AFGANISTAN I KORONA SE NE VOLE
Nakon obilaska džamije i citadele, opet ručak prekriženih nogu, na tepihiću, iz zajedničkog pladnja. Ovdje nitko ne šljivi koronu. Nisam mogao odoljeti da Noora ne pitam o tome. Kaže da se u šali govori kako se korona prestrašila na granici s Afganistanom i pobjegla.
Noor tvrdi da nitko nije umro od ljudi koje on poznaje i da je općenito u Afganistanu bilo vrlo malo inficiranih. Tvrdi da nikoga nema u bolnicama. Za razliku od Afganistana, Iran navodno ima jako velike probleme s koronom. Možda sve to ima neke veze i s time kako je ovdje tretiraju. Kad sam išao na test prije odlaska iz zemlje za Pakistan, dočekao me je čovjek samo s običnom maskom kakve svi nosimo, a ne svemirskim odijelom i uzeo je bris iz usta, a ne nosa. Kasnije sam saznao da se brisevi iz usta uzimaju u mnogim državama svijeta.
MUSALLA MINARETI
Nakon ukusnog ručka vozimo se kroz Herat, opet šarenilo ulica i gužva u prometu. U jednom trenutku se nalazimo na lijepoj aleji, bočno pokraj nas promiče drveće, a ispred nas se polako naziru minareti. Točnije, pet minareta koji su preživjeli stoljeća razaranja, što od raznih vojska, što od potresa, a što od ljudske gluposti. Nekad ih je bilo 20 i bili su dio Musalla kompleksa koji je u 15. stoljeću dala sagraditi kraljica Gavhar Šad. Bilo je to vrhunsko djelo arhitekture u islamskom svijetu. Radilo se o kompleksu impresivnih vjerskih građevina, od džamije, preko medrese (vjerske škole) do mauzoleja. Danas je ovih pet trošnih, ali i dalje sa svojih 55 metara visine prilično impresivnih minareta, sve što je ostalo iz tog moćnog vremena.
PSIHIČKI TEŽAK DAN
Dan je bio pravi emotivni roller coaster, miješaju se oduševljenje i tuga, ljepota koju razaraju ljudi, u prošlosti i u sadašnjosti. Mir citadele u talibanskom okruženju. A onda, na povratku prema aerodromu, Noor nam javlja da se u Kabulu dogodio bombaški napad i da je napadnuto sveučilište, 3 terorista su ubili preko 30 studenata, preko 50 ozlijeđenih, mjere sigurnosti na najvišoj razini… Razmišljam o tim studentima, žele se obrazovati, žele si stvoriti neke prilike za bolji život i sve se ugasi u sekundi jer žive u zemlji u kojoj haraju pojedinci koji stvarno graniče s ludilom. Na aerodromu provjera cijelog tijela, pa kopanje po stvarima. Morao sam uključiti kameru da vide je li to doista kamera ili bomba. To rade zato što su svojedobno dvojica novinara došla intervjuirati nekog džihadista, pa kad su uključili kameru aktivirala se bomba. Ispalo je da nisu novinari. Prekopavali su nam sve torbe, nema što nisu prevrnuli. Onda opet pretres kad izlaziš, pa kontrola na cesti. Tri puta su nam sve prekopali. Niti jednom mi nisu našli drona.
Kabul je pod opsadnim stanjem. Svijet vjerojatno ovo nije prenio u tolikoj mjeri kao neke druge stvari, to je što se svjetskih portala tiče, just another day u Afganistanu. Jako sam tužan. Gledam hrpu vojnika s dugim cijevima, policija posvuda… U jednom trenutku nas zaustavljaju, ne žele nas pustiti u grad. Shvaćam ozbiljnost situacije, nisam više tako ležeran kao do sada. Vraćen sam u Kabulsku stvarnost. Nekako ih uspijevamo nagovoriti da nas puste do hotela. Nakon groznog dana, u kupaonici nema tople vode. Inače to mrzim, ali u kontekstu svega, baš me briga. Čeka nas rano ustajanje, sutra opet let, za Bamyan.
IPAK CESTA
Ustao sam u 5.30 h da bih saznao da je otkazan let za Bamyan. Noor javlja da će doći za sat i pol i javiti plan B. Nemiran sam. Gledam vijesti, talibani navodno nisu preuzeli odgovornost za napad na sveučilište, no Noor smatra da nema tko drugi biti, oni su jedini tako organizirani. Pokazuje mi slike gdje su našli njihovu zastavu i poruke od njih no na televiziji ISIL preuzima odgovornost. Noor za naše putovanje izlaže plan B. Kaže, ako ćemo čekati sljedeći let za Bamyan, nećemo više moći posjetiti Mazari-e Sharif. Zato predlaže da se pokušamo ipak cestom probiti do Mazarija, radi se o putu od 9 sati, no na jednom dijelu te ceste talibani imaju svoje kontrolne točke, tu naplaćuju prolaz kamionima. Tvrdi da je to dosta opasno, jer ako bi slučajno zaustavili i auto i vidjeli da su u njemu stranci, postojala bi mogućnost otmice radi otkupnine. Kaže, međutim, da se radi o samo malom dijelu ceste koji možemo brzo proći, za nekih pet do deset minuta. U glavi kalkuliram, to je 10 minuta naspram preostalih 9 sati, možda ima smisla riskirati? Pitam Noora kakav mu je osjećaj. On kaže da je to dosta teško, ali da je izvedivo. Ako lokalni vodič čovjeku kao što sam ja kaže da je izvedivo, onda je izvedivo. Odlučio sam riskirati jer se ne želim vratiti iz Afganistana, a da nisam vidio Mazari-e Sharif. Jednom kad sam pristao, malo me opet uhvatila panika. Puno sam ludosti napravio u životu, međutim, mislim da je ovo sada vrh svega. Ipak, što je tu je. Nakon sigurnog putovanja avionom od mjesta do mjesta, napokon mi se ukazala prilika da vidim autentični život u ovoj zemlji, njihove ljude, njihove krajeve, a to je pravi smisao svakog mog putovanja. Napokon ću vidjeti pravi Afganistan!
