NikolaNemeševićNemeš konačno je objavio prvi solo album na kojem je radio desetak godina! Riječ je o ‘pjesmarici’ ‘Stare priče’ koja za ovog talentiranog beogradskog glazbenika ima intimno značenje.
“Najstariju pjesmu ‘Ti bi da se duriš’ napisao sam 2008. godine, a najnoviju ‘Ostoja’ prošlog proljeća. Ostale negdje u godinama između. U nekim trenucima mislio sam da sam određene pjesme prerastao i da ih neću ni snimiti, ali shvatio sam da imam golemu potrebu sve ih izbaciti iz sustava kako bih mogao dalje nastaviti pisati, živjeti... I to sve dok se kozmos nije centrirao tako da sve bude snimljeno onako kako sam zamislio - bez kompromisa.
Sve u svemu, album je jedan emotivni tobogan, na trenutke intiman i sofisticiran, a ponekad sirov”, rekao nam je Nemeš, što je bio i sjajan povod za intervju u kojem je pričao o ‘Starim pričama’, mogućoj zagrebačkoj promociji ‘Starih stvari’, spoznajama, iskustvima, i svemu što je obilježilo njegov život u posljednjih desetak godina.
Story: Nakon što ste godinama najavljivali svoj prvi album, ‘Stare priče’ konačno su izišle. Koje su to stare priče?
Sažetak onoga što mi se događalo prethodnih deset godina, prepričano i otpjevano u 11 pjesama. Kada bismo ih poredali kronološki kako su nastajale, meni bliski ljudi lako bi mogli odrediti koja pjesma pripada kojoj godini.
Story: Sami ste napisali i uglazbili sve pjesme?
Da, sve osim ‘Solo Planete’, nju mi je napisao Tonči Horvat Hus kada smo se upoznali, a i ona se našla na ovom kantautorskom albumu zato što najavljuje pravac kojim idemo. Naravno, producent i cijeli bend uvijek sudjeluju u aranžiranju.
Story: Motivi se dotiču vašeg privatnog života posljednjih deset godina. Bila je to luda vožnja?
Dobro da sam izvukao živu glavu, ali ništa ne bih mijenjao. Zato što sam zahvaljujući svemu što se dogodilo danas tu gdje jesam. Tako gledam na to.
Story: Koje su to intimne sličice koje su mogu naslutiti preslušavanjem albuma? Pretpostavljam da ima univerzalnih motiva?
Ovo je album za zaljubljene. Zaljubljene u nekoga, u ideju, u grad, pa i u sebe. Neke su pjesme vrlo introspektivne, a opet ima i sirovih trenutaka. Ali kao i sa svakom vrstom umjetnosti, mi dajemo značenje onome što slušamo, i ne moramo znati na što je točno autor mislio ako iz nas izvlači emociju.
Story: Pišete i za druge. Koliko je teško, izazovno ili lako ogoljeti sebe u pjesmama?
Uvijek mi je lako pisati glazbu. No kada pišem tekst za nekoga, uvijek tražim da mi prvo ispričaju neku priču, neki svoj doživljaj koji bi voljeli da se nađe u pjesmi. I onda znam što mi je činiti.
Story: ‘Stare priče’ su fuzija bluesa, jazza, rocka?
Ako mene pitate, ovo je pop album. Istina, ima malo rock ‘n’ rolla, malo bluesa, ali mislim da je aktualni mainstream toliko zastranio da smo zaboravili što je to čisti pop, možda pop-rock.
Story: Nikad niste išli slijepo za glazbenim i aranžmanskim trendovima u regiji?
Nije mi stalo da imam hit trenutka. Super ako neka pjesma postane hit, ali glazba koju volim slušati rijetko je u određenom trenutku na top-listama. Ovaj album ovako je mogao biti snimljen i prije 30, 20 i prije sedam godina a da zvuči isto. Nisam ljubitelj prolaznih produkcijskih trendova.
Story: Što uopće mislite o popularnom hibridu trapa i takozvanih cajki?
To je odraz stanja društva. Čini mi se da proživljavamo neke ‘neodevedesete’ kada smo imali dizel i turbofolk kulturu. Sve je mračno, malo tko piše durske pjesme i, najgore od svega, mislim da klincima nije cool da budu sretni, fora im je da ih sve umara. Nemam rješenje osim pokušati dati doprinos stvarajući glazbu za koju smatram da je kvalitetna i nadati se da će određeni broj ljudi kliknuti na nju umjesto na neki audio horor.
