Sovjetske trupe su 27. siječnja 1945. oslobodile zloglasni koncentracijski logor Auschwitz u kojem je tijekom drugog svjetskog rata ubijeno 1,1 milijuna ljudi.
Kroz logor je prošao i slavni hrvatski producent i glumac židovskog podrijetla, Branko Lustig. Rodio se u Osijeku 10. lipnja 1932., a s roditeljima je živio u središtu grada. Majka Vilma bila je nezaposlena, a otac Mirko radio je kao natkonobar u kavani Central pa je planirao i sina poslati u hotelijersku školu u Švicarsku. Branko je bio jako vezan uz baku i djeda, pobožne ljude s kojima je odlazio u sinagogu. Djed mu je bio bravar koji je, među ostalim, održavao brod pivovare Šeper koji je prevozio pivo, a Branku su u sjećanju ostale i vožnje Dravom, kao i predivni zimski krajolici te vožnje sanjkama.
Bezbrižno djetinjstvo okrutno mu je prekinuto 1941., kad je njegovim roditeljima javljeno da moraju napustiti Osijek jer će svi Židovi biti deportirani. Jednom je ispričao da nije osjećao psihozu jer je pohađao židovsku školu i bio u prijateljskom okružju. Njegovi roditelji tada su odlučili kako bi bilo najbolje da odu baki u Čakovec. Ukrcali su se na brod i cijelu noć vozili do Preloga, odakle su konjima došli u Čakovec.
Obitelj je mislila da je ondje sigurnija, što se jedno vrijeme pokazalo točnim, sve do sredine 1943., kad su Branka i njegovu mamu odveli u Auschwitz jer je njegov otac pobjegao iz Mađarske, kamo su ga odveli u radnu službu. Kad je doznao što se dogodilo supruzi i sinu, Mirko se vratio u Čakovec, ali uzalud. Njegova obitelj ostala je u logoru, a njega su ubili 1945. S bolnom činjenicom Branko i njegova majka suočili su se tek poslije rata. Lustiga je obilježio boravak u monstruoznim logorima, a život mu je spasio niz sretnih slučajnosti.
'U Auschwitzu su mene i majku odmah razdvojili. Kad su nas iskrcali iz vagona do mame je dotrčao jedan zatvorenik i samo joj je uspio reći neka kaže da mi je 16 godina. Da nije to napravila, završio bih kao i moja baka u krematoriju, jer su se rješavali djece i ljudi koji im nisu mogli biti od koristi. Mamu sam vidio još jednom, ošišanu i nagu kako trči dvorištem. Nju su potom odveli na rad u tvornicu oružja u Essen, a mene u rudnik ugljena. Mislio sam da su je ubili.
Poslije su me premjestili u radni logor Doru Mittelbau u središnjoj Njemačkoj, gdje smo izrađivali rakete V1 i V 2 u tvornici sagrađenoj pod brdom. U veljači 1945. prebacili su nas u logor Bergen-Belsen u kojem je mjesec dana poslije umrla Anne Frank. Ondje sam dočekao oslobođenje', rekao je.
Dočarao je jezivu atmosferu u logorima. 'Nacistima su samo bile važne brojke. Stalno su nas postrojavali i prebrojavali. Brojenje u pet ujutro kad su nas budili, brojenje kad smo kretali u rudnik, brojenje u rudniku, brojenje kad bih dobio čašu vode, brojenje ako bih dobio ručak, brojenje prije marša od šest kilometara...
Sjećam se zahoda. Dopuštali su nam da ostanemo unutra samo minutu i pol. Onda su nas batinama tukli i tjerali van. U toj je latrini užasno smrdjelo. I danas osjećam taj smrad i onda otvaram prozore. U logoru nisu upotrebljavali puške nego su ubijali pištoljem. To smo pokazali u ‘Schindlerovoj listi’ prilikom ubojstva arhitektice. Tako se ubijalo, to im je bilo najjednostavnije. Ostave tijelo, a oni koji su skupljali smeće skupljali su i mrtvace. Jednostavno bi ga uzeli i bacili u kolica', prisjetio se Lustig.
