Svestrani glazbenik, producent i redatelj Filip Dizdar govori zašto se nakon pet godina stanke vraća svojim pjesmama, što je sve naučio u 20‑ima, zašto nije ostao u New Yorku nakon studiranja te kakvi su mu planovi i želje, ali i čime ga to djevojka Maja Šiprak iznova oduševljava.
Story: Glazbenik ste i producent te student režije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Što od toga najviše osjećate i nosite u sebi?
Iako je glazba bila prva, režija se prirodno vezala na nju, jedno drugome daje novu dimenziju. Glazbu vidim vizualno, a kad režiram, tražim ritam u sceni i dijalogu. U montaži najviše vremena trošim na odabir prave glazbene pozadine. S vremenom sve više vežem jedno s drugim.
Story: Kad netko ima toliko talenata, može li to biti i opterećenje? Imate li grižnju savjesti jer jedno zapostavljate zbog drugog?
Manje-više cijele dvadesete proveo sam u utrci s vremenom, pokušavajući što više toga napraviti, od faksa, fotografije, glazbe do videoprodukcije. S vremenom mi je bilo sve teže simultano održavati glazbenu i redateljsku karijeru pa sam ih odlučio spojiti, a posljednjih sam nekoliko godina posvetio stvaranju glazbe i režiranju - spotova za druge izvođače, brendove, serije i serijale. No koliko god mi je bilo zabavno raditi za druge, uvijek mi je nedostajao rad na autorskoj glazbi. Zato sam se prije dvije godine dodatno posvetio glazbenoj produkciji i počeo raditi na novom albumu.
Story: Kad smo već kod toga, vaša stanka u glazbi trajala je pet godina. Nedavno ste objavili nove pjesme ‘Skupa u samoći’ i ‘Prvi put’, ima li u njima biografskih elemenata?
Sve moje pjesme imaju biografske elemente, skrivene među recima. Većinu pjesama godinama provlačim po gitari prije nego što ih snimim, no ‘Skupa u samoći’ nastala je u razdoblju karantene. Moj se život tad okrenuo naglavačke jer su svi dogovoreni projekti otkazani, nitko nije znao dokad će ta situacija trajati. To je bilo razdoblje velike anksioznosti i introspekcije, a glazba mi je pomogla da pobjegnem i imam ‘nekoga’ kome mogu sve ispričati. Pjesma ‘Skupa u samoći’ za mene će uvijek imati posebnu važnost jer označava promjene i nove perspektive na život koje su mi tada pomogle. ‘Prvi put’ je novi ljetni singl za koji je nedavno izišao i videospot. Ovaj put riječ je o bržoj pjesmi melankoličnog teksta. Videopriča zamišljena je kao da gledamo intimne privatne snimke mladog para prije dvadesetak godina, kad su bile popularne male handheld kamere. U spotu glumi mlada glumica s Akademije dramske umjetnosti Klara Fiolić i Roko Butuči koji je njezin dečko i u pravom životu. Mislim da su dali dozu autentičnosti koju bi teže bilo dobiti s profesionalnim glumcima.
Story: Što je za vas samoća i kad je poželjna?
Samoća mi nije strana, dobar dio srednje škole u mojoj ‘nitko me ne razumije’ fazi, kad sam slušao Radiohead i Jeffa Buckleyja, više sam uživao biti solo nego s društvom. Tada sam bio najkreativniji i pasalo mi je živjeti u svom malom svijetu dok je u pozadini glazba glasno svirala. Problem je jedino u tome što se s vremenom lako naviknuti na samoću i postane sve teže opet se vratiti u društvo. Poslije sam živio u studentskom domu, s cimerima, curama i nekako je nisam više toliko doživljavao niti mi je bila toliko potrebna. Jedino kad mi je samoća neophodna jest kad solo radim na stvaranju ideje, pjesme ili scenarija. U posljednjih desetak godina to se uglavnom događa od 22 sata do četiri ujutro, kad većine ljudi spava i nitko ne zove - tada palim komp i krećem.
Story: Jesu li spremne još neke nove pjesme? Je li to najava novog albuma?
Tijekom godina nakupilo se puno njih koje čekaju svoj red. Trenutačno najviše vremena trošim na aranžmane i produkciju, potragu za pravim zvukom. Ne želim stvarati pjesme po šabloni, svakoj pristupam kao novoj priči. U planu mi je do kraja 2022. objaviti novi album.
Story: U pjesmama ‘Skupa u samoći’ i ‘Prvi put’ prateći vokal vam je sestra Natali Dizdar. Jeste li ikada razgovarali o tome da snimite duet?
I nismo baš, mislim da se treba dogoditi pjesma u kojoj bi to odgovaralo. Ili možda neka posebna prilika, tko zna što budućnost nosi.
Story: Jeste li joj napisali neku pjesmu?
Cijelu pjesmu još ne, ali uzela je jedan riff koji sam složio na gitari. Sada, što će s njim napraviti i gdje će u konačnici završiti - još ne znam.