Story: Dobri stari rock, blues, jazz i pop su vječni. Koga privatno cijenite i slušate?
Apsolutno. Kao što kaže naš basist: “Sve će ih električna gitara nadživjeti i pokopati.” A slušam svašta. Classic rock, funk, Toma Waitsa, Gorillaz, Counting Crows, swing 50-ih i 60-ih, premda mi u posljednjih nekoliko godina odgovaraju i pozitivni indie rock i dream pop bendovi kao što su Dope Lemon, Boy Pablo, Chet Faker, Parcels i mnogi drugi.
Story: Imate hip-hop pjesama, a snimili ste jednu i s tamburašima? Hoćete li nastaviti tim stazama?
Te su suradnje bile odraz tog trenutka. Trenutačno ne planiram ništa takvo, ali ništa ne isključujem. Od toga da možda jednog dana poželim napraviti cijeli album šansona, pa sve do tamburaške glazbe. Muziku dijelim na dobru i lošu, nikako drukčije.
Story: Što je s operom? Ipak ste školovani glazbenik?
Nažalost (ili na sreću), operu nisam volio dovoljno da bih joj posvetio život. A ona to zahtijeva, kao i individualni sport. Ne trpi da se bavite ičim drugim. Bilo mi je teško okruženju objasniti da se ne želim više njome baviti zato što im je argument bio: “Ali imaš sve predispozicije da budeš vrhunski u tome.” Ja kažem: “Imam i visinu i raspon ruku kao Lennox Lewis. Znači li to da bih trebao biti boksač?” Naravno da ne.
Story: Ipak, postoji li neka sretnica kojoj ste pjevušili u Pavarottijevu stilu?
Bila je jedna kojoj sam pjevao arije na uho, nažalost, ona me poslije tužila za gubitak sluha i dobila na sudu.
Story: Hoćete li promociju ‘Starih priča’ imati i u Zagrebu?
Volio bih, ali tko zna s obzirom na situaciju hoće li se prije idućeg proljeća moći svirati u zatvorenom prostoru.
Story: Vas prošlogodišnje ludilo vezano uz pandemiju nije omelo? Imali ste dovoljno vremena za kontemplaciju, pisanje pjesama i sviranje?
Na neki način mi je i godio kratak odmor s obzirom na to da sam dvije godine prije toga radio dan i noć. ‘Ostoja’ je pjesma nastala tijekom prvog vala, kao moj obrambeni mehanizam na to što ljudi padaju kao pokošeni, pa sam stvorio sliku svojevrsne utopije. Na prvo slušanje čini se da je pjesma o gradu. I jest i nije.
Story: Posljednjih godina imate svoju produkcijsku kuću, sinkronizirate crtiće. Kako vam to ide i koji vam je omiljeni lik kojem ste posudili glas?
Stvarno se osjećam blagoslovljeno što je to posao od kojeg živim i zato što je zabavno do bola. Trenutačno omiljeni lik - Mao Mao, pa to je padanje od smijeha.
Story: Očito niste zbog toga zanemarili glazbu?
Ni slučajno. Štoviše, to mi je omogućilo da se njome bavim onako kako sam uvijek zamišljao, bez kompromisa u svakom pogledu. Sebe smatram nekom vrstom Robina Hooda - uzimam od crtića i ulažem u glazbu.
Story: Što je s glumom? Ako se ne varam, rekli ste da vas zanima i film?
Pred kamerama glumim rijetko, ali vrlo rado, i to uvijek na poziv prijatelja. Mislim da su sve umjetnosti srodne i komplementarne i da je talent univerzalan. Naročito kad ga podgrijava ljubav prema tome, kao što ja obožavam film. Čak mislim da detaljnije poznajem film nego glazbu.
Story: S obzirom na sve te vaše talente, regionalna publika najviše vas pamti iz ‘Big Brothera’ 2011.? Smeta li vam to?
Nema razloga, držim se one - tražili ste, gledajte. Kada bih sad proveo tri mjeseca na televiziji u nekom kulinarskom showu, pamtili bi me po tome. To je sve normalno, sada je na meni da što je moguće više sviram i pjevam.
