Iako joj je kazalište velika ljubav, posljednjih nekoliko godina tražena je u televizijskim serijama i ne žali se zbog toga.
No kazalište joj i dalje ostaje ljubav kojoj će se više posvetiti u budućnosti. Glumicu Petru Kraljev trenutačno gledamo u humorističnoj seriji ‘Kumovi’ na Novoj TV te smo upravo zbog toga razgovarali sa 33-godišnjom Splićankom kojoj iskrenost baš dobro pristaje. Govorila nam je o Milici koju igra u ‘Kumovima’, studiranju u Osijeku, glumi izvan pozornice, lekcijama, važnim odlukama, a odgovorila nam je na pitanje je li spremna za novi korak nakon zaruka s poduzetnikom Nikolom Reljićem.
Story: Nakon što vas je publika upoznala u humorističnoj seriji ‘Na granici’ Nove TV, sada vas gledamo u novoj seriji ‘Kumovi’ na istoj televiziji. Baš vas hoće te dramske forme?
Dosad mi je svaki projekt na Novoj TV bio izazovan - od ‘Zlatnih dvora’ pa nadalje, ali ‘Kumovi’ imaju posebno mjesto. Dobiti priliku igrati nešto što vam je blisko i što savršeno razumijete - stvarno je veliki dar. Tako da... neka me hoće te dramske forme.
Story: Tko je Milica u ‘Kumovima’?
Ona radi u općinskom uredu u Zaglavama kao tajnica, ali često se postavlja kao šefica, proturječi svom šefu i kolegi kad god stigne. Direktnošću i bez dlake na jeziku svog šefa Zvonu zna ponekad ‘malo’ izbaciti iz takta. Ne može se baš pohvaliti radišnošću, posao u uredu često zamijeni odlaskom na manikuru i frizuru. Odgojena u tradicionalnom duhu, odskače od nekih zadanih okvira. Za društvo u kojem živi ona je stara cura, a iako se tom titulom ne zamara previše, žudi upoznati nekog novog. I tada joj u život ulazi Janko. Blesavošću, slatkoćom i simpatičnošću indirektno će pokrenuti ili okrenuti život u Zaglavama. Dalje neću puno otkrivati nego ću pustiti publiku da uživa. Serija je puna preokreta, nije sve onako kako se čini na prvu.
Story: Komične situacije u ‘Kumovima’ proizlaze iz našeg mentaliteta. Kad je o tome riječ, što vas zabavlja u svakodnevnom životu?
Mentalitet grada i sredine iz koje dolazim prepoznatljiv je i specifičan te često okarakteriziran prepotencijom. I možda ima zrno istine u tome, ali nije smiješno koliko mi volimo svoj grad. Od svih oceana, jezera, potoka, mora na svitu nigdi more nije toliko plavo kao u Splitu. Nigdi na svitu nećeš tako dobro poist ka u Splitu. Sve su žene lipe, ali Splićanke su top-modeli. S druge strane, fenomen kave, naočala i spomenute plemenite lijenosti - esencija je grada. Tu je i ono opravdanje za odlazak s posla na rivu na kavu jer je sunčano, a ako je južina, onda padne tlak i ne možeš piti kavu iz aparata. I, naravno, najsimpatičniji trenutak prepotencije jest taj da su svi ljubomorni na nas i o tome je bespredmetno uopće govoriti. Mnogima takvi stavovi mogu biti odbojni, primitivni, ruralni, ali dio su tradicije i upravo zbog toga teško promjenjivi.
Story: Uhvatite li se kako promatrate situacije i ljude oko sebe i padne li vam na pamet napisati neki komad, monodramu?
Zapravo imam već dosta svojih drama i monodrama, ali nisam sigurna je li vrijeme da to iziđe iz ladice. Jedan mi se dan čini kao da u rukama držim genijalnost, drugi dan mi je već upitna ta ista fasciniranost vlastitom genijalnošću. Počela sam pisati još u srednjoj školi, i to zahvaljujući jednom 75-godišnjaku koji mi je ispričao najljepšu ljubavnu priču koju sam ikad čula. Tako je sve krenulo, počela sam skupljati tuđe priče. Doduše, zna se potkrasti i pokoja moja, ali uglavnom su to tuđi snovi, neostvarene ili ostvarene želje, propale ili sretne ljubavi.
Story: Što primjećujete, glume li ljudi puno i izvan scene?
Jedna moja prijateljica uvijek je govorila: strog profesor, privatna kamilica. Mislim da nam je samim odlaskom na posao nametnuta gluma. Konobar je u ulozi konobara, a profesor u ulozi profesora. Netko se lošije u tome snalazi, netko bolje i takva gluma ne treba biti shvaćena u negativnom kontekstu. S druge strane, ne bih osuđivala kad pojedinci glumu koriste u plemenite svrhe, naprotiv. Mislim da prijetvornost nema svoju afirmativnu stranu, na sceni je možemo prihvatiti, ali je u realnosti beskompromisno osuđujem.
