Gola istina! Tako bismo mogli nazvati razgovor i ekskluzivni editorijal koji smo snimili s talentiranim glumcem Markom Braićem.
Finalist ovosezonskog showa ‘Zvijezde pjevaju’ ne samo da je ogolio tijelo nego i dušu. Bez ustručavanja govorio je o svom ekshibicionizmu, načinu na koji prihvaća sebe i svoje fizičko ‘ja’, ali i o strasti prema jurnjavi na dva kotača, glazbi, fotografiji, glumi, glumačkim prilikama, novoj publici. Ovaj 31-godišnji Istranin voli osluškivati i majčicu Zemlju, a otkrio nam je i zašto je ljut. Uživajte!
Nije vam bio problem razodjenuti se pred kamerama?
Mislim da je golo i razotkriveno tijelo dio našeg identiteta. Uzmimo kamen, primjerice. Jednako kao i kamen, naše tijelo oblikuju okolnosti i vrijeme. Ja se svog tijela i njegovog iskustva ne sramim, pa mi tako ni ovaj editorijal nije bio problem. Volim erotiku, a Goranu kao fotografu vjerujem jer smo već imali priliku raditi zajedno. Znam da je pošten, voli fotografiju, neće zloupotrijebiti situaciju i strastven je kad je riječ o umjetnosti.
Zadovoljni ste svojim izgledom?
S vremenom sam postao zadovoljan. Mislim da je ključ biti zahvalan na onomu što imaš jer uvijek postoje gori slučajevi. To ne znači da su ljudi s hendikepom manje sretni. Često smo kad imamo manje zahvalniji, a u suprotnom razmaženo tražimo više i ‘bolje’. Generalno, ne znam čemu tolika galama oko izgleda, tijela, korekcija... Ljudi nisu svjesni koliko je ipak snažnija unutarnja ljepota. Rad na takvoj ljepoti je važniji!
Imate li u sebi dozu ekshibicionizma?
Imam poštenu dozu ekshibicionizma.
Jeste li kad imali seks na javnome mjestu?
Jesam i ne smeta mi. Ali mislim da sam strastveniji voajer.
Jeste li nudist?
Bio sam kad sam bio mlađi. Sad mi to nije toliko napeto ili primarno. Ranije mi je nudizam bio jako oslobađajuće iskustvo. Razodjenuti se i biti onakav kakav sam došao na svijet pruža mi ultimativni osjećaj slobode. Sada kada sam to naučio, tako se mogu osjećati i u bundi.
Što najviše volite na sebi?
Ako me pitate za izgled, onda su to ruke. Ako mislite na osobnost, onda je to upornost. A talent za pjevanje odveo vas je do finala ‘Zvijezde pjevaju’. Čini se da mi je išlo. Maksimalno sam uživao. Jako sam se lijepo proveo. Hvala svim glasačima koji su nas doveli do finala.
Jeste li iznenadili i samog sebe s obzirom na to da hvatate tercu, pogađate visoke tonove?
Jesam jer nisam ni znao da to radim. Nije mi poznat glazbeni vokabular. Dobro mi ide imitiranje zvukova koje čujem. Druge tonove i jednako zahtjevne stvari koje ne čujem doslovno sam učio napamet preko Gininih glasovnih poruka.
Bila je očita glazbeno-scenska kemija između Gine i vas?
Dobro smo se skužili, dosta smo si blizu po godinama i, uz zajedničke interese, nije nam trebalo dugo da se skompamo. Automatski je i scenska kemija bila dobra. Važno mi je raditi s nekim tko je marljiv. Gina se na kraju pokazala radišnija od mene. Jako mi se svidjelo to što se bavi detaljima i ne pušta me dalje dok ih sve ne savladam. Jako me driblala i velikim je dijelom zaslužna za moje pjevanje.
Što kažete na pobjedu Roberta Ferlina i Marija Lipovšeka Battifiace?
Već sam nastupao u takvim formatima i znam da je najvažnije sudjelovati, zabaviti se i družiti. I pošteno je da je publika glasala i odlučila. Čestitam dečkima!
Ali i vi ste prikupili priličan broj obožavateljica, sudeći po komentarima na društvenim mrežama.
‘Zvijezde pjevaju’ donijele su mi novu publiku. Ne toliko mladih, koliko starijih ljudi. Komentari su zaista super i ljudi su uživali u našim izvedbama, što me jako veseli.
Javljaju li vam se, pišu li? Ima li kakvih ‘nestašnih’ poruka?
Nitko mi ne piše. Trebali bi biti odvažniji. Ne grizem!
Koji su treninzi i prehrana zaslužni za vaš torzo?
Puno treninga, puno hrane i puno trpljenja boli. To kažem zato što ne odlazim u teretanu da bih oblikovao tijelo, nego vježbam cross fit kako bih bio jači, izdržljiviji, smireniji i sretniji. A izgled dolazi sam po sebi u odnosu na to koliko sam spreman za neki izazov. Ili koliko sam fit.
Osim glume, zaokuplja vas niz tema i hobija, a među njima je i motociklizam. Kad ste prvi put sjeli na motocikl?