Story: Vaša fatalna ljubav s Marijanom Čvrljak zapalila je regiju. Nakon nekoliko godina ste se i vjenčali, a poslije osam mjeseci razveli. Koji je razlog?
Veza kao veza, brak kao brak, neki uspiju, drugi, hvala Bogu dobrom, ne. Nikad nije jedan razlog i nikad nije samo jedna osoba krivac, to je jasno. Sve je to dobro ispalo.
Story: Imate li danas kontakt?
Ne, zaista nema razloga za to.
Story: Koliko se današnji Nemeš promijenio u odnosu na onog od prije deset godina?
Tada sam bio uvjeren da sve znam, sad znam da nemam pojma i mnogo više razmišljam prije nego što povučem neki važan potez. Imam i 15 kilograma više, a i kosa mi je duža.
Story: Budući da pišete pjesme, možete li u dva stiha opisati idealnu ljubav?
Citirat ću vam stihove iz pjesme ‘Manje nego sutra’: “Svakog dana bez drame i plana, vraćala si osmijeh mamurnoj budali” ili “Da li da se cijeli predam? - pitao sam more, reklo mi je da ti si dio duše što mi fali”.
Story: Ima li neka posebna cura u vašem životu koja vas inspirira?
Najposebnija na svijetu.
Story: U jednoj od vaših novih pjesama iskazujete ljubav prema ženama općenito?
Ah, ‘Ti bi da se duriš’. To je odraz trenutka u kojem imam 19 godina i želim najiskrenije moguće staviti do znanja svojoj trenutačnoj dragoj da ne očekuje previše.
Story: Nemate neki svoj tip?
Imam, funky tip.
Story: Koje vas osobine obaraju s nogu kod djevojaka?
Inteligencija i smisao za humor. Lijepe oči i guza također nisu naodmet.
Story: No vi ste pokazali svoju vitešku osobinu kad ste na jednom beogradskom radiju podignuli frku, dali otkaz zbog maltretiranja kolega?
Više nisam htio raditi za loše ljude. Neki kolege su poslije mene također ondje dali otkaz, neki i dalje rade. Na kraju dana svatko je za sebe, nisam ja nikome osim sebi tada pomogao, ali ako sam nekome dao vjetar u leđa da ne trpi ničije maltretiranje, drago mi je. Nema te plaće koja je vrijedna vašeg ponosa. U tom trenutku nisam znao što ću, ali sam znao što neću. Bacio sam se u nepoznato, radio kao konj. Eto, dvije i pol godine kasnije svoj sam gazda i ostvarujem svoje snove, a trudim se i druge navesti da rade isto. Ne pristajte na kompromise, život je kratak.
Story: Je li vas taj donkihotovski trenutak stajao u životu?
Dugoročno nije jer je moj bunt uvijek bio iz iskrenih pobuda. Nadrljaš u trenutku, ali poslije sve dođe na svoje.
Story: Ne trpite nepravdu?
Kao Kalimero, ne podnosim nepravdu i glasan sam u tome. Ali Pravdu obožavam (to je lokalni kafić u kojem sam proveo dane i noći).
Story: Ginu li budale za ideale?
Teško je to generalizirati. Vodim se nečim što je rekao George Bernard Shaw: “Razuman čovjek se prilagođava svijetu, a nerazuman uporno nastoji svijet prilagoditi sebi. Stoga sav napredak ovisi o nerazumnom čovjeku.” A ja priznajem da sam nerazumna budala.
Story: Što biste voljeli da vam se idealno poklopi sljedećih godinu dana?
Ma samo da smo svi živi i zdravi. Onda ćemo lako i svirati i putovati i raditi nove projekte i sve. Velik sam pobornik cjepiva, u tome vidim izlaz. I jako mi je teško s bliskim ljudima koji su antivakseri razgovarati na tu temu, zato što lako uđemo u raspravu jer su obje strane uvjerene da su u pravu, a žele jedna drugoj sve najbolje.
Story: Jedno ste vrijeme živjeli u Zagrebu. Po čemu ga pamtite?
Po pivu s mojim Cobrom, svirkama na Bundeku, provodima s ekipom iz Dubrave, razgovorima punim smijeha sa Štefom u Zaprešiću, po Lani i Marku koji su mi otvorili neke horizonte. Sva ta lijepa sjećanja jača su mi od bilo čega ružnog što mi se događalo. I jedva čekam da se Zagreb i ja opet zagrlimo na nekoj svirci.