Moja majka jedna je od onih žena koja bi u svako doba dana ili noći nesebično ispunjavala gurmanske hirove svojih voljenih.
Ponekad bismo je probudili usred noći sumanutim upitima spava li, iako su položaj tijela i nešto glasnije disanje jasno odavali da nema ni traga budnosti, a potom bismo tugaljivog pogleda razočarano uzdahnuli kako nam se baš jede nešto slatko. Trenutačno bismo pridobili njezinu pažnju, ustala bi i poput mlitavog balona helija umorno teturala prema kuhinji ispuštajući jecajuću kombinaciju psovki i hvatala se pećnice. Kao djeca zabavljale smo se njezinom reakcijom, ali i osjećale zahvalnost što je upravo ona naša mama.
Nikad nismo osjećale grižnju savjesti jer ona nije dopuštala da njezine postupke iščitavamo ikako drukčije nego kao njezin izbor. Danas smo svjesne da je njezina žrtva bila velika, ali krajnji rezultat stvarao nam je zajedničko zadovoljstvo. I danas jednako dobrovoljno i ponizno ispunjava neobične želje svojih unuka. Ne mora, ali želi. Razmažena i zahtjevna djeca, pomislili bi mnogi, no tim istim unucima ni u bunilu se ne bi izrodila slična primisao u roditeljskoj kući. Ako su ikad i pokušali, vjerujem da sam ih po hitnom postupku uputila u krevet, sve s lijekom za skidanje vrućice.
Premda nikad nisam u neobične noćne sate, na zahtjev ukućana, izbacivala čokoladne delicije iz rukava ili pećnice, moja su djeca ipak odgojena tako da ‘nešto slatko’ podrazumijeva svježe pripremljene kolače, kekse, palačinke, vafle...
Kupovne kekse i kolače gotovo da i ne priznaju pod slatkiše i rijetko potaknu njihovo zanimanje. Kako se god zvali i kakve god marketinške strategije plasirali, kupovni keksi za nas su nešto što kupiš na putu prema parku i podijeliš s prijateljima. U kući su potpuno besmisleni sve dok imamo pećnicu, mikser i pregršt dobre volje. Da ne bude zabune, ne apliciram se za izbor domaćice godine.
Strastveno pečem kolače, kekse, kuham najmanje dva ručka dnevno, za vegetarijanca i pesketarijanca, pa povremeno i nešto mesnato za bivšeg muža i vlastiti gušt jer to je moj izbor. Moj izbor je i da djecu šaljem neispeglanu u školu jer sam s uslugama pegleraja odlučno završila. Sizifov posao peglanja druge strane košulje u kojem si već nanovo zgužvao onu tek ispeglanu i tako unedogled, nije donosio ništa dobro našem kućanstvu. Nismo izlazili izglačano prihvatljiviji u javnost, samo bjesniji i bogatiji za nove psovke koje bih maštovito stvarala u nemilosrdnom ratu s peglom. Danas smo neispeglani i sretniji, a ako itko od ukućana ponekad poželi ispeglanu košulju, pegla ih uvijek željno čeka. “Nikad od tebe dobre domaćice”, referiraju se često moji neistomišljenici, podjednako u muškom i ženskom rodu.
I u pravu su. Nikad. To nije moja uloga. Savršeno kućanstvo ne čini savršeno čista kuća nego sretni ukućani. I to je moja misija. Biti sretan! Ovih dana pratili smo ekspanzivan rast interesa javnosti za kupovne kekse i društvenu angažiranost kakvoj nismo svjedočili još od ispadanja Vlatke Pokos iz ‘Plesa sa zvijezdama’. Pokušaj proizvođača da imenu Domaćica (prvotno zamišljenom kao sugestija potrošaču kako je njihov kupovni keks ekvivalent onom domaćem) doda neko pretencioznije značenje sve nas je osupnuo. Od keksa ipak ne očekujemo mišljenje o gorućim temama, kao ni potrebu za trofejiziranjem žena kroz njihov rad i paćeništvo. Od keksa očekujemo da bude keks.
Ne oduzimajte nam taj komadić sreće. Ako baš moramo kroz komercijalne proizvode osvještavati naciju o važnosti ravnopravne raspodjele kućanskih poslova, radije to ostavimo Čarliju, Faksu i Arfu. S kutijom Domaćice uspješno se snalazimo i same.
