Mi smo mala zemlja s velikim srcem - rekao je nakon dolaska u Split Toni Tomas, trener splitskog Taekwondo kluba Marjan, čovjek iz sjene, kako ga još zovu, jedan od najzaslužnijih za veličanstveno zlatno odličje mlade Kninjanke Matee Jelić na Olimpijskim igrama u Tokiju. Uz nju je bio i brončani junak Toni Kanaet, 22-godišnji Splićanin. To su dvije od sedam fantastičnih kolajni koje su osvojili naši sportaši u Tokiju, a iza tih uspjeha stoje golem trud, neizvjesnost, ozljede, financijska nesigurnost, jaka konkurencija, ali i što je najvažnije - duh koji ne priznaje odustajanje.
Dok mnogi koji ne prate domaći taekwondo dosad nisu čuli za zlatnu Mateu, oni upućeniji dobro znaju njezin trnovit put do Olimpa. Rođena Kninjanka započela je svoje sportsko putovanje s osam godina u klubu DIV u rodnom gradu uz trenera Dragana Pinjuha, s kojim je radila deset godina i postala juniorska prvakinja svijeta. Jasno je bilo o kakvom je talentu riječ. Kao 13-godišnjakinja osvojila je prvo državno odličje, a nakon velikih uspjeha, slijedila su suočavanja s teškim ozljedama. Naime, na juniorskom prvenstvu u Rijeci 2013. završila je u bolnici zbog unutarnjeg krvarenja. Imala je dvije teške operacije, a tada ju je u bolnicu došla posjetiti Janica Kostelić. Bio je to prijelomni trenutak u kojem je mlada borkinja odlučila da neće odustati od svog sna.
- U sobu je ušla Janica Kostelić i što se tu još može reći ili dodati? Plakala sam nakon razgovora koji mi je nekako preokrenuo sve u životu. Ne vjerujem da je to slučajnost, velike stvari nisu slučajnost - ispričala je Matea za Index.
Nije ju dotukla ni ozljeda koljena i rutinska operacija nakon koje je liječnik rekao da ni ona ni trener “nisu normalni jer će Matea ostati invalid do kraja života”. To ih nije pokolebalo, u Lovranu su išli po drugo mišljenje, a sve je ostalo povijest. Odnosno, zlatne stranice naše sportske povijesti koje je ponovno ispisala u Tokiju, u finalnom meču protiv Britanke Lauren Williams. Kao u filmu, Williams je vodila i, kako je rekla, imala Mateu u šaci, ali Jelić je u posljednjih devet sekundi s nekoliko brutalnih udaraca preokrenula meč u pobjedu i time postigla najveći hrvatski uspjeh u taekwondou u povijesti Olimpijskih igara.
Nije razveselila samo nas, nego sve ljubitelje ovog borilačkog sporta, a to je začinio i britanski BBC komentarom da mu je Matea najbolja promocija. Ništa manje nije nas zadivio ni Toni Kanaet, brončani taekwondoaš koji je s Mateom nekoć bio u ljubavnoj vezi. Oduševljeni Splićani bivšem su paru, koji je u prijateljskim odnosima, pripremili doček na aerodromu. Poslije su imali svaki svoj - Toni u svojoj splitskoj četvrti, a Matea u raspjevanom Kninu, o čemu će se godinama pričati. Samo za Story podijelili su osjećaje i dojmove nakon dolaska, slavlja i svega onoga što će pamtiti cijeli život.
- Što se krije iza ovog zlata? Naporan rad, puno teškog treninga i ljudi koji su mi pomogli da dođem do ovoga. Dugo je trajalo da se kvalificiram za Tokio, što mi je psihički bilo naporno. Zapravo, naporno i za tijelo i glavu jer treba ostati u vrhu. Na kraju smo uspjeli! Oduvijek smo trener i ja vjerovali u olimpijsku medalju, to je nešto predivno. Sjećam se da sam to izjavila i 2014. godine. Doček? Obuzela me ljubav, ne mogu vjerovati da je ljudima toliko stalo i da su došli - rekla je ova skromna cura i rođena pobjednica.
- Iza ove bronce stoji puno rada, odricanja, svih 19 godina, pogotovo posljednje četiri od prošlih Igara u Brazilu kad smo jače trenirali. Tu je i pomoć kolega iz kluba, fizioterapeuta, trenera - svi su dio ovog rezultata. Odmalena mi je cilj bio nastupiti na Olimpijskim igrama i, hvala Bogu, bio sam konkurentan u Tokiju. Zadovoljan sam broncom. Uvijek sam vjerovao u olimpijsku medalju. Bez vjere se stvarno ne može - ispričao je Toni dodavši i koliko mu je značio doček u rodnom gradu.
- Bio sam presretan na dočeku u Splitu. Pogotovo što je došla i ekipa iz kluba koja je zajedno gledala naše borbe. Stvarno smo osjetili da su svi uz nas - rekao je mladi sportaš.
I naši tenisači Nikola Mektić, Mate Pavić, Marin Čilić i Ivan Dodig ispisali su povijest. Prvi put u više od stotinu godina u finalu muških parova igrao je par iz iste zemlje, prije toga u Londonu su igrali Britanci 1908., a 1904. Amerikanci u St. Louisu. Naposljetku, pobijedili su ovogodišnji wimbledonski pobjednici, par Mektić - Pavić nakon nešto više od sat i pol borbe. I ovaj je događaj zlatnim slovima upisan u hrvatsku sportsku povijest jer smo nakon 17 godina osvojili olimpijske medalje u tenisu.