Story: Što mislite, zašto je to tako?
Da nije tako, živjeli bismo u utopijskom svijetu. Pitanje je koliko bi nam i to odgovaralo. Možemo se prisjetiti filma ‘Umijeće laganja’ koji daje odgovore na mnoga pitanja.
Story: Iz razgovora s vama može se zaključiti da nemate problem s iskrenošću?
Iskrena ili direktna, dalo bi se raspraviti. Nisam za iskrenost po svaku cijenu jer ona često zna prijeći granicu dobrog ukusa i pristojnosti pa postaje drskost. Mislim da sam otvorena i izravna. Međutim, ne mogu uvijek očekivati da će svi to objeručke prihvatiti. Moj mi je nono znao reći: “Tri puta razmisli pa opet prešuti”, ali kad ste mlađi mislite da imate pravo na sve. Jednostavno, ne volim okolišati ni govoriti u rukavicama kad su govorniku i sugovorniku upitnici iznad glava, mislim da su takvi razgovori i situacije karakteristični za neku drugu profesiju. Ne kažem da trebamo komunicirati jezikom ulice, nego pojednostaviti život gdje je god moguće. Da skratim, s godinama sam naučila filtrirati riječi i misli, prilagoditi ih situaciji.
Story: Što vam je ta osobina dobrog donijela, a što nije, ako nije?
Odnijela je neke poznanike i prijatelje i donijela nove. Nisam htjela ili znala oblikovati sebe prema drugim ljudima. Moj je profesor govorio: “Čovjek je biće promjene.” I doista je tako, ali dokad i koliko, na nama je da odlučimo. Ne želim ući u preveliku filozofiju, samo ću reći: “Ne mijenjajte sebe zbog drugih, mijenjajte sebe zbog sebe.”
Story: Kako ste emotivno proživjeli zatvaranje zbog pandemije s obzirom na zastoj i odgodu snimanja i igranja predstava?
Bilo je tu svakakvih vatrometa i cijelog arsenala emocija. Od onoga kako je lijepo biti kod kuće do onoga - što će mi ovakav život. Potpuno neprirodna situacija u kojoj se svi međusobno podržavamo i tješimo da će sve biti u redu, iako nam je svima jasno da ne znamo hoće li i kada će biti. Možda je najgori onaj psihološki trenutak u kojem shvaćaš da ako odeš i na drugi kraj svijeta - čekat će te ista situacija. Paradoksalno, ali upravo taj najgori trenutak bila je i utjeha da smo svi u istom loncu. Stalno sam bila u komunikaciji s kolegama te smo tražili rješenja i prozorčiće kako da si međusobno olakšamo cijelu situaciju.
Story: Čemu ste se posvetili i jeste li što shvatili?
Nakon dugih devet godina početkom pandemije vratila sam se u Split i vrijeme koje sam dobila za sebe bilo je neprocjenjivo. Mislim da je to bio neki epifanijski trenutak pandemije kad sam shvatila da imam pravo na takozvano moje vrijeme. Nije mi preostalo ništa drugo nego iskoristiti ga što bolje i početi sanaciju rupa koje su se nakupljale u određenim razdobljima života. S određenim odmakom vidim da je to bilo korisno vrijeme. Pročitala sam bezbroj knjiga, pogledala isto toliko filmova i serija i puno sati provela u krugu dragih osoba.
Story: Kako se dogodilo da ste najprije upisali pravo pa tek onda Akademiju?
Nažalost, te godine kada sam htjela upisati Akademiju u Splitu nije bilo prijemnog ispita. Opcija B bilo je pravo. Ne mogu reći da sam bila fascinirana fakultetom, pa sam već iduću godinu pokušala upisati glumu, ali nisam uspjela. U tom trenutku činilo mi se to kao najteži udarac. Tek kada sam u Osijeku primljena na Akademiju, shvatila sam da se sve posložilo kako je trebalo. Sa 19 godina nisam bila spremna za sve to. Odustajanje u životu nije opcija nego strpljenje. Vjera u sebe, malo dišpeta i strpljenja čini koktel uspjeha.
Story: Po čemu pamtite studentske dane?
Po stresu, nespavanju, svinjetini, debljini, radu i disciplini. Nisam imala klasične studentske dane - izlaženja, neprospavane noći, klubove, stanove, svirke. Kako sam studirala na dvojnom fakultetu (gluma i lutkarstvo) svakodnevno smo imali puno zadataka. Bilo je svejedno je li ponedjeljak ili nedjelja. Opravdanja za nerad nije bilo nikada, a bolest ili prehlada definirale su se kao nedostatak talenta. Ne znam koliko su te odgojne metode bile dobre, mislim da su nas samo naoružale strahom umjesto da smo nešto naučili. Svejedno, ostaje u sjećanju kao najbolje razdoblje života.
