Prije 20 godina svjetlo dana ugledao je prvi broj Storyja.
Te iste godine razmetna kći Mirjane Zeljković, moja malenkost, ponizno se vratila kući iz bjelosvjetske potrage za snovima i sobom.
Točnije ‘belosvetske’ jer pokušaj pronalaženja vlastitih snova i sebstva odvijao se 395 km dalje od Zagreba, u susjednoj nam Srbiji. Pronašla sam ako ne goru, onda barem potpuno neprihvatljivu sebe. Dolazak kući, nadala sam se, značio je i povratak na tvorničke postavke. U pokušajima da se asimiliram u potpuno drugačiju sredinu koju sam nepotrebno potisnula, halapljivo sam upijala sve hrvatsko.
Sjećam se prvog susreta sa Storyjem. Čitala sam zadivljeno o domaćim zvijezdama i pomislila - jednog ću dana i ja biti dio toga zvjezdanog tjednika. Biti u Storyju podrazumijevalo je apsolutni zvjezdani status. Tadašnji suradnik rekao mi je da nikad neću doći u Story, da nisam taj kapacitet. Pitam se čita li danas moje kolumne.
Nikad - kao surova prognoza snovoubojica - magično je utjecalo na moje putovanje i željeni uspjeh jer čim te osude na nikad, cijeli se svijet pokrene kako bi se ispravila ta nepravda i sve se razvija na tebi afirmativne načine. Govorili su da nikad neću napisati knjigu, pišem četvrtu. Govorili su da nikad neću izdati ‘Golu istinu’, dobila je i reizdanje i nastavak. Odbili su mi uručiti nagradu Kiklop, a danas dijeli policu s ostalim trofejima. Premda je pomalo načet u potresu, i dalje prkosi svim negativnim silama i podsjeća me da je nikad - gotovo nikad.
Rekli su i da nikad neću opstati bez muškarca, već osam godina uspješno odolijevam dosuđenoj sudbini i providnosti naših umišljenih bogova. Nikad je definirao moj put u posljednja dva desetljeća, a jedan od vjernih saveznika bio mi je upravo Story.
Kronološki je ispisivao retke mog života, iskreno i precizno. Story je svjedočio ljubavnim uspjesima, zavjetima, produktima i brojnim životnim radostima koje su me čekale na putu. Bio je i bezuvjetna podrška u najtežim trenucima, primjerice, kada sam progovorila o psihičkom zlostavljanju u djetinjstvu koje ostavlja trajni ožiljak, koliko god ga njegovali i maskirali. Bila je to ispovijest koja me koštala tužbe za klevetu i uvredu. Mnoge su se redakcije bez razmišljanja oportunistički priklonile strani koja im je stvarala bolju priču.
Tako su nakon prvostupanjske presude apatično punili stupce pišući da je moj biološki otac dobio sudsku presudu, insinuirajući da sam lažljivica i mudro prešućujući da je tužba za klevetu odbačena, a dosuđena samo ona za uvredu. Nije im bilo prijeporno ni što je sud donošenjem odluke potvrdio moje tvrdnje, samo je smatrao da su one uvredljive za tužitelja.
Naime, nazvati zlostavljača zlostavljačem uvreda je za zlostavljača, a hrvatski sud se brine i za njihove osjećaje. Pomisao da su njihovi osjećaji važniji od zastrašujućeg vrtloga osjećaja koji prijeti da vas doživotno povuče na dno bila je nokaut za moje dostojanstvo i najbolnija životna nepravda. I nije to bio samo moj poraz, nego jedan u nizu poraza svake prijašnje i buduće žrtve koja je javno prokazala zlostavljača.
Razočaralo me što i oni nisu to sagledavali s malo suosjećanja, pa barem tako da me dodatno ne ponižavaju i obeshrabruju plasiranjem netočnih i nepotpunih informacija. Nekoliko godina agonije poslije, tužitelj je u potpunosti izgubio na sudu. Neki mediji i danas rado ističu njihovu prvu verziju priče u kojoj sam ja negativka. Story se držao istine.
Prijateljsko lice pokazao je ponovno u vrijeme razvoda. Bilo je to užasno stresno i iscrpljujuće razdoblje života. Ne kažu uzalud da je na skali stresnih životnih događaja razvod na drugome mjestu, odmah nakon smrti voljene osobe. Moj je bio upotpunjen egzistencijalnim problemom kako djeci svakodnevno osigurati osnovne namirnice poput kruha i mlijeka.
Story mi je pružio ruku spasa objavivši nastavak knjige ‘Gola istina’. I sve je krenulo nabolje. Ispisao je Story mnoge životne priče, neke na papiru, a neke - poput ove moje - neizbrisivo u srcu.
