Branko Lustig: 'U Auschwitzu sam se naučio toleranciji'

Story: Prije tri mjeseca dijagnosticiran vam je karcinom iza uha. Kako ste se nosili s dijagnozom? Nije me sram priznati da sam imao rak. Doktori su mi rekli o čemu je riječ, operirali su me i istrugali to. Zatim su uslijedile radijacija i kemoterapija. Trebao sam ostati u Americi, ali me Festival privukao i morao sam doći. Story: Kako se danas osjećate? U posljednje se vrijeme ne osjećam dobro, previše kašljem. No ja kažem da je moje zdravlje dobro, a supruga da se moram čuvati. Ali to je moja žena. Nakon 42 godine braka i vi ćete to isto sigurno reći svom suprugu. Story: U čemu je tajna dugovječnosti vašeg braka s Mirjanom? U toleranciji. Ja sam tolerantan prema njoj, ona prema meni i mojim pogreškama, jer ih svi mi radimo. Zajedno živimo jako dobro. Problem nam je jedino to što moramo naučiti naše dijete da i ono bude tolerantno. Story: No vaše je dijete već odrasla žena. Istina, Sara ima 31 godinu. Sada radi u uredu ministrice vanjskih poslova i nadam se da će jedan dio tolerancije prenijeti i onamo. Story: U Ameriku ste otišli četiri godine nakon Sarina rođenja. Kako ste podnosili razdvojenost od obitelji? Bili smo razdvojeni tek godinu ili dvije. Kada sam vidio da bi mi moglo krenuti, doveo sam suprugu i kćer, kupio kuću i počeo odgajati dijete u američkim školama. Želio sam Saru upisati u katoličku školu. No onda još nisu primali jako malene. Marlboro, jedna od najboljih škola u Americi, bila je za nešto starije, a katolička škola Marymount primala je samo katolike. Javio sam to Sari koja je tada bila u vrtiću u Varšavskoj, gdje je i odrasla jer onda još nije bilo židovskog vrtića. Rekao sam joj da mora biti katolkinja ako želi ići u školu Marymount. Tada se u crkvi Majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj ulici i prekrstila. U Ameriku je došla kao kršćanka,  primljena je u najbolju školu, bila je dobra sa Židovima, kršćanima, Afroamerikancima... I danas smo kao obitelj tolerantni. Story: Nije vam to smetalo? Ma, to nema veze. Moja je žena pravoslavne vjere. To je izvrsno. Slavite sve blagdane i dobijete dar za Hanuku i za oba Božića. I cijelu su zimu praznici. To je izvrsno. Story: I nije vam, pretpostavljam, važno kakvog ćete zeta dobiti? Ne. Sara trenutačno ima dečka. Nisam pitao koje je vjere, ni koje je nacionalnosti. Zgodan je, a druge žene kažu da je jako muževan. Story: Kada smo kod izgleda, jednom ste rekli da ste kao mladi bili ružno pače i kako se djevojke nikada nisu okretale za vama. Istina. Zvali su me Kuruzni jer sam imao crvenkastu kosu. Jako je nezgodno kada hodaju za vama i viču:  “Kuruzni”, a vi se pritom još i okrenete. Nisam baš bio lijep. Ali sam bio zaljubljen u prekrasne žene. Story: Jesu li to bile platonske ljubavi ili? Neke su bile platonske, a neke prave. Kada je riječ o mojoj ženi, bila je prava. Teško je izdržati 42 godine ako se ne volite. Story: Čestitke, kao i na 80. rođendanu koji ćete uskoro navršiti. Slavite li ih? To će biti 10. lipnja. Ma, to se više ne slavi. Zato ga drugi oko mene obilježavaju. To je više mogućnost da se dobro večera. Story: Vi ste, zapravo, trenutačno posvećeni 6. festivalu židovskog filma, a tematika je tolerancija. Uz holokaust, naravno. Malo smo proširili tematiku jer osjećam da je, nakon nedavnih zbivanja u Zagrebu s neonacizmom i zbog situacije s Romima, te općenito zbog situacije u Vukovaru, došlo vrijeme da se počnemo baviti tolerancijom. Posebice na edukativnom polju, s mladima. Nedavno je u kinu Europa bilo 600-tinjak djece i sve znaju o toleranciji. Postavljali smo im pitanja, davali su odgovore. Mislim da je važno educirati djecu u školama, a da im to istodobno bude zabavno. I da ljudi u cijelom svijetu napokon počnu shvaćati da bi pogriješili kada ne bi postojala tolerancija i kada sami ne bi mogli utjecati na djecu da jednog dana postanu tolerantni. Story: A kako je izgledalo vaše djetinjstvo? Jesmo li danas tolerantniji? Teško je to reći. Tijekom mog djetinjstva bilo je mnogo antisemitizma. Danas ga više nema, ali ima drugih stvari i zato je to veoma teško odrediti. No imam dojam da su danas