Još
Emisije
Ostalo

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Za Story.hr

Emir Hadžihafizbegović: 'Nisam Nostradamus, ali sam dobro predivio...'

Autor N.K.
Autor N.K.

Bosanskohercegovački glumac Emir Hadžihafizbegović otkrio je za Story.hr putuje li u Los Angeles na dodjelu nagrade Oscar za koju je nominiran film "Quo Vadis, Aida?" redateljice Jasmile Žbanić, priča nam zašto je hitna pomoć intervenirala na setu ove drame te priznaje što se doista događa u Sarajevu pogođenom korona virusom koji je i sam prebolio, a ta je bitka bila toliko teška da je bolest nazvao pošasti i paklom

Izvor: Pixsell/Marko Prpic

Story: Bosanskohercegovačka kinematografija ponovno je doživjela velik uspjeh, još jedan film nominiran je za Oscara. "Ničija zemlja" Danisa Tanovića je 2002. i osvojila ovu prestižnu nagradu, a s obzirom na konkurenciju nadate li se da će i "Quo Vadis, Aida?" doživjeti sličnu sudbinu?

Mislim da ćemo 25. travnja sigurno pokupiti tog Oscara, jer je film fenomenalan. Donosi jedan kut gledanja na genocid u Srebrenici 1995., a to je uloga nizozemskog bataljuna. Drago mi je da se ovakva epohalna tema radi s vremenske distance, primjerice Spielbergova „Schindlerova lista“ je film koji je nastao 40 godina nakon holokausta. Jasmilin film je izazvao veliku pozornost svjetske javnosti, kandidati smo za najbolji film i najbolju režiju u BAFTA-i, što je također velika nagrada i priča. Nama je na Oscarima najveći konkurent danski film „Još jedna runda“, a kada glasači ili žiri budu odlučivali vjerujemo da će dati prednost našem filmu s obzirom na temu. I ovo je sjajan film, ali govori o jednom alkoholičaru u Danskoj. Vjerujem da ćemo dobiti Oscara!

Scene iz filma "Quo Vadis, Aida?"
Scene iz filma "Quo Vadis, Aida?"
Izvor: Facebook

Story: Kakva je situacija s dodjelom nagrada Oscar ove godine, hoće li netko od vas ići u SAD?

Dogovaramo se između sebe, netko će sigurno ići, ali ne znamo koliko nas. Jasmila svakako i suprug Damir Ibrahimović, produkcija Deblokada Film… Ono što je sigurno je da dodjela neće biti online već će akteri filma biti u Los Angelesu. Ja spremam kofere pa ćemo vidjeti.

Story: Redateljica Jasmila Žbanić je već ranije sa svojim filmom "Grbavica" osvojila nagradu u Berlinu. U čemu je tajna uspjeha BiH redatelja?

Postavljate pitanje na koje mi je drago odgovoriti. Ako u hirovitoj političkoj kakofoniji koja se u BiH događa dugi niz godina postoji neki brend s kojim se možemo pohvaliti to je naša kinematografija. Kada na Sarajevo film festival dolaze velike svjetske zvijezde, od Gerarda Depardieua preko Morgana Freemana, Juliette Binoche, Mickeyja Rourkea, Kevina Spaceyja, Roberta De Nira, Angeline Jolie i Brada Pitta ostanu zapanjeni što je jedna tako mala zemlja dobitnica važnih nagrada na svjetskim A festivalima. Imamo Zlatnu palmu iz Cannesa, Zlatnog medvjeda iz Berlina, Zlatnog lava iz Venecije, Oscara… I ja sam uzeo Zlatnog lava u Veneciji, doduše za hrvatski film Ognjena Sviličića „Takva su pravila“, ali dolazim iz BiH pa ta hrvatska nagrada pripada i mom bosanskohercegovačkom radu. Naša Akademija je dobra škola, odande izlaze sjajni glumci, redatelji i producenti. Mislim da je talent nešto što dolazi od Boga, ali naša Akademija ima stručne profesore i tamo se stječe ozbiljno znanje. Jasmila Žbanić, Danis Tanović, Pjer Žalica, Srđan Vuletić, Alen Drljević koji je napravio sjajan film „Muškarci ne plaču“, možda nekoga i preskočim, ali oni su na neki način spiritus movens tih naših uspjeha. Taj fenomen BiH kinematografije traje i dalje i sad smo pred još jednim Oscarom. Bilo je super, s Jasmilom sam radio i „Grbavicu“, poznajem ju preko 20 godina, znamo se s poslovne strane, ali srećemo se i u gradu, družimo se… Kada sam dobio poziv da igram tog ratnog zločinca nije mi bilo lako, ali sam pristao jer mi je to posao. Vezan sam za Srebrenicu, moji su odande otišli u Tuzlu gdje sam se rodio, ali dosta je članova moje obitelji također stradalo u genocidu i nije mi bilo lako prihvatiti tu ulogu. Mislim da smo Boris Isaković i ja napravili dobar posao, on igra Ratka Mladića, ja njegovu desnu ruku u genocidu u Srebrenici. Moram reći da je Jasmila operirana od taštine, to su ti veliki redatelji koji često prihvate inpute i sugestije glumaca. Kada smo snimali scene u hangaru ja sam nešto predlagao, ona je predlagala i te scene su stvarno… Događalo se da statisti na snimanju ne mogu razlučiti iluziju od stvarnosti pa je bilo padanja u nesvijest, prekidanja snimanja. Poslije smo saznali da je većina tih statista, a bilo ih je 700, 800, također u realnom životu doživjela sudbinu logora. Rijetka su umjetnička djela, bilo u kazalištu ili na filmu, u kojima se iluzija tako surovo sudari sa stvarnim situacijama koje su ljudi prošli. Lakše je raditi kada igrate Richarda III. ili kralja Leara, no kada se „sudarite“ s brutalnom agresijom na BiH i igrate primjerice ratnog veterana Zeku, kojeg sam glumio u poznatoj kazališnoj predstavi „Žaba“, „Grbavicu“, „Quo Vadis, Aida?“ ili predstavu „U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“ koju igram sedam, osam godina, a govori o brutalnim zločinima u Zvorniku, to je jedan neobjašnjivi adrenalin. Vi ste suvremenik događanja koje sada prezentirate kroz neki svoj glumački rad.