U nesreći ga je pratila i sreća. 'Najbolje se sjećam kad me pronašao jedan nacistički oficir čiji je otac poznavao moga. Zaspao sam na nekoj livadi u logoru i on me zbog toga počeo tući. Plakao sam i zapomagao na hrvatskom jeziku, a onda me upitao odakle sam. Ispostavilo se da je iz okolice Osijeka i da mu je moj otac svake nedjelje ujutro besplatno posluživao kavu i rakiju u Centralu. Nakon toga sljedećih pet mjeseci šetao sam psa tog oficira i glancao mu čizme. Tako mi je život zapravo spasio moj otac, čineći dobro djelo prije rata. Svaki dobar čin koji učinite u životu sigurno će vam se vratiti', istaknuo je Branko.
Kraj rata dočekao je teško bolestan. Bolovao je od tifusa, ležao na slamaricama punim ušiju i noga mu se smrznula u vagonu nakon velikog marša tijekom kojeg je puno ljudi umrlo. Kad je čuo Engleze i gajde, mislio je da je umro i da mu anđeli sviraju na nebu. Spasio ga je jedan vojnik koji ga je izvukao i liječio. Kad je došao sebi, ispričao mu je svoju priču, na što mu je spasitelj rekao da je isto čuo od jedne žene. Tako je doznao da mu je majka živa.
'Bili smo udaljeni 500 metara, a nismo znali jedno za drugo. Ali kako su nas stalno nekamo premještali, taj čovjek više nije znao gdje mi je majka. Nakon kratke potrage naišao je džip na kojem se vijorila židovska zastava s dvojicom Židova koji su pomagali Englezima. Njima sam sve ispričao pa su me najprije odvezli u svoj štab, odande su puno telefonirali i na kraju me odvezli mami.
Moja mama, koja se onesvijestila kad je čula da sam živ, dočekala me sa svim ženama iz logora i pali smo jedno drugom u zagrljaj. Sljedeća četiri mjeseca vodila me po bolnicama da mi izliječe nogu. Umalo se i udala za jednog Škota, ali ipak smo se vratili u Čakovec jer nismo znali što je s ocem', ispričao je tada.
U Čakovcu je završavao pučku školu, a majka se zaposlila. Potom su otišli živjeti u Zagreb. Branko je jedno vrijeme živio u internatu na Gornjem gradu, a potom je upisao tehničku školu i bio smješten u internatima u Klaićevoj i Selskoj ulici. Poslije mu se pridružila i majka koja je godinama radila u Nami. Živjeli su u Jagićevoj ulici. Rado se prisjećao kad je tijekom gradnje autoceste 'Bratstvo i jedinstvo' postao udarnik zbog iskustva u rudniku, a onda je dobio bodove kojima je majci kupio radio.
Međutim, sve te škole i poslovi bili su daleko od onog što je ga zapravo zaokupljalo. S umjetnošću se prvi put susreo u srednjoj školi, kad je bio član KUD-a ‘Joža Vlahović’. Oni su ga nagovarali da upiše glumačku akademiju, što je uspio tek nakon što je položio grčki i latinski jezik. Prve tri godine uzdržavao se recitirajući, a u kinu bi najavljivao glumce prije početka filma. Tako je jednom prilikom nakon najave filma u kinu Balkan sreo jednog od direktora Jadran filma koji ga je pitao govori li mađarski i njemački jezik jer im treba netko za rad na jednom filmu u produkciji s Mađarima.
Bila je riječ o filmu ‘Često mislim na Pirošku’ na čijem je snimanju Lustig radio kao prevoditelj. I tada se dogodila velika ljubav Lustiga i filma, konkretno 1955., kad je u drugi plan stavio Akademiju i kazalište. Potom je Branku Baueru postao vođa snimanja, radio je na filmu ‘Ne okreći se, sine’. A suradnja na američkom filmu ‘Guslač na krovu’ dogodila se slučajno.
