Danas se obilježava druga godišnjica razornog potresa u Zagrebu i okolici.
Svi još pamtimo snažno podrhtavanje tla koje je krenulo u 6 sati i 24 minute, a magnituda je bila 5.5 prema Richteru. U 7:01 uslijedio je još jedan potres magnitude 5 po Richteru.
Bio je to prvi najjači potres od 1880. godine, a velik dio zgrada u Zagrebu još uvijek nije obnovljen. To jutro neće zaboraviti ni naša istaknuta glumica Nataša Janjić Medančić koja je sa svojom obitelji stanovala u samom centru. Uz to, tada je čekala svoje drugo dijete.
Bilo je to i vrijeme lockdowna pa su se Zagrepčani s pravom pitali što je sljedeće?
S Natašom smo se prisjetili tog kobnog dana, a glumica nam je otkrila i da li još uvijek osjeća strah da se nešto slično ne ponovi...
Story: Nataša, Vama je ta kobna 2020. godina bila posebno teška... Pandemija, lockdown, potres i trudnoća... Stradao vam je stan... Koliko vas je to promijenilo i što je ono najgore što pamtite?
Od svih ovih nevjerojatnih promjena koje su nas svih zadesile, potres je na mene ostavio najveći trag i traumu. Možda i stoga što nas je zadesio u tom sveopćem ludilu izolacije, jer danas bi zaklon našao kod prijatelja, a već sutra gledao kako se uhvatiti obnove u ugodnom društvu svih onih kojima je pomoć trebala, uz zagrljaje, bliskost i utjehu, a možda i što sam bila trudna s drugom bebom u rukama, gdje ti je komocija doma itekako bila potrebna. Moja trudnoća se uslijed svega proživljenog zakomplicirala, pretrpjeli smo zbog toga još jednu razdvojenost dok sam ležala u bolnici i naprosto se toliko toga zaredalo i ostavilo traga. Stan smo obnovili, zgrada je danas sigurna, bebe su zdrave, ali nakon petrinjskog potresa nikad se više nismo vratili. Odlasci u centar uvijek iznova iz mene izvlače laganu nesigurnost, ne osjećam se ugodno u prostorima starijim od 60 godina, a zapravo sam shvatila da se tek odnedavno osjećam psihički bolje kad se osvrnem na sve te događaje.
Story: Što je sada točno sa stanom u Zagrebu? Koliko vam je trebalo da ga obnovite i jeste li ljuti na vlast? Svaki dan čujemo tužne i ružne priče oko obnove...
Našu obnovu uzeli smo u svoje ruke, a za zgradu smo se pobrinuli zajednički, srećom -moglo se. Ljuta sam što Zagreb i dalje čeka da zablista, što mnogi i dalje nemaju riješenu obnovu, a nemaju niti vlastitih mogućnosti za istu. Nisam ni sanjala da će ta romantična slika mog Zagreba i tog predivnog centra ovako nestati. Zaista sam ga vidjela u najljepšem svjetlu. Danas živim na Trešnjevci u novogradnji, oko mene se stalno nešto gradi, a taj najljepši dio grada ostao je prepušten sam sebi u propadanju. Ljuta sam i što još uvijek nemamo svoju scenu i kazalište. Naime, ja sam u potresu, zajedno s mojom kazališnom obitelji i svima onima koji su je voljeli i posjećivali, izgubila i Gavellu. Igra se po alternativnim gradskim prostorima, čekamo kao i mnogi…
Story: Osjećate li još strah i psihološke posljedice tog dana? Kako si pomažete kada vas uhvati strah?
Znam mnoge koji još uvijek osjećaju posljedice potresa. Racionalno sve mogu objasniti, ali znam iz vlastitog iskustva kako strah i trauma izgleda i koliko traje. Nemam savjeta, često i sama svjesno izbjegavam prolaske ispod trošnih fasada, a tješim se ipak da će ionako biti što treba biti. Bojeći se života, dovodimo se u opasnost da ga propuštamo. Osim toga, vidimo po ukrajinskom slučaju da nakon svakih groznih događaja mogu docći jos grozniji, nekako se čovjek uvijek osnaži i odluči da se i dalje vrijedi boriti za ljepši i slobodniji život. Ionako je sve prolazno…
Story: Koliko su posljedica potresa osjetili vaši najbliži prijatelji i sinčić? Sjeća li se ičega ili je potisnuo traume, ako ih je imao?
Sin je imao godinu dana, nije ga doživio. Srećom, i niti jednom poslije od tada. Mislim da ni ne zna što znači potres. Znate što, u Splitu za vrijeme mog odrastanja, pamtim jako puno potresa. Ponekih i prilično snažnih. Pamtim mamu koja se baš panično bojala, otvorile bi se neke vratnice, nakrivila se pokoja slika na zidu, sve se ljuljalo i zveckalo, mene sve to zabavljalo, uključujući i taj mamin strah, ne poimajući kakve posljedice doista mogu biti. Nadam se da će ga što više djece upravo tako pamtiti. I da nam gradovi ne ostanu spomenici potresu, zaključila je Nataša.