Emir s nagradom Zlatni lav za ulogu u filmu Ognjena Sviličića "Takva su pravila"
Emir s nagradom Zlatni lav za ulogu u filmu Ognjena Sviličića "Takva su pravila"
Izvor: Pixsell/Marko Prpic

Story: Nedavno ste rekli kako ste pobjegli sa seta od muke, koja vas je scena toliko pogodila?

Nisam pobjegao već smo prekinuli snimanje. Scenarij vam nalaže takvu jednu agresiju, dolazite s tom energijom lika ratnog zločinca pa je bilo situacija u kojima statisti više nisu mogli glumiti, jer su to doživljavali kao realan napad. Imali su „flashback“ na svoja iskustva po logorima i morali smo prekinuti, razgovarati s njima, objasniti im da te scene moramo snimiti…

Scene iz filma "Quo Vadis, Aida?"
Scene iz filma "Quo Vadis, Aida?"
Izvor: Facebook

Story: Direktor ste Kamernog teatra 55 u Sarajevu. Kako funkcioniraju kazališta u vrijeme korone?

Otpočetka pandemije, sada već 13. mjesec, ne znamo ništa više o virusu nego prije. To je pošast koja izmigolji, mutira, imamo razne sojeve - britanski, nigerijski, meksički, nema kakvih nema, ali smo unatoč tome radili u kazalištu, imali smo tri premijere. Morali smo odgoditi premijeru predstave „Schindlerov lift“ nastale prema romanu Darka Cvijetića o nepresuđenom genocidu u Prijedoru, gdje je također pobijeno puno civila, jer su neki od glumaca pred sam kraj rada na njoj dobili koronu. Zadnjih 40 dana ne radimo, pogotovo zato što je Sarajevo postalo ozbiljan klaster. Tu je danas uveden i policijski sat od 21 do 5 sati ujutro, ništa ne radi osim ljekarni i prehrambenih trgovina. Sada su uvedene drastične mjere i vjerujemo da ćemo kroz 15 dana ponovno početi raditi, odnosno da ćemo napraviti koncept koji se već radi u Njemačkoj i Austriji, a to je da bez publike održimo premijeru, snimimo predstavu… No čim ovo stane idemo dalje, jer se gnušam priče o online kazalištu. Internet je platforma za glazbu, za film, ali s kazalištem je u ozbiljnom antagonizmu. Gledati predstavu online nije isto kao uživo, nema emocije, feedbacka koji dobivamo od publike u dvorani. Čitam statuse u kojima piše kako bi u budućnosti kazalište moglo funkcionirati putem interneta, ali to je glupost, besmislica. Postoji paradoks koji se događa u Sarajevu ali i u nekim drugim gradovima - trolejbusi i tramvaji su puni ljudi, putuje se avionima s maskama, ljudi sjede jedni kraj drugih, u kazalištu jedna osoba mora oko sebe imati prostor od 8 kvadratnih metara. I druga stvar, kazališta nisu mjesto okupljanja, mi se tu ne okupljamo, ljudi se okupljaju na utakmicama, raznim sportskim događajima, na svadbama, koncertima, na trgovima. U kazalištu ne niti tu postoji mogućnost kapljične infekcije, ljudi dolaze s maskama, na ulazu im se izmjeri temperatura, gledaju predstavu, ne komuniciraju međusobno. Mislim da smo u jednoj nemilosti, ne samo mi ovdje, Broadway ne igra predstave godinu dana, Metropolitan Opera je objavila da do rujna ne radi… To nije dobro. Gledate tramvaje i kafiće i legitimno je da rade, ali kazališta – to je groteska. Zamislite da za tramvaje uvedu mjeru od 8 kvadratnih metara po osobi, pa vozilo bi se šest ljudi. U ovom trenutku bi zapravo trebalo afirmirati umjetnost i kulturu koje su svojevrsna terapija ljudima koji su anksiozni, u depresiji, imaju egzistencijalne probleme… Kazalište ili koncert ili promocija knjige, izložba, to će im pomoći. Vlasti bi umjetnicima trebale dati podršku u smislu jednog terapeutskog i psihološkog učinka na zdravlje, jer anksioznost nekad može biti veći problem od same pandemije. Ništa ne atrofira imunosni sistem kao strah, a mislim da je umjetnost terapija. Treba nam pomoći da bismo mi pomogli drugima.

