'Ispočetka me boljelo i mislim da na to nitko ne može ostati potpuno imun. No kasnije sam pokušala stati u cipele tih ljudi i razumjeti zašto to rade, koji su najčešći razlozi da svoje frustracije izbacuju na internetu', rekla nam je između ostalog novinarka Maja Krištafor. Inače, riječ je 24-godišnjoj Riječanki koja živi u Zagrebu i koja svoje društvene mreže koristi za razgovor o bitnim temama. Jedna od njih je cyberbullying, koji je nažalost, sve češći problem današnjeg društva. Društvene mreže su, uz sve ono pozitivno, mjesto negative i hate komentara. Iako neke takvi komentari, kao npr. Maju, ne dotiču, nije lijepo pročitati nešto ružno o sebi.
Naime, Maja se na tu temu osvrnula nakon što je pročitala nekoliko gnjusnih komentara na Instagramu. Blokiranje i brisanje komentara za nju nije opcija. Upravo suprotno - odlučila je kontaktirati policiju, nakon čega je uslijedio razgovor s mladićima koji su spomenute komentare i napisali. 'Ključ problema uvijek leži u edukaciji', rekla je Maja za Story.hr.
Jučerašnji storyji su šokirali Vaše pratitelje...Koliko se često susrećete s takvim komentarima?
Nažalost, zbog svog novinarskog posla, prilično često. Ne mogu niti izbrojati koliko takvih komentara sam dobila na svoje članke ili javljanja uživo. Takvo online ponašanje se nažalost eksponencijalno počelo povećavati od prvog lockdowna prije skoro godinu dana gdje su ljudi zbog frustracije situacijom izgubili granicu između realnog i virtualnog svijeta, a svoje nezadovoljstvo odlučili iskaliti na društvenim mrežama. Mislim da mnogo ljudi nije niti svjesno koje posljedice to ostavlja na ljude kojima takve komentare upućuju, a to samo pokazuje da nismo dovoljno napravili po pitanju edukacije ponašanja na internetu, pogotovo u školama, što je vidljivo i na mom slučaju koji se odigrao jučer.
Ne moramo u detalje razgovora s mladićima, ali možete li nam reći kakva je bila njihova reakcija?
Prvo im nije bilo jasno zašto im to pišem, no nakon nekoliko mojih poruka su se ispričali i tu smo krenuli u konstruktivan razgovor koji je trajao preko dva sata. Rekli su da nisu razmišljali o posljedicama koje njihovo ponašanje može imati, pa sam raspravu okrenula u smjeru edukacije o tome kako takvo ponašanje utječe na druge i kakve posljedice mogu imati oni sami. Iznenadilo me koliko su bili otvoreni za raspravu s obzirom na to da se nalaze u nižim razredima srednje škole. Radi se o odlikašima i uzornim učenicima što sam saznala nakon što sam okrenula nekoliko brojeva, no to i dalje ne znači da su se opravdali zbog toga što su učinili te da ne trebaju snositi posljedice.
Mogu reći da institucije generalno reagiraju jako sporo te se žrtvama često ne vjeruje, pogotovo ako su žene ili članice i članovi neke marginalizirane skupine
Ovo što su napravili shvaća se kao cyberbullying samo zato što se iza komentara nije krila ozbiljna namjera o povrjeđivanju, već, kako su mi rekli ‘neslana šala’ buntovnih tinejdžera. To svejedno ne znači da takve komentare trebamo pustiti i ne prijaviti ih. Dapače, nadam se da sam svojom reakcijom motivirala barem jednu osobu da takve komentare prijavi i djeluje, umjesto da briše i blokira osobe koje su to napisale. Sam cyberbullying, a onda i realne prijetnje koje dobivamo putem interneta, institucije ne shvaćaju dovoljno ozbiljno baš zato što mnoge i mnogi od nas idu linijom manjeg otpora. No ako nas dovoljno krene djelovati u takvim situacijama, napravit ćemo promjenu u vidu bolje reakcije i sankcija nadležnih institucija.
Mislite li da policija radi dobar posao u tom sektoru?
To mi je jako teško reći. Prema iskustvima nekolicine koja mi se javila, ja sam imala sreće da mi je netko prije svega odgovorio na prijavu u MUP-ovoj aplikaciji i uputio me što dalje. Neki od njih nikada nisu niti dobili odgovor. Ono što znam, što iz osobnog i iskustva drugih ljudi, kako privatno i kao novinarka, mogu reći da institucije generalno reagiraju jako sporo te se žrtvama često ne vjeruje, pogotovo ako su žene ili članice i članovi neke marginalizirane skupine. Nasilje na društvenim mrežama je i dalje nasilje i treba se ozbiljno shvatiti i sankcionirati. Iako na papiru postoje uredbe kojima bi se to trebalo kontrolirati, praksa je u najviše slučajeva manjkava. Žene koje se usude prijaviti online prijetnje nažalost često ne budu shvaćene ozbiljno zbog needuciranosti kadra kojem se prvo obraćaju. Vjerujem da naš sustav nije još uvijek napredovao do te razine da se sve što se događa online sankcionira. Sankcioniralo bi se da nam to netko napravi uživo na ulici, zašto ne i kada je online? Zato mislim da tu ima još mnogo posla.
Vjerujete li da je taj razgovor pomogao?