'Bio sam u Münchenu i slučajno čuo da neki Amerikanci traže određenu lokaciju za film. Prije toga nazvao sam Sulejmana Kapića, tadašnjeg direktora Jadran filma, i pitao ga bi li platio avionske karte za njih i osigurao im smještaj u Esplanadi. I tako sam ih na kraju odveo u Lekenik. Pročulo se da u Zagrebu živi jedan mali ludi Židov koji zna sjajne lokacije, pa sam u tom filmu u najavnoj špici spomenut kao menadžer za lokacije', pričao je Lustig koji je 1984. prvi put otišao u Ameriku.
Stigao je bez supruge i kćeri Sare, koja je tada imala četiri godine. Nije se predugo zadržao, nego se vratio u Europu snimati filmove i serije za Amerikance. Konačno, 1998. preselio se s obitelji u SAD i javio slavnom redatelju Stevenu Spielbergu, odnosno uspio je doći samo do njegove tajnice. S njim se susreo tek nakon dvije i pol godine.
Bilo je to 1992., nakon što se podvrgnuo operaciji srca koja je trajala pet sati. Tek što se počeo oporavljati, zazvonio mu je telefon. Javio mu se Spielbergov direktor Jerry Molen i pozvao ga na ručak tijekom kojeg je dobio na čitanje scenarij za ‘Schindlerovu listu’. Kad ga je pročitao, zvali su ga na razgovor sa Spielbergom, uz upozorenje da za njega ima pet minuta.
Čekao ga je dugo i kad je već pomislio da nema sreće, otvorila su se vrata. Naposljetku su razgovarali sat i pol. Spielberg ga je ispitao sve o logoraškim danima te mu na kraju razgovora poljubio logoraški broj i rekao da će biti njegov producent. 'Sutra sam već imao svoj ured i ugovor te počeo raditi', ispričao je Lustig koji je kao producent na filmu ‘Schindlerova lista' dobio svog prvog Oscara. Opisao je i kako mu je bilo na najprestižnijoj ceremoniji filmske umjetnosti.
'Otišao sam u Armanijev butik i kupio smoking, košulju, kravatu i gumbe za manžete. Mirjana i Sara kupile su haljine, a po nas je pred kuću stigla limuzina. No kad smo dolazili na svečanost, jedan nas je čuvar pomaknuo u stranu s crvenog tepiha jer je bio rezerviran za zvijezde. Sjedili smo sa Spielbergom u trećem redu. Bili smo nominirani u 12 kategorija i naposljetku dobili sedam kipića. Nisam ni čuo da smo dobili Oscar, to mi je postalo jasno kad sam vidio suprugu kako je skočila tri metra uvis.
Steven, Jerry i ja izišli smo na pozornicu. Njih dvojica su govorila. I ja sam se pripremao, ali mislio sam da za mene neće više biti vremena. No onda sam shvatio da ipak nešto moram reći. U dvorani je vladala grobna tišina i onda sam rekao: 'Moj je broj A3317'.
Pogledao sam prema satu koji je stajao pokraj dirigenta i vidio da su ga iz režije zaustavili, pa sam nastavio: 'Dalek je put od Auschwitza do ove pozornice. Umirući su mi ostavili u amanet da, ako preživim, pričam kako je bilo'. Nakon toga svi su ustali i počeli pljeskati, a nešto kasnije su nam prilazili, čestitali, tapšali nas, neke glumice su plakale', pričao je Lustig o tom velikom događaja.