Story: Kako se slažete? U čemu ste drukčiji, osim što ste oboje iznimno glazbeno talentirani?
Što smo stariji, to se bolje slažemo. Karakterno smo dosta različiti, što je uglavnom rezultiralo svađama i neslaganjem tijekom odrastanja. Jedna od razlika koja mi pada na pamet jest način na koji stvaramo pjesme. Natali je tip osobe koji, kad nađe zvuk koji joj se sviđa, drži ga se i radi na njemu. Kad ja nađem onaj koji mi se sviđa, označim ga pa onda preslušam još 300 onih koji su ostali, jer se možda tamo skriva neki bolji.
Story: Je li vam katkad u početku karijere smetalo što vas se prvo vezivalo uz Natali?
Nikad mi nije smetao Natalin uspjeh, a i vrlo sam se rano pomirio s tim da će mi spominjanje sestre postati svakodnevica. Ima nešto što mi je sad smiješno, ali tada mi je ozbiljno išlo na živce - u srednjoj školi me često pratila skupina cura i pjevala ‘Ne daj’.
Story: Kako inače vodite borbu s egom? Ili ga jednostavno pustite?
Kako ono kažu, ego ubija kreativnost. Kako su produkcija i režija kolaborativni proces, mislim da je nužno imati ego pod kontrolom, osim ako si stvarno nova reinkarnacija Kubricka i sve što napraviš je umjetnost, ali velike su šanse da nisi. Smatram da treba odabrati prave suradnike i vjerovati im, bez ‘menadžiranja’ u sitno.
Story: U ranim 20‑ima već ste postali mlado i relevantno glazbeno ime kod nas. Koliko vam je to u početku značilo, taj zvjezdani status? Koje ste lekcije naučili do danas?
Uvijek me više zanimao proces stvaranja nego slava sama po sebi. Možda se tako ne čini na prvu, ali u srži sam introvert i najprirodnije se osjećam sam ili s malim brojem bliskih ljudi. U to vrijeme ‘popularnosti’ toga nisam bio potpuno svjestan i s vremenom sam shvatio da me silna druženja i izlasci više umaraju nego pune energijom. Tako da sam malo-pomalo počeo smanjivati ekstrovertni život i posvetio se onom stvaralačkom.
Story: Tu je i vaš redateljski rad. Kako ste negdje naveli, iza vas je više od 60 epizoda raznih igranih formi, od serijala do kratkih filmova. O čemu je sve riječ?
Tijekom godina skupilo se 300-tinjak glazbenih videospotova, režirao sam i montirao više od 35 epizoda najgledanijih hrvatskih teen web serija ‘Isti san 1 i 2’ i ‘Savršen spoj’, 30 epizoda web serijala ‘Videostar’ i slovenskog ‘Joonglastar’ zbog kojeg sam se testirao na koronu osam puta u dva mjeseca. Snimao sam još hrpu reklama i manjih projekata. Bio sam na toliko snimanja da mislim kako ne postoji situacija koja mi se nije dogodila, od magle na setu koja ne odlazi pet sati do svađe glavnih glumaca i odbijanja pojavljivanja u istoj sceni, svega je bilo. Jedino što još nisam snimio jest dugometražni film i trenutačno sve svoje odluke usmjeravam u to da ga što prije snimim. Hoće li glazba biti velik dio filma, vjerojatno da. Mislim da je Hrvatskoj potreban jedan dobar mjuzikl.
Story: Kako je došlo do toga da od jeseni postanete i student filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu?
Oduvijek sam htio upisati Akademiju, ali umiješao se posao. U karanteni sam prvi put nakon dugo vremena imao vremena stati i razmisliti o svemu, gdje sam, kamo idem i što zapravo želim. Odlučio sam da je idealno vrijeme da napravim sve te stvari koje sam godinama stavljao po strani. Simultano sam učio i stvarao novu glazbu. Za prijemni sam snimio kratki film ‘100 days to cat over her’ koji se može pogledati na YouTubeu, napisao scenarij za jednu epizodu serije, scenarij za dokumentarni film, preživio tri dana prijemnog i - upao.
Story: Jeste li najstariji od studenata? Kako ste se uklopili?
Mislim da sam se dobro snašao, ima nas samo pet pa smo često u kontaktu i sve zajedno prolazimo. Jedina je šteta što smo započeli studiranje u najtežem razdoblju za druženje, na početku ništa nije radilo i družili smo se uglavnom samo na faksu.
Story: Kako vam izgledaju studentski dani? Je li vam knjiga na prvome mjestu?
Ima nekoliko predmeta za koje sam morao zagrijati stolicu, ali za ostale mi je puno koristilo dosadašnje iskustvo. Glavni predmeti koji uvjetuju prolaz je režija kratkih filmova na određenu temu. S te strane mogu reći da mi ih je apsolutni gušt raditi, imam super ekipu koja dijeli isti entuzijazam za film.
Story: Nađe li se vremena i za koji studentski tulum?
Zasad smo i dalje na ispijanju piva u kafićima oko faksa.
