JASNA ĐURIČIĆ O FILMU 'QUO VADIS, AIDA?' KOJI JE UZBURKAO DUHOVE: 'Naša lica bila su potresena od onoga što smo vidjeli'

Iskreni intervju glumačke zvijezde Jasne Đuričić za Story o poslu, suprugu i težnji savršenstvu.

Rober Gašpert

Nagrađivana glumica Jasna Đuričić samo za Story je otkrila kako je na nju utjecala pandemija, što joj je važno u poslu, a što u privatnom životu, a osvrnula se i na komplimente koje je dobila na SFF-u

SFF 

Jasnu Đuričić široka je publika imala priliku upoznati u brojnim kazališnim i filmskim ulogama zbog čega je danas jedna od najpoznatijih srpskih glumica i prvakinja drame. Za svoje uloge dobila je mnogo priznanja, a jedna od njezinih najnovijih filmskih uloga je ona u filmu ‘Quo vadis, Aida?’ koji je ove godine bio nominiran za Oscar za najbolji strani film. U filmu je utjelovila naslovni lik, prevoditeljicu i profesoricu koja radi u nizozemskoj bazi UN-a kod Srebrenice u srpnju 1995., kada vojska Republike Srpske zauzima to područje, a Aidina misija postaje spasiti svoju obitelj. Taj je uspjeh bio uvertira u uspješnu godinu Jasne Đuričić, koja je ove godine bila i predsjednica žirija natjecateljskog programa na Sarajevo Film Festivalu, gdje je regiju oduševila kako glumačkim talentom tako i predivnim modnim odabirima zbog kojih su je mnogi prozvali ikonom stila. Iako velika u svijetu glume, Đuričić je žena koja stoji čvrsto na zemlji, koja će rado svakoga pozdraviti i osmjehnuti mu se. Baš takva - prirodna, jednostavna i opuštena - bila je i tijekom našeg razgovora u kojem je otkrila kako je prebrodila koronakrizu, što joj znače nagrade, razgovara li sa suprugom, glumcem Borisom Isakovićem o glumi u njihovu domu te još mnogo toga.

SFF 

Story: Kako ste se osjećali na Sarajevo Film Festivalu nakon prošlogodišnje stanke. Cijeli je svijet lani stao na neko vrijeme, a sada se čini da smo se ponovno pokrenuli.

Da, čini se da je tako. No tko zna do kada ćemo uživati u ublaženim mjerama jer vidim da brojevi opet rastu. Vidi se da je ljudima nedostajao život, svi nekamo putuju jer prošlog ljeta nismo mogli. Mnogi su se naviknuli na festival u Sarajevu i bilo je jako neobično što smo ga prošle godine morali preskočiti. Festival je uvijek dobar, ali ove je godine zaista poseban zbog svih okolnosti.

Koliko su ovakve manifestacije nedostajale ljudima, govori i činjenica da su se svi odazvali pozivu. Divno je ponovno biti u kinu, gledati filmove, sjediti na otvorenim pozornicama. Ugođaj je prekrasan. Kino je kolektivan čin gledanja filma i mislim da je mnogima to nedostajalo.

Nije isto gledati film kod kuće sjedeći na kauču ili s prijateljima ili kolegama u kinu - osjećaj je svakako drukčiji, posebniji. Zapravo je smisao filma podijeliti s drugima doživljaje onoga što smo pogledali, komentirati to, a kada film gledate sami kod kuće, to nije moguće.

Profimedia 

Story: Kako ste podnijeli karantenu, restrikcije i potpuno novi način života? Preko noći snašla su nas brojna ograničenja...

U svemu tome najviše su mi nedostajali ljudi. Kada se bavite glumom, okruženi ste brojnim ljudima, a onda smo najednom ostali bez toga. Iskreno, na početku pandemije odgovarao mi je odmor jer sam netom prije toga mnogo radila pa sam početno razdoblje iskoristila za relaksaciju, da se nekako napunim mentalno.

