Gary Barlow, engleski glazbenik, producent i televizijska ličnost, najpoznatiji kao frontmen grupe Take That, ima puno toga u životu, no proživio je i veliki gubitak za koji mu je trebalo 10 godina da progovori u njemu.
2000. godine vjenčao se s Dawn Andrews, koja je bila prateća plesačica njegovog benda na turneji iz 1995. godine, a s njom je dobio troje djece. Sina Daniela, rođenog 2000., te kćeri Emily (2002.) i Daisy (2009.) Očekivali su i četvrto dijete, no treća im se kćerkica Poppy 2012. rodila mrtva.
Tad je Barlow objavio kratku izjavu.
'Dawn i ja samo slomljeni zbog vijesti da smo izgubili našu bebu. Sad ćemo se usredotočiti na to da Poppy pripremimo predivan sprovod i da naše troje djece volimo svom srcem. Molimo da se naša privatnost u ovom bolnom periodu poštuje', napisao je tom prilikom.
Samo tjedan dana nakon gubitka kćeri Barlow je nastupio na zatvaranju Olimpijskih igara u Londonu i otpjevao pjesmu 'Rule the World' na ceremoniji zatvaranja.
O smrti kćeri dugo nije govorio, a sad je opisao kako se sve dogodilo uoči premijere predstave 'A Different Stage' u West Endu u Londonu čiji je koautor. U predstavi je progovorio o najosobnijim temama, mračnoj strani njegova uspona do slave, ovisnosti o kanabisu i alkoholu, te borbi s bulimijom.
'U kolovozu 2012. Dawn je otišla na posljednji pregled. Trebala je roditi za četiri dana i bili smo jako uzbuđeni. Pripremili smo sobu, kolijevku, odjeću i iščekivali je', započeo je za Daily Mail.
'Dawn me nazvala i rekla da nešto nije u redu. To je bio jedan od onih telefonskih poziva gdje vam život prođe pred očima u sekundi', opisao je.
Otkrio je i da se nakon gubitka kćeri počeo boriti s bulimijom i da je to bio jedan od načina na koji si je olakšavao mirenje s tragedijom, a priznao je i da se divio svojoj supruzi koja se s tragičnim gubitkom nosila mnogo bolje od njega.
Opisao je i kako mu je bilo teško nositi se s činjenicom da će morati gledati kako mu se kćerkica rađa iako je mrtva.
Istaknuo je da ga je bilo strah trenutka kad će vidjeti bebu, no da je trenutak u kojem je rođena bio ‘magičan, poput svjetla koje je ispunilo sobu'.
Kad je porođaj završio, on i supruga su dobili sat vremena da ga provedu s preminulom kćerkicom.
'Bio je to jedan od najboljih sati mog života, a iskusio sam ga u svom najtežem razdoblju. Taj je sat bio jako moćan, a onda je realnost uletjela u sobu i izbila nam zrak iz pluća. Osjećao sam se kao da me netko zgrabio za grlo. Medicinske sestre su je uzele od nas. Ono što smo proživjeli i vidjeli u 24 sata, nitko ne bi smio ni vidjeti ni proživjeti', rekao je.
'U tih sat vremena smo je naizmjenično držali i mazili, slikali se s njom, njene ručice, stopala, bilo što, što bi produžilo tih 60 minuta. Onda su došle sestre i rekle nam da je vrijeme isteklo. Poljubili smo je za oproštaj i otišla je', govorio je Gary.
Snagu je, priznaje, pronašao u svojoj supruzi koja se nekako uspijevala nositi s gubitkom i istovremeno se posvetiti njihovo troje djece.
'Ona je sve preuzela na sebe od trenutka kad je mogla ustati iz kreveta. Vozila je našu djecu gdje je trebalo, organizirala im druženje s prijateljima, cijelo to vrijeme noseći se s tako dubokim gubitkom. Ne postoje riječi kojima bih opisao toliku snagu. Našao sam se na poznatom mjestu, ali nisam znao što reći ni što učiniti. Morao sam prihvatiti da to nije ožiljak koji će zarasti s vremenom, već ožiljak s kojim ću umrijeti', rekao je.