Mislim da je ta ljubav bila potisnuta zbog raznih strahova koje su drugi usadili u mene. Vozački za motocikl položio sam tek prije četiri godine. Otad se ne skidam s njega, vozim ga tijekom cijele godine. Dogodilo mi se nekoliko puta da sam se od vjetra pokočio pa sad moram više paziti nego ranije.
Gdje ste dosad sve putovali motociklom?
Zbog prirode mog posla nisam stigao još otići na neki dug, ozbiljniji put. Motociklom odlazim kući, u Istru, u okolicu Zagreba, vozim do Sljemena. Znamo kako to ide. Na svu sreću, ne zastajem u kolonama. Volio bih otići u Bosnu i Hercegovinu pa našom magistralom natrag do Istre. Taj put bio bi odavanje počasti onim vremenima kad sam studirao u Sarajevu.
Koji je najbolji osjećaj kad ste na motociklu i imate vjetar u kosi?
Uživanje, iako sam u isto vrijeme svjestan što se sve može dogoditi u samo milisekundi. Taj osjećaj prisutnosti, fokusa i koncentracije je ovisnost i nešto što mi pruža osjećaj slobode. Rekao bih da mi one osnovne, primitivne, praiskonske ljudske emocije pružaju osjećaj slobode i da sam o njima, na neki način, ovisan. Možda jer se tek tada osjećam iskreno živim. Tako su se osjećali ljudi od samog postojanja. Što sam bliže prirodnom načinu života, to sam sretniji.
Kamo biste još voljeli putovati motociklom, koja mjesta i gradove obići?
Albaniju, Grčku, Italiju, Španjolsku te ići i na Istok. Ima ljepota na ovom svijetu koliko god možete poželjeti.
Doduše, već ste boravili u dalekoj Montani još u srednjoj školi. Po čemu pamtite to razdoblje i mentalitet?
Po prirodi, najviše. Montana je zaista predivna, kao i ljudi ondje. To je bio život kao iz nekih modernih kaubojskih filmova.
Jeste li mislili nastaviti glumačku karijeru preko bare?
Ne bih se bunio. Čini mi se da se danas ne moraš nigdje preseliti da bi uspio. Povezaniji smo više nego ikad, a sa streaming platformama prilika ima sve više - svagdje u svijetu. Osim toga, više nije ni toliko zahtjevno putovati. Što bude - bit će. Prije korone išao sam u Los Angeles da bih dobio priliku, u međuvremenu sam se vratio i na kraju američki film snimio u Splitu. Vrijeme je na čudan način lijep pojam. Važno je samo prepustiti mu se i ne kontrolirati stvari. Vodim se onom uzrečicom ‘you will never get what you want, but what you need.’
Je li glumački kruh katkad onaj sa sedam kora? I zašto?
Češće onaj sa 14 kora. Teško je to objasniti ljudima. Ima tu puno faktora.
Nedavno ste rekli da ste s vremenom više zavoljeli život u Istri i općenito u Hrvatskoj. Na što ste zapravo mislili?
Mislio sam na dom. I ja kao i moji preci smo odavde. Naš je mentalitet dio mene i na njega sam ponosan. Mislim da smo puno iskreniji i fluidniji u životu od drugih. Stalo nam je do obitelji i nekih važnijih stvari, ne samo do uspjeha. Za mene je to zdrava okolina i ne smeta mi biti ovdje. Jednako tako uvijek mogu otići negdje drugdje, ali to ne znači da ondje moram ostati. A opet, tko zna? Građanin sam svijeta i lijepo mi je svagdje gdje ima ljubavi.
Volite i fotografiju?
Volim se baviti filmskom umjetnošću. U Zagrebu sam ispucao sve motive, a zbog korone nisam dugo putovao pa nemam novijeg materijala. WeTransfer mi je pritom izbrisao dosta fotki, ni sam ne znam kako, pa je moj hobi prema fotografiji stao na neko vrijeme.
Publika vas je upoznala u serijama ‘Dar Mar’ i ‘Na granici’, ali i u filmu ‘Vikend u Hrvatskoj’ sa slavnom ‘tračericom’ Leighton Meester.
Kako je bilo snimati taj film u Splitu?
To mi je iskustvo došlo nakon svih pandemijskih propitkivanja samoga sebe i novih spoznaja. Jednog dana nazvala me Sanja Drakulić koja mi je rekla da me želi predložiti za jedan film. Odradio sam casting i kad sam se već pomirio s tim da od toga neće biti ništa, javili su mi da su me odabrali za ulogu. Snimanje je održano na samom početku ljeta, u vrijeme Europskog prvenstva u nogometu pa je cijeli glumački postav zajedno gledao utakmice ili smo išli na plažu.
Što je s kazalištem?
Od njega sam odustao dok ne osjetim da mu se vratila moć mijenjanja svijeta.
Ni aktivizam vam nije stran. Zanima vas očuvanje oceana od plastike. Kako ste pridonijeli tome?
Aktivizam me zanima, ali mi je stran. Nemam dovoljno hrabrosti pustiti svoj glas bilo kome. Ljudi često ne cijene jedni druge, a kamoli Zemlju koja nam daje doslovno sve što imamo. Zasad sam samo ljut. Možda kad još sazrem i naučim tu ljutnju kanalizirati u nešto pozitivno i inspirativno...
Što dalje?
Što bude, bit će.
Više golih fotografija Marka Braića pogledajte u galeriji.