Nakon prvog Oscara Lustigova karijera u Hollywoodu se rasplamsala. Počeo je puno putovati zbog promocije filma i susretati se s državnicima i kraljevskim obiteljima. Spielberg je odlučio snimiti film ‘Mirotvorac’ u kojem su glavne uloge igrali Nicole Kidman i George Clooney, a za koji je ponovno angažirao našeg producenta. Ulogu u ‘Mirotvorcu’ dobio je i Goran Višnjić koji je Lustiga još na Akademiji oduševio kao glumac. Branko je često angažirao naše ljude, kao što su Sergio Mimica, koji je sa Spielbergom radio 12 godina, i scenaristica Nada Pinter.
Miki Stanišić bio mu je direktor ekipe na ‘Schindlerovoj listi’, a scenograf Ivo Hušnjak. Suradnja s redateljem Ridleyjem Scottom uslijedila je 2000. Tada mu je Spielberg rekao da priprema film ‘Gladijator’ koji je trebao režirati Wolfgang Petersen. Budući da je Petersen to odbio, Spielbergov šef produkcije i Lustig predložili su Scotta. Nakon toga suradnja našeg producenta i Scotta nastavila se osam godina. Snimili su zajedno filmove ‘Hannibal’, ‘Kraljevstvo nebesko’, ‘Pad crnog jastreba’ i druge, a tijekom rada na ‘Američkom gangsteru’ pukla je njihova ljubav.
Prema mišljenju koje je Lustig i javno iskazao Spielberg je genij, a uz njega može stati i Ridley Scott koji je jako rastrošan, ali nije ga podržavao u nekim odlukama jer je smatrao da je glupo potrošiti i pet dolara na film koji ne valja. Tako je Branko smatrao da je bilo nepotrebno ići u Tajland snimati neke scene.
'Sam sam otišao u Tajland kako bih mu sve pripremio za snimanje. Nisam ga htio ni dočekati na aerodromu, nego sam to prepustio nekome drugome tko je zeznuo stvar pa je Ridley pješačio tri kilometra po aerodromu, a boljela ga je noga. Sve ga je dočekalo spremno, ali na snimanju ga nisam ni pozdravio. Nakon toga pozvao me na večeru da se pomirimo, ali nisam otišao. Moram priznati da mi je žao zbog toga, jer ipak smo osam godina bili nerazdvojni. Ne samo u poslu. Vodio sam ga i zubaru. Više neće biti prilike da se pomirimo. Za neke stvari život je ipak prekratak', objasnio je jednom prilikom.
Tijekom suradnje s brojnim zvjezdanim imenima imao je priliku upoznati mnogo slavnih glumaca. George Clooney nije ga se dojmio jer se na snimanju nije ponašao profesionalno, bio je lijen i zaboravljao tekst. Lijepe riječi imao je za Orlanda Blooma i Russella Crowea, koji ga je zvao ‘papa’. Branko je priznao da su to ipak sve znanci, a jedini mu je iz Amerike pravi prijatelj bio Steven Spielberg s kojim se redovito čuo. A one prave i za cijeli život pronašao je u mladosti u Zagrebu. Adresu u Los Angelesu odlučio je 2013. zamijeniti onom u Zagrebu.
'Dosta mi je Amerike. Ipak je ovdje ljepše. Amerika je pomalo zatvorena zemlja. Teško je živjeti ondje, teško je naći prijatelje. Osim ako niste rođeni ondje i ako niste s njima išli u školu. Amerika je zapravo ono što je između New Yorka i Los Angelesa, takozvani ‘heartland’, i ljudi koji su išli u američke škole, koji imaju prijatelje s kojima su maturirali, prošli prve ljubavi, ostaju bliski.
U velikim gradovima to se rasulo. U tridesetak godina koliko sam živio u Americi stekao sam puno znanaca, ali jako malo prijatelja. A prijatelje odavde više ne prepoznajem. Nekako su se promijenili, postali drukčiji ljudi. Neke čudne struje počele su vladati ovom zemljom i nekako se ne mogu uklopiti. Teško je naći prijatelja, a još teže ga je zadržati. Kardinal Franjo Kuharić bio mi je prijatelj', rekao je jednom prilikom za Story.