Želim vjerovati da jest. Ključ problema uvijek leži u edukaciji, a ja sam se stvarno potrudila da ih educiram i priložim im nekoliko perspektiva i razloga zašto da to ne rade. Bolje društvo gradi se od njegovih najmlađih članova te mislim da što ranije pristupimo temi ozbiljno i educiramo djecu još od vrtićke dobi (jer se ipak se radi o internet generacijama), dobit ćemo promjene.
Boli li Vas kada vidite takve komentare na svom profilu? Ako da, kako se borite protiv toga? Ako ne, kako ste došli do tog stadija da možete reći da Vas ne dotiču?
Ispočetka me boljelo i mislim da na to nitko ne može ostati potpuno imun. No kasnije sam pokušala stati u cipele tih ljudi i razumjeti zašto to rade, koji su najčešći razlozi da svoje frustracije izbacuju na internetu. Pokušala sam razviti neku vrstu razumijevanja koja mi pomaže da se sada nosim s tim. No to što ‘razumijem’ zašto netko to radi ne znači da ne trebam djelovati. Ne znači da trebamo pustiti da takva djela prođu bez sankcija, koje god se one nama činile prikladnima, pogotovo jer ne poznajemo profil osobe koja nam piše i koliko u životu izvan virtualnog može biti opasna.
U posljednje se vrijeme puno piše o cyberbullyingu na TikToku, gdje je jako puno djece. Što mislite, koliko negativni komentari utječu na njih?
I sama sam na TikToku naišla na razne komentare i zaista ne mogu vjerovati da se oni u velikom broju slučajeva ne sankcioniraju - niti od strane platforme niti nadležnih institucija. Takvi komentari, pogotovo za djecu mogu biti jako opasni gdje ih dovode do raznih mentalnih stanja, a potom i do najgoreg mogućeg ishoda - suicida, koji je nažalost u porastu. Rješenje toga jest prije svega edukacija - doma i u školama, ali i u boljem nadzoru što djeca rade na internetu. Nadzor i sankcije moraju postojati, jer mnogi od njih nisu svjesni što rade. Kada neko dijete i oduzme sebi život zbog grupe koja ga je maltretirala, ta se grupa najčešće ne osjeća odgovornom za svoje postupke jer je krivnja podijeljena, a oni iz svoje perspektive nisu direktno utjecali na tu osobu, osim preko ekrana. I to je jako opasno. Takva djeca dalje odrastaju u ljude i čine društvo podignuto na krivim vrijednostima koje kasnije može biti samo opasnije.
Kada je riječ o ovoj temi, često se postavlja pitanje 'zašto'. Što biste Vi odgovorili na to 'zašto'?
Zbog nedovoljne svjesnosti i mogućnosti da cijelo društvo - počevši od djece, individualno i grupno radi sa psiholozima ili drugim stručnim osobama na svojim emocijama. Svatko od nas na neku akciju ili neki stresor, napravi reakciju. Oduvijek je bilo tako, no sada je to postalo lakše dostupno jer nam se cijeli svijet otvara na dlanu putem naših mobilnih uređaja. Tamo možemo biti i anonimni i osjećati se jačima no što stvarno jesmo, a sebi uzimati kao ‘pravo govora’ da se ponašamo kako god želimo. Svjesna sam da razmišljam utopijski, ali kada bismo se više fokusirali na individualne potrebe svakog člana društva i normalizirali rad na sebi, a edukacije i savjetovanja učinili dostupnijima, mislim da bi se nasilje generalno smanjilo.
Dovoljno mikro koraka je jedna makro akcija, a barem jedan pozitivan ishod ove borbe znači da smo napravili pomak
Vidite li izlaz iz toga - gdje, kako?
Ponavljam, edukacija je ključ svega. Što se tiče cyberbullyinga, trebala bi biti obavezna od osnovne škole i uključivati i roditelje koji su, vjerujem, često i sami izgubljeni oko toga kakve sadržaje njihova djeca konzumiraju na internetu. A posljedice mogu biti kobne. Ja imam dovoljno godina i resursa da se od njih mogu obraniti i znati gdje se obratiti za pomoć, dok mnogi, pogotovo djeca i mladi to nemaju.
Imate li poruku za one koji pišu takve komentare? Ili za one koji ih primaju?
Za one koji pišu takve komentare, savjetovala bih da sagledaju sebe i na papir stave sve razloge zašto se tako ponašaju. Vjerujem da će na papiru biti mnogo intrinzičnih razloga na koje mogu potrošiti svoju energiju i vrijeme da se pozabave njima, odnosno samima sobom umjesto da drugima pišu gadosti online. Nezadovoljstvo drugima uvijek potječe od nezadovoljstva nama samima. Trošeći energiju na bilo što drugo osim na sebe, stavljamo se u začarani krug gdje nikad nećemo biti sretni.
Što se tiče onih koji dobivaju komentare, prije svega shvatite da vi nemate veze s njima. Komentari su samo odraz druge osobe koja ih piše i nemojte dozvoliti da utječu na vas niti vaše mentalno zdravlje. A drugo, prijavite ih. Institucije nas kod prijava ne shvaćaju dovoljno ozbiljno jer se i mi sami izbjegavamo uhvatiti u koštac s takvim nasiljem. Jer radi se o nasilju koje treba sankcionirati. Sljedeći put nemojte samo blokirati profil i izbrisati komentar, već napravite screenshot i pošaljite policiji. Dovoljno mikro koraka je jedna makro akcija, a barem jedan pozitivan ishod ove borbe znači da smo napravili pomak.