HRABRE ČEKA NAGRADA
Mazari-e Sharif, napokon! Umjesto da odemo na večeru u restoran, naš miran, dragi i strpljiv vozač Sakhi, odlučio nas je ugostiti u svome domu. Njegova žena i majka su nam skuhale vrlo ukusnu hranu. Pozvao je u društvo još desetak svojih prijatelja i stvarno smo se dobro zabavili!
Rekao je da sljedeći put kad dođem ovamo mogu prenoćiti kod njega. No, sada sam imao rezerviran hotel. Nakon uobičajene procedure ulaska u hotel (kapija, naoružani ljudi na ulazu…) spavao sam u do sad najboljoj sobi, madrac i dalje kao kamen. U jutro sam se osjećao sjajno. Krenuli smo u grad, jutro je prekrasno.
MAZARI-E SHARIF
Mazar-e-Sharif je najveći grad na sjeveru Afganistana i upravno je središte cijele pokrajine Balkh. Nije uvijek bio najveći, razvijao se u sjeni grada Balkha, nedaleko od njega, no taj je grad 1866. godine napušten zbog epidemije malarije (kako nam je to sada blisko…). Tako se sam Mazar-e-Sharif počeo jače razvijati, procvjetala je tekstilna industrija, odlično se trgovalo zbog dobre prometne povezanosti… Grad je hodočasničko središte šijita, manjinske grane islama. Oni ovamo dolaze zbog svetišta Hazrat Ali, odnosno predivne Plave džamije. U Afganistanu smatraju da je upravo ovdje grobnica kalifa Alija bin Abi Taliba, kojega šijiti smatraju prvim imamom i prvim pravim kalifom (Muhamedovim nasljednikom). Ostali islamski svijet smatra da je kalif Ali pokopan u Nadžafu, u Iraku.
Dok stojim pod ovim prekrasnim plavetnilom razmišljam kako je narod ovoga podneblja vrijedan i ne odustaje od svojih svetinja čak i kad ih poruši veliki Džingis-kan, koji je upravo to i učinio u 13. stoljeću. Baš kao i mnoge druge vjerske građevine i utvrde koje su razarali veliki osvajači, tako su i ovu džamiju ponovno iz pepela podigle vrijedne ruke ovih ljudi. No, oni ni danas nemaju mira. Tamo vani, tek 20 km od grada, utaborili su se talibani.
NEMA PROLAZA
Drugi dan krećemo u obilazak znamenitosti oko Mazari-e Sharifa. Nailazimo na važnu kamenu kapiju Charkent. Sagrađena je u 12. stoljeću, na procjepu između dvije planine i to je bio jedini prolaz u dolinu s druge strane. Priroda je tako stvorila preduvjete za stvaranje jednog od najmoćnijih obrambenih mehanizama. Izgradnjom ove kapije, ljudi su stvorili branu koja im je pružala utočište od nadiranja neprijateljske vojske. Kapija je zaustavila Aleksandra Makedonskog i Džingis-kana, a u novijoj povijesti nisu je uspjeli proći ni Britanci, Sovjeti, kao ni talibani. Kad su talibani 1998. godine preuzeli vlast, mnogi stanovnici Mazar-e-Sharifa pobjegli su u sela iza te kapije. Priroda već osam stoljeća štiti ljude ovoga kraja, a nekako se čini, zbog monumentalnosti same gradnje, da će tako i ostati. Ovo je, čini se, trenutačno jedan od najsigurnijih dijelova Afganistana. Iz Mazar-e Sharifa vratili smo se avionom u Kabul, a onda smo, iz drugog pokušaja, uspjeli uhvatiti let za Bamyan.
BAMYAN
U trenutku kad sam stigao u Bamyan, taj se grad zaista smatrao najsigurnijim u cijelom Afganistanu. U njega talibani nisu ušli 20 godina. Na izlasku iz aviona zatekla me velika hladnoća. A debelu zimsku jaknu sam ostavio u Kabulu. Ovdje zima traje šest mjeseci, temperature sežu i do -20. Brutalno. Bamyan je na 2550 m nadmorske visine i najveći grad u provinciji Hazarajat koju 90 % prekrivaju planine. U Bamyanu živi oko 100.000 ljudi. Soba u ovome gradu je odlična, imamo prvi put i kadu u njoj. O madracu više neću.
