Sve dok budem radio na ovako zanimljivim projektima, ne pada mi napamet opraštanje od glume”, kaže 70-godišnji Žarko Radić, filmski, televizijski i kazališnih glumac, nezaboravan po seriji ‘Kapelski kresovi’, a svoj umjetnički doprinos dao je i u novijim serijama ‘Loza’, ‘Na granici’, ‘Kud puklo da puklo’ i drugima, kao i u humorističnoj ‘Blago nama’, u kojoj ga trenutačno gledamo na RTL-u. Stoga je bilo zadovoljstvo razgovarati sa šarmantnim glumcem koji nam je pričao o svom liku, kolegama sa snimanja, arkadijskom životu u Dalmaciji, sitnim guštima, partnerici Esteri Šimek, željama, a odgovorio nam je i osjeća li nostalgiju za starim vremenima.
Story: U ovom nezapamćenom i neizvjesnom vremenu donijeli ste nam sunca i veselja igrajući Dragu Špehara u humorističnoj drami ‘Blago nama’. Tko je Drago?
Od srca zahvaljujem na komplimentu. Špehar je prosječni hrvatski umirovljenik, pati od nedostatka novca, ljubavi i pažnje svojih bližnjih. Ima dvije kćeri koje obožava i dva zeta koji ga izluđuju. Kako su, stjecajem okolnosti, prisiljeni živjeti zajedno, Dragi se često pruži prilika da se umiješa u njihov život, što uvijek radi iz najboljih namjera i s punim uvjerenjem, ali to uglavnom ne iziđe na dobro.
Story: Drago je lik portretiran kroz karakternu komiku. Inspirirate li se za takve likove ljudima iz stvarnog života?
Svakako, jer ako lik na kojem radite nema veze sa stvarnim životom, teško može biti zabavan i uvjerljiv.
Story: Dogodi li vam se da promatrate ljude u svakodnevnom životu pa nesvjesno pokupite neke njihove pokrete?
Oduvijek su me, mogu slobodno reći, privlačili ljudi atipičnog ponašanja. Znao sam dosta vremena provoditi, naročito u mladosti, diskretno ih promatrajući. I danas to ponekad radim.
Story: Da se vratimo na ‘Blago nama’. Kako je uopće izgledalo snimanje serije u ovim okolnostima zbog korone?
U veljači smo počeli snimati i nakon 45 dana bili prisiljeni prekinuti zbog zatvaranja prouzročenog pandemijom. Nastavili smo nakon tri mjeseca i, hvala Bogu, uspjeli snimiti sve planirano a da se nitko od članova ekipe nije zarazio. Producenti na RTL-u svakodnevno su inzistirali na pridržavanju mjera zaštite. Svaki radni dan počinjali smo mjerenjem temperature, svi članovi ekipe nosili su maske cijelo vrijeme, a sredstva za dezinfekciju bila su nam dostupna na svakom koraku. Mislim da nas je najviše sačuvalo naše radno vrijeme. Snimanje traje i po 12 sati, nakon čega jedva čekaš doći kući, pripremiti se za idući dan i dokopati se kreveta. Nije bilo vremena za izlaske i druženja pa nas virus nije uspio pronaći.
Story: Pretpostavljam da je bilo i zafrkancije na setu. Tko vas je zabavljao?
Moji drage kolege, a Hristina Popović i Enis Bešlagić najviše su se trudili napraviti dobru atmosferu na setu. Duhoviti su i to im je često uspijevalo. Ja sam više gurao rad, red i disciplinu, u čemu mi je Filip Križan najviše pomagao. Tara Rosandić bila je malo na našoj, a malo na njihovoj strani. Snimanje je bilo jako zabavno jer su nam daroviti Vlado Bulić, Mirna Miličić i Ante Čepić dali duhovite tekstove te nas ubacili u smiješne situacije u kojima smo svi uživali pod budnim okom kreativnog redatelja Gorana Rukavine.
Story: Jeste li po prirodi klasa optimist?
Nisam optimist. Ne želim biti pesimist. Pokušavam biti realist.
Story: Kako vi gledate na ovu situaciju s pandemijom? Ovakvo što ne pamtite?
Prema svim dostupnim informacijama, čeka nas još nekoliko iznimno teških mjeseci. Situacija je, nažalost, izmaknula kontroli. Stožer je zakasnio sa strožim mjerama i najvažnije je pitanje koliko će dugo zdravstveni sustav izdržati i koliko će ljudi umrijeti. Osjećam duboko poštovanje prema svim zdravstvenim djelatnicima koji se svakodnevno nadljudskim naporima bore protiv još nedovoljno poznate bolesti.
Story: Je li vas strah ove neizvjesnosti?
Izvjesno je, nažalost već sada, da ćemo platiti preveliku cijenu u ljudskim životima. Živim u dobrovoljnoj samoizolaciji, uvjeren da tako najviše pomažem i sebi i drugima.
Story: Idemo na ljepše teme. Imate pitoreskno imanje u Lokvi Rogoznici blizu Omiša? Bavite li se i maslinarstvom?
Radići su, prema crkvenim knjigama, došli u Lokvu Rogoznicu u 13. stoljeću. Vezan sam uz to mjesto jer smo kao djeca ondje često boravili. U Lokvi se najlakše opuštam i najbrže punim baterije. Na tom imanju imamo tridesetak starijih i dvadesetak mladih maslina, nekoliko stabala smokava, nekoliko badema, šipak, dvije mlade trešnje, jednu višnju. Ponekad tamo vidim fazana, zeca, jarebicu. Prelijepo to izgleda. Masline smo obrali, ali ova godina, za razliku od prošle, nije bila naročito rodna.