djeca koja kod kuće uče nešto o toleranciji, tolerantnija nego prije. Danas se o toleranciji više ne uči toliko u školi, koliko kod kuće. Što je dobro jer to sve dolazi iz obitelji. Mislim da je obitelj jako važan faktor u tome. Neću reći da je i crkva, ali... Svi smo čuli Božju zapovijed: ljubi bližnjega svoga. To nije izmišljeno, to je nešto što su naši shvatili još prije dvije tisuće godina - da se samo ljubavlju može naprijed. Sada govorim kao svećenik. Story: Koliko je teško držati se toga u situaciji u kojoj ste se vi našli - vas i majku odveli su u logor Auschwitz, ubili vam oca... Mislim da sam se baš u Auschwitzu naučio toleranciji. Neki su me događaji iz moga života, kao taj, potaknuli da budem tolerantan. Ne samo situacija ovdje nego i u Africi i Maroku, među onim ljudima koji nisu isti kao ja, a zapravo su isti. Dirnut će ih ista situacija kao i mene. Ima priča koju nisam nikomu ispričao: bili smo u Maroku, gdje smo snimali film ‘Pad crnog jastreba’.  Ondje smo doveli crnce iz Somalije koji su trebali biti statisti u filmu. A naši su Marokanci ondje držali red i organizirali sve. I došlo je do neke svađe između crnaca i Arapa. Nastao je politički problem. Otišao sam ovima iz Somalije i održao im predavanje o toleranciji i o tome što znači to da se ljudi međusobno vole i trpe i da jedno drugom malo popuštaju. Poslije su shvatili da sam u pravu. Dečki su nakon predavanja ustali, otišli do Marokanaca, ispričali se i na kraju se izljubili i zajedno popili. Story: Ovdje ste kao mali imali problema zbog vjere. S kakvim ste se predrasudama susretali u Americi? Ondje je drukčije. Ali ne u cijeloj Americi. Ljude učim da Amerika nije Los Angeles. Los Angeles je Los Angeles, a New York je New York, i tek onda dođe Amerika. U Los Angelesu tolerancija je razvijena do najvišeg stupnja. Ne samo prema Afroamerikancima, strancima, Europljanima... Ondje je svatko dobrodošao i dočekan je raširenih ruku. Ne osjeća se drukčije. Ne prave razliku prema Europljanima. Radimo na istim poslovima, istim filmovima. Vjerujem da se svaki naš glumac koji dođe u Los Angeles ili New York osjeća kao među svojima. Ne prave se takve razlike kao ovdje. Ovdje ako dođe Kinez, imam dojam da se ljudi prema njemu  ponašaju drukčije nego prema Talijanu ili Nijemcu. U Los Angelesu i New Yorku nema toga, što je fenomenalno. Ljudi su ujutro nasmiješeni, pozdrave te, pitaju kako si iako ih je zapravo briga kako si, nasmiju se i pokažu prekrasne zube koje su puno platili. Story: No jednom ste rekli da vas uoči dodjele Oscara nisu pustili da prošećete crvenim tepihom, a poslije ste sreli Sharon Stone koja vas nije ni pozdravila sve dok niste osvojili nagradu. Istina, iznimke potvrđuju pravilo. Taj čovjek koji me nije pustio postao je jako ljubazan kada je vidio da izlazim s Oscarom u ruci. A Sharon Stone? Ona je takva, odgajana je u Chicagu, a ja sam govorio o New Yorku i Los  Angelesu. Chicago je nešto sasvim drugo, ondje su gangsteri. Ma, meni je to potpuno jasno. Ona se jako borila za svoj status i položaj i tako se naučila komunicirati samo s onima koji joj donose neku korist. Sve ovisi o tome kako se postavi holivudska zvijezda. Story: Kakav ste život izgradili u Americi? Imate li prijatelja? Imam dva, tri prijatelja. Nismo ni išli za tim da izgradimo prijateljstva. Suprugu i kćer nisam vodio na neke prijeme jer mi ondje nisu trebale. Na prijeme odlazite ako nešto trebate od nekoga. Ondje sretnete određenu osobu i znate da ćete imati mogućnost s njom nazdraviti, prozboriti nekoliko riječi i možda razmijeniti posjetnice. Takvi su prijemi u Americi. Doduše, ja nisam nikoga trebao, sve sam napravio sam. Imam malo fotografija s prijema, pogotovo onih klasičnih s čašom u ruci. Story: Kako kažete, sami ste se probijali, čak ste ispred vrata čekali Stevena Spielberga. Bilo je posebno emotivno kada je on saslušao vašu priču i poljubio vam broj tetoviran na ruci. Bio je ganut mojom pričom. Dugo smo razgovarali i na kraju je rekao da ću ja biti njegov producent, poljubio je svoja dva prsta i položio ih na moj broj. To je bilo sve. A kad je riječ o ljubljenju broja, u Brooklynu ima