece. Odlično su mi došla dva dana u Dubrovniku, ali više ne bih mogla bez njih. Prirodno mi je da su sa mnom. Toliko smo se veselili kada smo išli kući jer smo ih željeli vidjeti i zagrliti, a zbog njihove radosti kada su nas dočekali i zagrlili, sve je drugo odmah postalo manje važno. Najviše volimo ići zajedno u šetnju prirodom i baviti se raznim aktivnostima. Kod nas je često lijepo vrijeme pa smo dosta na otvorenom, znamo otići i u family hotele i uživati u bazenu jer oni to jako vole. Čim zasja sunce, stalno smo vani na biciklima.
Jeste li donijeli neku obiteljsku novogodišnja odluku?
Odlučili smo da se nećemo nervirati zbog nevažnih stvari jer život je toliko dragocjen da ga svaki dan treba živjeti punim plućima. Došlo je vrijeme da danas jesi, a sutra nisi. Trebamo se više grliti, praštati, živjeti svoj život, a ne tuđi. I, naravno, uživati maksimalno u njemu. Preporučila bih to svima jer će tako živjeti kvalitetnije.
Košarka je činila veliki dio vašeg života. Koliko vam nedostaje aktivno bavljenje sportom i kako košarka utječe na vaš obiteljski život? Učite li svoju djecu sportskom načinu života i vidite li možda u njima interes za košarku ili neki drugi sport? Tko od njih dvoje više nalikuje vama, a tko suprugu?
Jednom sportaš, uvijek sportaš. Košarka je dio našeg života, a tomu učimo i djecu. Noel je još mali, ali Taru smo već upisali na sportsku aktivnost. Sigurno ćemo i njega uvesti u sport, nije važno koji. Možemo iz prve ruke reći da je biti sportaš puno kvalitetnije, način života je bolji, sazrijevaš, upoznaješ ljude, puno putuješ. Sigurno ćemo ih odgajati u tom duhu. I mi smo u sportu. Ne mogu zamisliti da ne trčim i ne odem u teretanu jer to je dio mene i mog života, ali sve ovisi o obavezama vezanim uz djecu. Noel je još premali da shvatimo je li za sport, ali puno je mirnije naravi od sestre. Ona baš ima fizičke predispozicije za sport. Jako je brza, spretna i vidim sebe u njoj jer sam i ja bila takva. I narav joj je kao moja, ona je mini ja. Eksplozivna je, prava Dalmatinka. Drago mi je to jer će sigurno imati svoje ja, iako nas to ponekad izluđuje, ali u današnje vrijeme to je svakako plus.
