O teškoj i delikatnoj temi za Story je progovorila spisateljica i pjevačica Nives Celzijus, prije svega hrabra i ponosna mama koja se posljednjih mjeseci kao lavica bori za pravdu, mir i spokoj u svom obiteljskom gnijezdu.
Što biste učinili da zaštitite vlastito dijete? A što biste poduzeli da zaštitite tuđe? Savjetovali su mi da šutim. Šuti i proći će. Uvijek tako kažu. Ništa neobično u svijetu u kojem očekuju da žene šute. Ako ne šute, nisu po mjerilima svijeta.
Prije manje od godinu dana kibernetički zlostavljači pustili su videouradak neke djevojke za koju su tvrdili da sam ja. Potpuno je bilo nevažno što ne postoji nikakva sličnost osim što smo ženskog spola. I premda zbog nedostatka sličnosti kod većine video nije izazvao nikakvu reakciju, uvijek se nađu i oni zlonamjerni koji radije vjeruju ‘istini’ koja je njima poželjnija. Uostalom, zahvaljujući toj ciljanoj skupini, kibernetičko zlostavljanje i egzistira. I dok sam se grozila koliko smo mi žene izložene i nezaštićene, za razliku od muškaraca čiji se integritet puno rjeđe napada istim metodama, dogodilo se ono nezamislivo. Naivno vjerujemo da i zlostavljači imaju nekih skrupula. Nemaju. Samo koji mjesec nakon, isto zlo zadesilo je moju četrnaestogodišnju kćer.
Djeca javnosti poznatih osoba očito ne zaslužuju biti samo djeca. Djeca roditelja koji im možda nisu simpatični također ne zaslužuju biti djeca. Neki su rado i podijelili mišljenje opaskom “sama si kriva”, vjerojatno misleći da ako se kojim slučajem nekome ne sviđa majčin stil odijevanja ili očev izbor nogometnih klubova, onda je potpuno opravdan pokušaj uništavanja života djece. Tužno je da postoje ljudi koji mogu pronaći opravdanje za zlostavljanje djece. Dino i ja zločin smo prijavili policiji, kao i identitet dvadesetdvogodišnje djevojke na snimci, nesvjesni kakve nas sve peripetije očekuju. Budući da video nije autentičan, na njemu nije naša kći, što znači da ne posjedujemo konkretan dokaz koji upućuje na to da je počinjeno neko kazneno djelo.
Dijete mi je proživljavalo agoniju, živjela je u suzama i strahu. Jedne večeri pitala me: “Mama, zašto mi ne pomogneš. Imaš gotovo milijun pratitelja na društvenim mrežama, samo trebaš reći pravo ime djevojke. Njezin je video i tako na internetu, moći će ga se pogledati u cijelosti, vidjeti njezino lice, vidjeti da to nisam ja.” Bila je u pravu. Samo dvije riječi i čak ni oni najpakosniji umovi ne bi mogli ignorirati istinu. Ali opet, bez obzira na to što je video postojao na platformama za odrasle, gdje se vjerojatno i rodila ideja za skraćivanjem i zloupotrebom imena moje kćeri, kako je vrijeme prolazilo, tako su u meni rasli sumnja i strah da te snimke nisu tamo uz privolu djevojke.
Činilo mi se da je u pitanju osvetnička pornografija i iskreno se nadam, ako je to slučaj, da se nakon moje prijave policiji odvažila i sama prijaviti aktere sa snimke te da će mogući počinitelji snositi posljedice.
Cijeu ispovijest Nives Celzijus pročitajte u novom broju Storyja koji je na kioscima od 21. rujna!