jedan židovski dio, gdje portugalski Židovi stoje na cesti. Kada su čuli da imam broj na ruci, došli su do mene, poljubili mi ruku i rekli mi da je to posebna čast jer ih njihov rabin uči da su svi koji imaju broj toliko propatili i da ćemo zbog toga, mi koji smo proživjeli Auschwitz, ići izravno u nebo. To je privilegija. Story: Nikada niste pomišljali o uklanjanju broja s ruke? Ne. Uvijek me podsjeti na to da se, ako mi asistentica Petra ne donese sok od naranče, može i bez toga. Može se i bez kavijara. Story: Jeste li ikada, zbog svega što ste proživjeli, doveli u pitanje svoju vjeru? Nakon što sam proživio Auschwitz, više nisam na strani onih koji vjeruju. Vjerujem u ljubav, u to da ne bi trebalo biti mržnje u svijetu, da su svi ljudi jednaki toliko dugo dok ne požele biti jednaki. Jednako smo nastali. Story: Jeste li smogli snage oprostiti svojim agresorima? Ne mogu oprostiti onima koji su to činili, ali smatram da generacije koje dolaze nisu krive. Mladež nije kriva.  Nedavno sam bio u Mannheimu, gdje sam dobio neku nagradu. Bio sam na tamošnjem sveučilištu i održao predavanje o toleranciji i holokaustu. Bilo je oko 1500 mladih. Riječ je o mladim Nijemcima. Među njima je bilo i Turaka, i kako sam kasnije doznao, i drugih nacionalnosti. Bilo je i crnaca među njima. Začudio sam se kako se sve promijenilo na tom sveučilištu, gdje je nekad bila radnička četvrt i svi su bili fašisti. Oni se drže zajedno, to su druge generacije. I onda se pitam, zašto im ne bih oprostio? Oni nisu ništa skrivili, oni su se rodili kasnije. Zato što su Nijemci? Mislim da to nije njihova krivnja. Iako pojedini Izraelci tvrde kako ni njima ne smijemo oprostiti, kako su svi krivi. Ali nisu. Što je najimpozantnije, i gradonačelnik današnjeg Mannheima je Židov. Kada uđete u njegov ured, vidite veliki Davidov štit, a na glavnom je trgu podignuo stakleni spomenik na koji su ugravirana imena svih onih Židova odvedenih iz Mannheima. Za mene je dovoljno da se ne zaboravi i da se to više nikada ne ponovi. Story: Imate li danas još kakvih želja? Imam. Da što dulje poživim kako bih održao još više takvih festivala. Nadahnjuju me ova djeca koja dolaze. To mi daje volju za životom. Želja mi je napraviti film o jednoj ženi. Već sam o tome razgovarao s Penélope Cruz, iako sada, kada postoji mogućnost da ipak radimo taj film, razmišljam o tome da možda nije pravi odabir, previše je lijepa za tu ulogu. Vidjet ćemo. Želio bih snimiti film o ženi ubojici koju sam posjetio u Kolumbiji, ima 70-ak godina. Kupio sam prava na njezin život. Story: Gdje biste voljeli provesti ostatak života? Ako snimim taj film, selim se, dosta mi je Amerike. Ipak je ovdje ljepše. Za one koji su tu rođeni, Amerika je pomalo zatvorena zemlja. Teško je živjeti ondje, teško je naći prijatelje. Osim ako niste rođeni u Americi i ako niste s njima išli u školu... Ondje ljudi ostaju bliski samo s onima s kojima su išli u školu, s kojima su maturirali, proživjeli svoje prve ljubavi. No u velikim se gradovima to rasulo. U ovih 30 godina koliko sam živio u Americi, imam mnogo znanaca, ali jako malo prijatelja. A prijatelje odavde više ne prepoznajem. Nekako su se promijenili, postali drukčiji ljudi. Neke su čudne struje počele vladati ovom zemljom i nekako se ne mogu uklopiti. Teško je naći prijatelja, a još ga je teže zadržati. Kardinal Franjo Kuharić bio je moj prijatelj. Kada govorim o crkvi, uvijek se sjetim kardinala Kuharića koji je bio divan čovjek. S njim bih uvijek popio rakiju. Imao je fantastičnu rakiju. I bio je stvarno svet čovjek. Želio sam i da Alojzije Stepinac postane pravednikom, no želja mi se, čini se, nije ostvarila. U nekim stvarima u životu čovjek uspije, u nekima ne, ali ne mrzim one koji mi nisu dopustili da od Stepinca napravim pravednika, iako on to za mene jest. I smatram da je učinio mnogo za Židove tijekom rata. Ne ulazim u to koji su bili njegovi motivi, ali bio je iznimno dobar čovjek. Story: Što je s kućom na Žumberku? Planirate li se preseliti onamo? Žumberak mi je velika ljubav, ali nemam u planu seliti se onamo. Previše je vlažno. Razgovarala Nikolina Kunić Fotografije Dražen Kokorić