Story: Kako se Dalmatinka snašla u Slavoniji?
Pobjegla sam odmah nakon završetka... Šalim se. Slavonci su predivni ljudi i dosad sam nebrojeno puta istaknula da nije bilo njih, možda nikada ne bih ni završila fakultet. Te godine kada sam došla u Osijek počeo je proces iseljavanja i bilo je prilično tužno gledati kako se grad gasi. Uz sve to, oni zadržavaju svoj vedar duh i nastavljaju dalje. A meni, razmaženoj Dalmatinki, uz obitelj i prijatelje najviše nedostaju sunce i more. Slavonci bi me zezali da nisu visibabe vjesnici proljeća nego Petra na kamenu koja se sunča kao gušterica, uz Dravu doduše, ali nema veze. I, eto mene opet na kontinentu, nešto bliže moru, ali i dalje dovoljno daleko.
Story: Još kao studentica počeli ste glumiti i postali poznati. Je li vas to zateklo? I može li slava u nekoj mjeri škoditi?
Ne bih rekla da sam postala poznata nego su me samo neki ljudi počeli prepoznavati. Ne pokušavam biti lažno skromna, ali epitet poznat ostavila bih za one ‘velike’ koji godinama grade taj status, zaslužuju ga i opravdavaju svojim radom. No da me zateklo - to svakako jest. Do jučer ste najnormalnije kupovali kruh i mlijeko, a sada svakim ulaskom u trgovinu budete dočekani pitanjem: “Jeste li vi ona glumica?” Ne mogu reći da to ne godi mom egu, ali na način da vam je lijepo da netko prepozna vaš rad. Sa slavom zasad nemam problema. Nije mi naškodila. Donijela mi je puno više dobroga. Nema više čekanja u redovima, primjećujem te male povlastice.
Story: Kako gledate na kazališnu scenu? Nekim vašim kolegama draže je biti ispred kamere.
Kazalište je moja prva ljubav. Akademiju sam upisala zbog kazališta, a sada gotovo da i ne radim u tom mediju. Nadam se da će se to uskoro promijeniti.
Story: Koji su vam omiljeni kazališni pisci?
Popis nije baš kratak, ali pokušat ću izdvojiti neke - Aleksandar Ostrovski, Daniil Harms, Terrence McNally i, naravno, teško bi bilo ne spomenuti Čehova.
Story: Gdje sad živite?
Budući da još snimamo ‘Kumove’, trenutačno sam u Zagrebu, a prema svemu sudeći, tako će i ostati. Nakon dugogodišnje borbe s koje bih strane Sv. Roka trebala živjeti, odluka je ipak pala na Zagreb.
Story: Jeste li prava Dalmatinka kad je temperament posrijedi. Kada ga ne možete obuzdati?
Na ovo bi pitanje možda drugi trebali odgovoriti, ali mislim da jesam. Bojim se da bi neki meni bliski ljudi rekli da ga nikad ne obuzdavam, ali živim u uvjerenju da potežem ručnu gdje god mogu. Nepravda me baš izbaci iz takta i probudi u meni malog zmaja. Nevažno je li nanesena meni ili nekom drugom, to me strahovito može razljutiti. Na veliku žalost svakodnevno smo okruženi takvim situacijama koje nam plasiraju u medijima ili su dio života neke nam bliske osobe. Bolje da nisam radila kao pravnica jer ne znam kako bih pomirila posao i temperament.
Story: Što u vama budi nježnu stranu?
Puno toga... Glazba, knjiga, slika, predstava, hrana, životinje, more, sunce.
Story: Pisalo se o vašim zarukama s poduzetnikom Nikolom Reljićem. Jeste li došli do faze kada želite napraviti korak dalje?
U ovoj životnoj fazi trebalo je donijeti odluku - ljubav ili posao, kocka je pala na posao.
Story: Što vam je u romantičnom odnosu najvažnije?
Da bude sve kako ja kažem i nikako drukčije! Šalim se, naravno, upravo suprotno - važno mi je poštovanje s velikim ‘P’ i ne uzimati osobu zdravo za gotovo. Svaki se dan truditi kao da ste se tek upoznali. Davati malo više nego što dobiješ.
Story: A prema samoj sebi?
Ako sam dobro razumjela pitanje onda - “malo mi za sriću triba”. Tako mi je najlakše opisati. Ne volim pojesti pola kilograma mesa i kilogram krumpira. Veliki sam hedonist i volim da ima svega pomalo.
Story: Planirate li nešto zanimljivo poslovno ili privatno u skorije vrijeme?
Postavila sam neke ciljeve koje bih željela ostvariti i na jednom i na drugom planu. Ponekad si malo zakompliciram život, ali ... Vidjet ćemo kako će se sve posložiti. Ne trčim, ne žurim, ne preskačem stvari. Sve u svoje vrijeme.