Story: Sarajevo, ali i ostatak zemlje posljednjih tjedana se nalazi u teškoj situaciji. Što se događa u BiH i zašto su brojke toliko eskalirale? Što bi se trebalo dogoditi da se riješi ta situacija i zaustavi rast brojki?

Ne znam odgovor. Korona je velika enigma i poručuju nam da se moramo naučiti živjeti s njom. A kada to pokušamo stvari se zaljuljaju. Nisam Nostradamus, ali sam dobro predvidio neke stvari, ne samo po pitanju korone već i globalne tektonike koja vlada. Mislim da nam je potrebna savršena disciplina. Ako je 14 dana neka karantenska akumulacija i nakon toga si zdrav, svih ovih 13 mjeseci se pitam pa zašto onda nismo donijeli odluku da se na 15 dana zatvori apsolutno sve, osim bolnica? Da tih 15 dana ne izlazimo van valjda bi onda prestala rotacija tog virusa. Mislim da u toj mojoj izjavi ima dosta racionalnog uporišta, jer je karantena vrh obrane od korona virusa. Nema ništa značajnije od toga da se izoliramo 14 dana i ni sa kim nemamo kontakt. Stoga me čudi da nikad nije donesena jedna takva mjera. Po svim tim parametrima korona bi trebala nestati. No to je neko moje razmišljanje. Mislim da se sve otelo kontroli i garantiram da ovo nije prirodni virus koji je donio slijepi miš u Wuhanu. Na sceni je biološko-psihološki rat, ne znam iz kojeg je laboratorija virus izašao, ali izvjesno je da se uz pomoć korone preuređuje globalni svjetski ambijent, što politički što infrastrukturni, privredni… Nevjerovatna je ta manipulacija. No korona doista postoji, to je jedna pošast koje se treba čuvati i taj pakao koji sam prošao sam podijelio s javnosti. Tad mi mnogi nisu vjerovali, a sada mi prilaze i kažu da sam bio u pravu.

Story: Vi ste preboljeli koronu. Kako je to izgledalo?


Dobio sam ju u prvoj četvrtini, polovicom srpnja prošle godine. Tada su takvi drastični slučajevi prolaska kroz koronu bili rijetki, a sada su normalni. S tom vrstom pakla s kojom sam se ja susreo danas se susreću brojni ljudi svuda u svijetu.

Story: Kakvog ste zdravlja danas, je li virus ostavio kakve posljedice na zdravlje? Biste li se cijepili u budućnosti?


Nije, hvala Bogu, resetirao sam se. Bilo mi je teško prvih mjesec dana, jako sam se umarao. Na vikendici imam psa pa sam šećući s njim svakih 100 metara morao odmoriti. Bio je to teški umor i napor da se svlada neka fizička radnja. Tek se u rujnu sve reguliralo i sada mogu reći da se osjećam dobro. Redovito kontroliram antitijela. Nisam fan cjepiva, ali ako bude trebalo i ako neću moći prelaziti granice bez covid putovnice, ako će me to onemogućavati da radim svoj posao naravno da ću se cijepiti. Ali do tada ne. Skeptik sam kada su cjepiva u pitanju. To je čak dilema unutar obitelji. Moja djeca bi se odmah cijepila, čim se pojavi cjepivo u BiH, a supruga i ja ne bi. Ali ako uvjet za prelazak granice bude cijepljenje onda ću se cijepiti.

Izbor Urednika

Royals