- Svaka vam čast što ste došli jer nam ovaj doček puno znači i pridonosi ovoj medalji. Bila mi je golema čast predstavljati Hrvatsku četvrti put na Olimpijskim igrama i s Ivanom doći do postolja, do toliko željenog uspjeha koji nam je nedostajao u karijerama. Polufinalni dan bio je dan iz snova, pobjeda nad Novozelanđanima. Tada su slavila i braća Sinković, bila je to fešta do sitnih noćnih sati. Samo finale bilo je uživanje, i za nas i za publiku. Bilo tko da je pobijedio velik je to uspjeh. Čestitam Mati i Mekti na sjajnoj sezoni i zlatnoj medalji - rekao je Čilić na dočeku u Zagrebu, a Mektić je dodao:
- Jako smo sretni i ponosni, samo mogu ponoviti Marinove riječi. Stvarno je lijepo što sam bio dio ovog. Meni je to uspomena za cijeli život, a Hrvatskoj nevjerojatna sportska priča. Čestitka svima i zahvaljujem ovim putem na svemu.
- Hvala svima na ovom predivnom dočeku. Marine, čestitke tebi i Dodi, nitko ih nije više zaslužio od vas. Ovakvo finale spektakularan je rezultat za hrvatski tenis. Možemo se samo nadati da ćemo ovako nešto ponoviti na sljedećim igrama u Parizu. Nismo svi mogli sa zlatom otići kući, ali četiri medalje idu Hrvatskoj
- emotivan je bio i Mate Pavić. Ništa manje nismo ni očekivali od neponovljive braće Sinković, Valenta i Martina, osvajača zlata u dvojcu na pariće u Riju i u dvojcu bez kormilara u Tokiju. Kao favoriti došli su u Japan i ponovno zasluženo zagrizli zlatnu medalju.
- Nemamo još planove za Pariz, ali vratit ćemo se dublu. Postoje neki planovi i za četverac, tu su braća Lončarić, vidjet ćemo. Za četverac mora biti samo razina borbe za zlato, jedino to priznajemo - najavio je Valent kojemu je s bratom ovo treća olimpijska medalja, i to u trećoj disciplini.
Inspiraciju i lekciju o upornosti donio nam je i brončani div iz Tokija Damir Martin. I to zbog srčanosti, volje, želje unatoč neizvjesnim liječničkim prognozama. Ovaj osvajač dva srebrna odličja, londonskog u četvercu na pariće i onog Riju, u Tokio je otišao opterećen cijelim nizom loših događaja.
- Od Brazila naovamo dogodilo mi se puno toga. Promijenio sam klub, kuk mi je operirao njemački kirurg dr. Michaela Diensta koji mi je nakon zahvata rekao da je zadovoljan kako je sve prošlo, ali i kako postoji mogućnost da mi neće biti bolje, sponzori su mi otkazivali, pitao sam se hoću li uopće nastaviti karijeru.
Događali su se i loši rezultati, a priznat ćete da je C finale za jednog olimpijskog doprvaka uistinu jedna od postaja križnog puta. Nije lako slušati kada te najavljuju kao srebrnog olimpijca, a ti ne uđeš ni u polufinale i misliš da si drek na šibici. Onda se sabereš i pomisliš kako si ostvario nešto što se neki neće usuditi ni sanjati te da to i dalje mora biti negdje duboko zakopano u tebi. Važno je pronaći okidač za aktivaciju toga - emotivno je ispričao Martin nakon osvajanja bronce, otkrivši tko mu je pružio najveću motivaciju.
- Poslije operacije kuka pitao sam se hoću li se ikada vratiti? Znao sam da nisam na nuli, nego ispod nule, a bilo je jako malo vremena. Teško mi je bilo pojmiti da ću se stići pripremiti za Olimpijske igre, što mogu zahvaliti jednogodišnjoj odgodi Igara zbog pandemije. Motivacija? Supruga koja me na trening tjerala pištoljem. Ivana je vjerovala da se mogu vratiti. Govorila mi je da izdržim, da napravim još ovo ili ono od treninga. Kada sam rekao da maltretiram sve oko sebe, rekla mi je da izguram to do kraja, da ću se kvalificirati za Tokio i da će stvari nakon toga ići bolje. Zato joj sada donosim medalju i olimpijski buket cvijeća, a maskoticu nerođenoj kćeri. Jer čeka me još jedna važna uloga, uloga oca, i to u rujnu - otkrio je veslač.
Sedma srebrna medalja s ovogodišnjih Olimpijskih igara u Tokiju, do zaključenja ovog broja, pripala je sjajnom jedriličaru Tončiju Stipanoviću u klasi Laser.
- Bilo je jako teško. Stalno sam gubio nakon dobrog starta, nisam bio zadovoljan brzinom. Ali ostao sam koncentriran na svoje jedrenje - otkrio je dojmove sjajni Splićanin koji je osvojio srebro i 2016. u Riju.
Njegov je otac izjavio kako bi ih začudilo da Tonči nije uzeo medalju jer je u izolaciji napravio spravu koja simulira položaj jedriličara na brodu pa je trenirao i u najtežim trenucima. A cijelo su mu vrijeme podrška bili supruga Sandra te dječica Tin i Sara kojima jako nedostaje njihov tata koji je većinu godine bio odsutan od kuće zbog priprema za Tokio. I pitanje je gdje mu je kraj, kao i mnogim našim sportašima koji iznova osvajaju medalje, a često nemaju ni približno idealne uvjete za trening, kao ni financije. Možda se i u tome kriju neki odgovori: majstori smo improvizacije koju krase bogomdani talent, inat i srce.