Ali kada je počeo drugi lockdown, postala sam zahvalnija za svaki posao, za sve one sitnice u kojima više nisam mogla uživati. Obična kava, ljudi, druženja, ma zaista sitnice - to je ono što sam počela više cijeniti i što mi je strašno nedostajalo.

Story: Godinama ste i profesorica na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu. Kako ste na tom području doskočili novim izazovima, novom načinu studiranja i prenošenja znanja mladim, budućim glumcima?

Bilo je jako teško, ali pronašli smo izlaz. Napravili smo predstavu preko Skypea, gdje je svaki student glumio iz svoje sobe. To je bilo čudesno, cijeli taj pothvat. Shvatila sam, kada su stvari dobre i kvalitetne, možete ih prenijeti preko Skypea, pa i preko telefona.

Studenti su mi rekli da im je to spasilo život jer nisu imali osjećaj da je svijet stao. Radili smo svaki dan i to nam je bio ispušni ventil. No nismo samo radili. Mnogo smo razgovarali, i to ne samo o glumi nego o životu i svemu što nas je snašlo. To je bilo korisno za njih, ali isto tako i za mene. Uvijek se može pronaći način za sve, vjerujte mi.

Story: U Sarajevu je ove godine prvi put održana svečana ceremonija dodjele nagrada najboljim ostvarenjima u kategoriji televizijskih serija. Vi ste dobili Srce Sarajeva za najbolju glumicu, a vaš suprug Boris Isaković dobio je istu nagradu u kategoriji najboljega glumca. Našalili ste se kako je on znao da će to Srce pripasti njemu, a vi ga niste očekivali...

Ma, svi su znali da će on dobiti nagradu za ulogu Slobodana Miloševića u seriji ‘Porodica’ jer je to odradio fantastično. I on je bio svjestan toga pa je unaprijed pripremio govor, tako da kad se popeo na pozornicu preuzeti nagradu, imao je spremno što će reći.

Ta je serija jako važna za cijelu regiju i preporučujem svima da je pogledaju. S druge strane, ja nisam očekivala da ću dobiti nagradu pa nisam pripremila nikakav govor. Bila sam istinski iznenađena, ali, naravno, sretna i ponosna.

U seriji ‘Grupa’ žena koju sam utjelovila malo je veća uloga. Ona nije noseća rola, ali ispalo je nešto jako snažno i struka je to prepoznala. Ne sjećam se kada sam se toliko veselila nekoj nagradi. Ali bilo mi je zabavno pa sam se šalila kako će svi misliti da sam nagradu dobila ‘preko veze’ jer sam ove godine predsjednica žirija natjecateljskog programa SFF-a.

No glumcu nagrada ne smije biti prioritet. Kada nešto pripremate, kada radite na nekoj ulozi, ne smijete razmišljati o tome hoće li vas netko za to nagraditi, pohvaliti ili što će vam reći. Ako ste obuzeti tim mislima, ne možete misliti o stvaranju lika i zadatku koji se nalazi pred vama. Nagrade dolaze kao posljedica uloženog rada i sretnih okolnosti. Često sam sudjelovala u projektima gdje je sve bilo izvrsno, ali oni jednostavno nisu uspjeli.

SFF 

 Story: Iza sebe imate mnogo godina glumačkog iskustva i pregršt nagrada. Čovjek se ponekad zasiti svega, poželi promjenu, nešto novo. Jeste li se i vi pomalo zasitili glume ili u vama još tinjaju ista želja i ljubav prema ovoj umjetnosti?

Kao što ste rekli, nemoguće je cijeli život raditi tako da vam sve to što radite bude fenomenalno i priznato. Već mi je dugi niz godina lakše jer sam u poziciji da mogu birati što želim raditi. No to mi nitko nije dao, to sam sama postigla svojim radom i trudom.

Zato i dalje uživam u ovom poslu, u svakoj ulozi na kojoj radim jer biram uloge koje me provociraju na bilo koji način. Ali to ne znači da sam glumica koja radi samo dramske stvari i ozbiljne uloge.

Evo, na jesen će izići jedna opaka komedija koje sam također dio. Stvari koje radim moraju biti smislene, ne mogu se više baviti trivijalnostima, nečime što će ljudi pogledati i nakon toga istog trenutka zaboraviti.