Posebno je bio ponosan na svoju kuću na Žumberku u kojoj je, s Alanom Pakulom, boravila i brala šljive u voćnjaku oskarovka Meryl Streep 1982. kada su u Zagrebu snimali film ‘Sofijin izbor’. Kroz Lustigovu vikendicu na Žumberku prošli su Robert Mitchum i Jane Seymour 1989., kad su snimali televizijski film ‘Rat i sjećanja’, kao i Peter Ustinov dok su radili na filmskoj priči ‘Makedonija’. Za taj raj na brdu, tvrdio je, zaslužna je bila njegova supruga Mirjana s kojom je bio u braku gotovo pola stoljeća. Ona je zasadila voćnjak, cvijeće, povrće, a on joj je pomagao u ostalome.
Kako je jednom ispričao, Mirjanu je dugo poznavao prije nego što je njihov odnos 1970. godine postao romantičan. On je tada imao 38, a Mirjana 32 godine. Nakon nekoliko mjeseci veze Branko ju je zaprosio. Iako su planirali da im na vjenčanju bude samo nekolicina ljudi, na kraju ih je u Esplanadi bilo 150. Nakon deset godina braka dobili su kćer Saru zbog čega su bili presretni. Priznao je da je njegova supruga podnijela veliku žrtvu jer su gotovo 18 godina bili razdvojeni zbog njegovih čestih snimanja po Europi, a tako je bilo sve do 1988., dok nisu otišli živjeti u Ameriku.
Zagrebačke dane nakon povratka iz Amerike Branko je provodio u šetnji Zrinjevcem s četveronožnim ljubimcem i radeći na svom Festivalu tolerancije. Bio je strastveni kolekcionar pištolja, a posebno mu je bio drag onaj s posvetom koji je dobio nakon završetka snimanja filma ‘Pad crnog jastreba’.
Tijekom bogatog života u kojem su ga pratile tragedije, fantastični poslovni uspjesi, bolesti, Branko Lustig nije gubio žar za životom ni smisao za humor. Tako je prije nekoliko godina u intervjuu za Story ispričao da je kao mladić bio ružno pače i da se žene nikad nisu okretale za njim.
'Nosio sam naočale i u Čakovcu su me zvali ‘limbuš’. Ni danas ne znam zašto. A zvali su me i kuruzni jer sam imao crvenkastu kosu. Jako je nezgodno kad hodaju za vama i viču: 'Kuruzni', a vi se pritom, naravno, još i okrenete. Nisam baš bio jako lijep. Ali bio sam zaljubljen u prekrasne žene. Sve djevojke u koje sam bio zaljubljen bile su divne. Kada je riječ o mojoj ženi, bila je ona prava, 42 godine teško je izdržati ako se ne volite', prisjetio se tada.
Lustig je tijekom života odlikovan i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za zasluge u promicanju međunarodnog položaja i ugleda Republike Hrvatske. No unatoč svim priznanjima i holivudskom blještavilu, Lustig je cijenio čašicu prijateljskog razgovora u svom Zagrebu, gdje je živio posljednjih sedam godina života. Ondje ga je u kafiću Charlie uvijek čekao stol i nekoliko dragih lica koja su se s njim oprostila ostavivši na ‘njegovu’ stolu bijeli šešir kakav je često nosio nakon što je preminuo 14. studenoga 2019. godine.
Od Lustiga se putem društvenih mreža od njega oprostio i glumac Russell Crowe koji je osvojio Oscara za ulogu u Gladijatoru, filmu koji je Lustig producirao. 'Upravo sam pročitao vijest da je Branko Lustig preminuo. Kakav je nevjerojatan život imao. Od užasa Drugog svjetskog rata do dva Oscara. Jednom mi je rekao: Često se ne slažeš sa mnom, ali uvijek si mi prijatelj onih dana kad te trebam. Da. Puno ljubavi, Branko. Zauvijek tvoj prijatelj', napisao je Crowe.