Story: Pomaže li vam u svemu vaša zgodna partnerica Estera Šimek?
Estera je jako vrijedna, ništa joj nije teško i masline bere s oduševljenjem!
Story: Čime vas iznova oduševi?
Uvijek je puna pozitivne energije.
Story: Niste razmišljali o vjenčanju?
Nije vrijeme za velika okupljanja. Poštujemo mjere stožera.
Story: Što vas čini pravim Dalmatincem?
Ne znam što znači biti pravi Dalmatinac pa vam ne mogu reći jesam li taj ili nisam. U Dalmaciji, kao i u Slavoniji, primjerice, postoje različiti karakteri različitih senzibiliteta, različiti ljudi. Da sam Dalmatinac, to znam. Rodio sam se u Splitu. Obožavam Dalmaciju. Beskrajno sam sretan što se košarka u Splitu na prekrasan način probudila nakon dugo godina i jedva čekam da završi ovo opsadno stanje pa da je odem gledati. Žao mi je što Hajduk nije onako jak kao što je nekad bio kad nas je pokojni otac vodio na svaku utakmicu na Staro Hajdukovo, kod Plinare. Mislim da je Split jedan od najljepših gradova na svitu. Obožavam Olivera. Kad ga slušam, svaki put ponovno ‘umirem od lipote’. Kad čitam Antu Tomića, Juricu Pavičića, Viktora Ivančića, ponosan sam što smo iz istoga grada. Najdraži mi je miris kombinacija mora i bora. Volim Istru i Kvarner. Škampe mogu jesti žive, ali draži su mi na gradele. Uvjeren sam da će svijet biti puno bolji kad nas škola, crkva, pravosuđe nauče da ne možemo sebi davati prava koja nismo spremni dati i drugima. Treba voljeti bližnjega kao samoga sebe. Ne mrzim nikoga. Mislim da mržnja nagriza dušu. Državi ništa nisam dužan, plaćam sve poreze na vrijeme. Volim žutenicu, mišancu, soparnik. Koliko sam pravi, ne znam!
Story: Kako vam izgleda neradni dan?
Ustajanje bez pritiska, sunčan dan, lagani doručak. Dulja kava uz prelistavanje novina. Ribarnica, tržnica, šetnja, ručak i čaša vina. Vrijeme za čitanje, ‘Dnevnik’ pa lagana večera i obavezno ‘Blago nama’. Glavna komponenta idealnog dana je mir. Najvažnije je da vam se ne dogodi ništa ružno, da vas nitko ne iživcira, sve ostalo je manje važno.
Story: Prošle godine rekli ste mi da živite na relaciji Split - Zagreb - Rijeka. Odgovara li vam ta dinamika?
Ove sam godine Rijeku malo zanemario zbog snimanja, ali i zbog virusa. Ondje imam mnogo dragih ljudi s kojima je iznimno ugodno družiti se, a u ovoj situaciji treba ih izbjegavati. Nadam se da ćemo sve to nadoknaditi već iduće godine.
Story: Godinama ste živjeli u Kanadi, ali vratili ste se u rodni kraj. Što vas je vuklo kući?
Da bih vam donekle ozbiljno odgovorio na ovo pitanje, trebalo bi mi mnogo više prostora i vremena. Bilo je to zanimljivo i vjerojatno jedno od najtežih razdoblja u mom životu.
Story: Činjenica je da ste više od 45 godina na sceni, a popularnost ste stekli ulogom Jastreba u nezaboravnoj seriji ‘Kapelski kresovi’. Po čemu pamtite te dane?
Godine 1971. godine, nakon završetka druge godine studija, snimio sam prvi igrani film. Iste godine odigrao sam prvu ulogu u profesionalnom kazalištu pa će sljedeće godine biti 50 godina kako se bavim ovim poslom. ‘Kapelski kresovi’ prva je televizijska serija u kojoj sam igrao. Sjećam se prelijepog Gorskog kotara prepunog snijega i mnogih nezaboravnih kolega s kojima sam surađivao.
Story: Dobivali ste po 300 pisama na dan. Koliko ste ih stigli pročitati?
Fizički je nemoguće pročitati toliki broj pisama. Neka sam pročitao. Serija se još emitirala, a ja sam morao ići u vojsku pa sam ih ondje, u trenucima očaja, najviše pročitao.
Story: Kako ste se nosili s obožavateljicama?
Sa zahvalnošću i poštovanjem.
Story: Sjećate li se s nostalgijom tih dana ili se ne osvrćete?
Nostalgija označava tugu ili čežnju za nečim. Ne osjećam ni tugu ni čežnju za tim vremenom koje je imalo i dobrih i loših strana, ali nepovratno je prošlo. Iz tog doba imam bezbroj lijepih sjećanja, ali to nema veze s nostalgijom.
Story: Čemu se veselite i što si priželjkujete u idućoj godini?
Veselim se cjepivu protiv korone. Vjerujem da će nam svima u sljedećoj godini donijeti manje neizvjesnosti, a više onoga lijepoga normalnog rada, druženja i veselja, starog normalnog života.