Story: Mnogi glumci kažu da se ne vole gledati na televiziji. Kakvi ste vi kada je riječ o televizijskim ulogama?

Nisam puno bolja, ali ja se gledam. No s rezervom. Gledam da bih stekla uvid u cjelinu toga što sam radila. Svi imamo unutarnju sliku sebe koja često može biti iskrivljena ili nepotpuna. Stoga je važno za glumca da se gleda jer će tako steći stvarnu sliku o sebi, svom radu i ulozi na kojoj je radio.

Gledajući sebe, možete ispraviti mnogo toga - vidjeti mrštite li se previše, gestikulirate li na pogrešan način, mnogo drugih sitnica koje mogu pokvariti cijeli dojam.

Story: Potresna priča o genocidu u Srebrenici koju je redateljica Jasmila Žbanić pretočila u film ‘Quo vadis, Aida?’ bio je bosanski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Vi ste utjelovili glavnu ulogu, Aidu. Koliko vam je psihički i emotivno bilo teško snimiti ovaj film i kako ste se osjećali kada ste ga prvi put pogledali?

Snimanje tog filma bilo mi je veliki izazov. Prvi put u karijeri sam imala tako veliku i kompleksnu ulogu. Četrdesetak dana tijekom snimanja morala sam živjeti Aidin život. Za mene je Aida heroina u pravom smislu te riječi, kao što su sve majke Srebrenice za mene heroine, ali i sve majke koje su izgubile svoje najmilije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije.

Prvo gledanje toga filma zauvijek ću pamtiti. Naime, prije odlaska u Veneciju na tamošnji filmski festival morali smo provesti 14 dana u Europskoj uniji pa smo se odlučili za jedan stari kamp pokraj Poreča, gdje smo već bili mnogo puta. Jasmila Žbanić bila je uporna u tome da moramo pogledati film prije dolaska u Veneciju pa je projekciju organizirala samo za supruga i mene u porečkom kinu.

Projekcija je to koju ću vjerojatno pamtiti cijeli život. Kad je film završio, dečko koji nas je pustio u dvoranu pitao nas je: “Je li sve u redu?” Naša lica bila su toliko potresena od onoga što smo vidjeli. Jednostavno nismo mogli prozboriti ni riječi neko vrijeme.

Profimedia 

Profimedia 

Story: Komentirate li suprug Boris Isaković i vi kod kuće svoje uloge? Dajte li jedno drugome savjete ili u svoja četiri zida posao ostavljate sa strane?

Već dugi niz godina posao ostavljamo sa strane. Kad si mlad, goriš za sve gluposti. Mnogo toga nevažnog lako te može povrijediti pa razgovaraš s drugima o tome. Sada rijetko kada razgovaramo o glumi, odnosno razgovaramo na neki drugi način.

Čuvamo našu kuću za druge lijepe stvari. Jer, osim našeg posla, postoji toliko drugih prekrasnih stvari na koje je potrebno trošiti vrijeme.

Story: Sarajevo, ali i regiju, osim glumačkim umijećem, osvojili ste i prekrasnim izdanjima na crvenom tepihu festivala. Jednu večer slučajno sam čula nekolicinu gospođa koje su rekle da odišete gracioznošću i elegancijom te da im je prekrasno, za promjenu, vidjeti lijepu prirodnu ženu.

To su zaista lijepi komplimenti. Volim žene koje su lijepe iznutra. One su za mene najveće ljepotice. Potreban je sklad, jer ako je unutar vas praznina, nema tog tretmana ni odjeće koja to može sakriti. Nije suština biti fizički savršen. Suština je u nečem drugom.

SFF 

Danas je sve otišlo u nekom drugom smjeru i ideali ljepote postali su iskrivljeni. Ne smijemo se sramiti sebe i svojih nedostataka jer nitko nije savršen. Treba raditi na onom unutarnjem i, vjerujte mi, čovjek se tada osjeća samouvjerenije i ljepše, a kada se tako osjeća, lijep je svima oko sebe.