Pogled iz sobe je izravno na rupe u stijeni gdje su bili stojeći Buddhe. Bila su to dva golema kipa, najveća takva u svijetu. Isklesani su u periodu od 500. do 550. godine. Kralj Kaniška, koji je tada vladao, prešao je na budizam i odlučio da cijela ova dolina postane odredište hodočasnicima i redovnicima. Sami kipovi Buddhe su navodno bili presvučeni zlatom i dragim kamenjem, a to u ono vrijeme nije bilo teško, jer se ova dolina nalazila na južnom ogranku Puta svile i jako se dobro trgovalo. S vremenom je islam počeo potirati budizam, pa je ovaj lokalitet bio izvrsna meta za pljačku. Tako su uspravni Buddhe do naših dana dospjeli bez svojih ukrasa, ali i takvi su bili vrlo impresivni.
…A ONDA SU DOŠLI TALIBANI
Mnogo toga u ovoj prekrasnoj zemlji završava s ovom opaskom: “…a onda su došli talibani”. Htjeli su u potpunosti zatrti svaki trag budizma, pa su već na početku svoje vladavine 1998. godine odlučili sve srušiti. Ipak, dvojica stojećih Buddha pokazala su se dosta velikim zalogajem. Granatirali su ih punih 28 dana iz topova i tenkova. Ni raketama nisu ništa napravili. Sve to na očigled i očaj cijeloga svijeta koji je apelirao da se to ne napravi. Puno intervencija UN-a, čak i islamskih vlada, nije urodilo plodom. Tri godine kasnije, vođa talibana Omar naredio je da se moraju do kraja srušiti. Bio je to projekt koji je trajao dva mjeseca. Doveli su stručnjake za dinamit iz Pakistana. Oni su tražili da se izbuše rupe u kipovima kako bi sve mogli povezati eksplozivom i svesti na jedan gumb koji kad se pritisne sve odlazi istovremeno u zrak. Naredili su lokalnom stanovništvu da buše te rupe u kipovima. Jednim pritiskom gumba, 12. ožujka 2001. godine, kipovi Buddhe su nepovratno nestali.
LEŽERNA ŠETNJA GRADOM
Ulice Bamyana pune su ljudi, ovo je mjesto gdje se prvi put mogu kretati bez vodiča. Osjećam se sigurno. Išao sam lokalnom krojaču koji mi je sašio novu odjeću. Nakon što sam sve ove dane bio u pješčanoj boji, odlučio sam se važno za tirkiznu. Nisam razmišljao da bi se to možda moglo dobro isticati na žuto-crvenkastom pijesku Afganistana. Uskoro ću i toga postati svjestan. Obišao sam i lokalni supermarket, dobro su opremljeni svime što nam može zatrebati. Tu smo kupili neke sastojke za ručak. Ulice su često nadsvođene, pa kao da hodaš po trijemu. Na jednom mjestu čovjek na ulici oštri pilu, na drugom kovači kuju željezo, hrana se nudi na otvorenom, pilići vise s kuka, povrće se nudi na štandovima… Pozvali su me i na nogomet, nisam mogao odbiti. Igra je ono što nas spaja, za nju nije potrebno poznavanje jezika niti je potrebna bilo koja stavka po kojoj se mnogi dijele kad odrastu – boja kože, nacionalnost, vjera… Bio sam presretan što su me pozvali na ‘hakl’. Golovi napravljeni od kamenja i jakni, neravan teren i neograničena sreća!
To je bogatstvo koje nosim u duši. Iskustva su moja valuta, a ne materijalne stvari. Novac mi treba da putujem i ne umanjujem mu vrijednost, no samo će iskustvo promijeniti moj život i učiniti me stvarno bogatim.