ZAPADNJACI I JEDAN DIVAN ČOVJEK
Šest sati čiste sreće, prašina na drndavoj cesti, tuneli u kojima ne vidiš ništa, nema asfalta… Sela, priroda, ljudi, sve snimam. Cesta se u jednom trenutku pretvara u makadam, vozimo se sporo, prašina posvuda. Nailazimo na vojne check pointe. Na jednom mjestu nalazimo priliku malo snimati dronom.
Spustili smo se duboko ispod ceste da nas nitko ne vidi i vinuli u visinu malo čudo, da snimi ovu cestu i sve što se na njoj događa.Bila je to mala pobjeda, moram priznati.
Vozimo se dalje, ulazimo u tunele, u njima takva prašina da ne vidiš prst pred nosom! Nema ni rasvjete, tek kad naleti neko vozilo iz suprotnog smjera malo vidiš cestu. Ne mogu vjerovati da naš vozač, Sakhi, to tako ležerno fura. No, on je vrlo iskusan. Sve vrijeme dok nas je vozio kroz Afganistan nisam bio svjestan pokraj kakvog se čovjeka vozim, koliko teški teret nosi na svojim leđima. Kad su talibani napali i njihov grad, Mazar-e Sharif, on i brat su krenuli u rat. Branili su svoju obitelj, bilo je brutalno. Sakhi je ubio više od stotinu talibana. Brata mu je raznijela granata, umro mu je na rukama. Nakon takvog horrora on sad vozi turiste sa zapada po svojoj zemlji, ugošćuje ih, nalazi način da živi dalje, motiv da i dalje vjeruje u život. On je normalan čovjek, musliman, i želi živjeti normalnim životom. Ostao sam zadivljen tim čovjekom i još sam jednom naučio kako terorizam nije vezan za određenu religiju, za određene ljude. Terorizam je pošast našega doba, a terorist doista ne može biti nitko tko ima ovako široku dušu kao ovaj čovjek.
NAJDUŽIH 10 MINUTA U ŽIVOTU
Prašina nam je u nosu, očima, kosi… Svejedno hrabro snimamo, gledam razvaljene kamione uz cestu, to je djelo talibana. Gađaju ih raketnim bacačima.
Noorov je plan bio da prvo dođemo do jednog manjeg mjesta, gdje uglavnom žive talibani, i da tamo zamijenimo vozilo. Sakhi će krenuti ispred nas, a mi ćemo u drugom autu krenuti za njim jedno 10 minuta poslije. Sakhi će javiti ima li talibana na cesti i zaustavljaju li aute. Tako ćemo znati možemo li proći ili se vraćamo. Stižemo na odredište, pronalazimo sigurno mjesto za zamjenu vozila. Noor nam kaže da sve ugasimo, sklonimo kamere, isključimo mobitele i to je to. Presjedamo, srce lupa. Šutimo u autu, ne usuđujemo se međusobno pogledati. Držimo dah dok prolazimo pokraj malih vojnih baza uz cestu, sve su prorešetane metcima, cesta je uništena od bomba. Vozač svejedno zakucava na 100 km/h po lošoj cesti. Valjda da što prije prođemo kroz ovaj strah. Naša izvidnica u jednom trenutku javlja da na cesti stoje kamioni i plaćaju porez talibanima. Vozač procjenjuje da možemo proći dok se ovi bave kamionima, dan je i auti nisu toliko zanimljivi. Izgledamo kao lokalci, nismo upadljivi. Približavamo se, vidim na svoje oči kako vozači izlaze van i plaćaju. Vidim talibane u šumi. Oblio me hladan znoj. Ne stajemo, samo vozimo dalje. Nitko ništa ne priča, čekamo da se vodič okrene i kaže: „We’re good.“ I bilo je tako. Izvukli smo se! Najdužih 10 minuta u životu. Ali, nisam požalio. Putem sam uspio snimiti stvari koje malo tko ima prilike vidjeti. Naišli smo, primjerice, na vrijedno arheološko nalazište, Takht-e Rostam, u blizini Samangana. Radi se o budističkom samostanskom kompleksu stupa isklesanom u stijeni negdje na kraju 3. stoljeća. Ovo nije tipična stupa, jer se ne uzdiže iznad zemlje, već je uklesana u stijenu. Slično sam vidio u Lalibeli, u Etiopiji, gdje su čitave crkve uklesane u stijenu. Jako sam sretan što smo odabirom da ipak putujemo cestom naletjeli na ovaj manje poznati povijesni lokalitet i da sam ga mogao uhvatiti kamerom!