Story: Zanimljivo je i da ste studirali pisanje scenarija na New York Film Academy. Jeste li to završili?
Jesam, to je odlično iskustvo. Gotovo je svako predavanje uključivalo neki oblik suradnje pa smo svakodnevno razmjenjivali ideje i zajedno stvarali nove. Kad tome dodate profesore koji su jako ekspresivni i svi imaju taj ‘you can do anything!’ stav, sve skupa je bilo jako dinamično i motivirajuće. Sjećam se da smo uvijek nabrijani izlazili s predavanja. Kod nas su profesori puno prizemljeniji i vjerojatno takvog njihovog profesora ovdje nitko ne bi doživio, ali tamo to odlično funkcionira.
Story: Kako vas se dojmio New York? Jeste li razmišljali ostati ondje?
Išao sam u New York otvorenog uma, s idejom da se ondje zaposlim i ostanem. Preko akademije i nekih poznanstava došao sam do ljudi iz struke, jednog od producenata za ‘Saturday Night Live’, nekoliko glumaca u usponu, redatelja... Priča koja se ponavljala sa svima jest da su potpuno predani poslu, a nerijetko i nauštrb zdravlja. Većina kolega studenata radila je u kafićima, restoranima, fast foodovima da bi si mogli priuštiti malu sobu u stanu s još šestero ljudi. Većina umjetnika ondje živi u nekom međuprostoru čekajući svoju veliku priliku. Kako je vrijeme išlo, sve sam više cijenio život koji sam stvorio u Hrvatskoj i radovao se povratku. New York me kao grad oduševio čim sam prvi put izišao iz metroa. Stavio bih slušalice i sve je izgledalo kao set iz nekog filma. Upoznao sam divne ljude koje ću pamtiti do kraja života, bio na koncertu Tame Impale, Johna Mayera, Washed Outa, obišao New York uzduž i poprijeko te stekao pregršt novih iskustava. Postoje šarm i dinamika New Yorka koje nisam doživio nigdje drugdje, ali postoji i ta jedna samoća velikoga grada u kojem je sve nestalno. Sigurno ću još koji put otići ondje tijekom života, ali s povratnom kartom.
Story: Inače volite učiti, ulagati u obrazovanje?
Više sam praktični tip, ali nemam problema s učenjem onoga što me zanima. Nužno je ulagati u sebe i nikad ne misliti da sve znaš. Režija je takav posao da cijeli život možeš učiti, a opet ćeš se na početku novog projekta osjećati kao da ne znaš ništa.
Story: Što na sve to kaže vaša djevojka Maja?
Maja mi je velika podrška u svemu. Iako smo većinu veze proveli u kobnom razdoblju za parove, karanteni, izišli smo iz svega normalni i bliži nego ikada prije.
Story: Je li i ona umjetnička duša?
Kako radi kao brend menadžerica u jednoj multinacionalnoj kompaniji, njezina je domena više racionalna. Njezina se umjetnička strana, pak, najbolje vidi kad nešto napravim, pokažem joj pa me onda izrešeta sa svime što bi drukčije napravila. Ima jako dobro kritičko oko.
Story: Nedavno ste rekli da su vam u vezi najvažniji podrška i razumijevanje, ali i da vam je zabavno. U kojem smislu?
Jedan od razloga zašto mi se Maja svidjela bio je taj što je s jedne strane odgovorna, a s druge je spremna probati sve s velikim optimizmom, bez obzira na rizik. Nikad nije skijala i odlučio sam joj biti instruktor. Odabrali smo da joj prvo upoznavanje sa skijama bude na jednom od najtežih europskih skijališta - Nassfeldu. Izdržala je jedan dan na plavoj stazi s djecom i u glavi već je bila spremna za sve ostale, a ja je nisam mogao zaustaviti. Uslijedio je tjedan dana padanja, natučenih rebara i riskiranja života, ali ni u jednom trenu nismo razmišljali o odustajanju. Jednom smo zalutali na crnu stazu i jedva izvukli živu glavu. Te iste zime još smo šest puta išli na razna skijališta i na kraju sezone vozila je bolje od mene.
Story: Koju Majinu osobinu najviše cijenite i zašto?
To što je nogama čvrsto na zemlji, ali glava joj lako zaluta u oblake.
Story: Jeste li joj posvetili koju pjesmu?
Cijelu pjesmu ne još, ali u posljednje dvije provlači se između nekih redaka.
Story: Kakvi su vaši planovi za kolovoz?
Kolovoz je rezerviran za odmor i posjet roditeljima u Sukošan. Trenutačno za faks snimam autobiografiju pa ih sve čekaju iscrpni razgovori o životu te kakvi smo Natali i ja bili kao djeca. Za nekih mjesec dana objavit ću taj video pa će svi moći vidjeti dinamiku obitelji Dizdar. Polako pripremam i novi singl za rujan, ali i on će se morati ‘strpjeti’ dok ne dobijem minimalno deset dana mora i dok ne napunim baterije.