'Misle da mi je lako jer mi je bivši nogometaš. Samo vučice uspiju prehraniti djecu s nekoliko kuna dnevno'

Kao mala voljela sam se igrati barbikama. Uvijek sam se igrala sama. Nisu mi se sviđale verzije igre mojih prijateljica. One su voljele svoje lutkice dok bezbrižno uživaju u svim raspoloživim resursima. Neprestano bi mijenjale modne kombinacije i frizure, a potom, šepireći se uz bazen s koktelom u ruci, zavodile Kena ili se pak besciljno vozale u Kenovu kabrioletu. Nisu voljele gubiti vrijeme i ubrzo bi se pošlatale s tim poželjnim komadom plastike, potom i udale i izrodile čopor djece, malih lutaka Shelly.

Kad si razvedenica, učestalije ti prilaze druge razvedenice i dijele osobna iskustva. Nedostaje im krizni saveznik. Kao friško razvedena, naslušala sam se briga zbog premalih alimentacija, nerazumnih ili nezainteresiranih bivših, ratova zbog imovine i djece. Uvijek sve uz zaključak - lako tebi.

Nikad nisam bila sigurna vjeruju li da je meni zaista lako ili je to bio poziv na intimno saslušanje koje bi nas udružilo u jadu. A meni uloge žrtve nikad nisu bile opcija i nisam znala korespondirati s njihovim stanjem iznevjerenosti i uskovitlanim emocijama. Uvijek sam sa smiješkom potvrđivala lakoću svog postojanja iako razvod nikad ne bih opisivala riječima lako i blago. S tadašnjim statusom kućanice na zahtjev, bez prihoda, bez alimentacije, bez posla i naznake posla te dugovima koji nisu bili moji, ali osjećala sam odgovornost da budu pokriveni, nastavila sam igru života.

Sa sto kuna i dostojanstvom koje me sprečavalo da potražim pomoć prijatelja i bližnjih, ali i neizmjernim strahom od budućnosti koji nisam imala s kime podijeliti, uhvatila sam se ukoštac s danim mi izazovima. Promatrala sam djecu u dotrajaloj, premaloj odjeći, kako bez previše zamjerki nastavljaju sa školskim obavezama uz kolege koje ne more slične brige. Razmišljala sam kako prehraniti djecu s tih nekoliko kuna dnevno. Ne znam kako sam zadržala sabranost u tim trenucima ni kako sam svladala krizu. Neki bi to nazvali srećom, neki karakterom, a ja sam se samo prepustila majčinskom nagonu. On je odradio svoje. Mi majke smo jebene vučice.

Imam 40 godina i ponekad mi se čini da sam pretenciozno ušla u high level, a još nisam zadovoljila ni onaj početnički. Valjda zato mrzim rođendane. Rekapitulacije su neminovne i podsjećaju da iz godine u godine sve više kaskam, nenadoknadivo se udaljavajući od cilja. Djevojčica s barbikama vjerovala je da su četrdesete godine starosti u kojima završavamo s igrom, ali zauzvrat započinje pomalo dosadan, ali spokojan život. Danas osporavam starost u četrdesetima, ali ipak često pomislim kako bi mi trebao kratki predah od igre i neizvjesnosti.

Ponekad zavidim prijateljicama na njihovim igrama iz mladosti i ostvarivijim snovima. Oslobođenoj društvenih uzusa, muškarac u partnerstvu davno mi je prestao biti imperativ i neimanje vlastitog primjerka prestala sam doživljavati kao neuspjeh. Ali nadala sam se miru i sigurnosti po stare dane. Kućica u cvijeću, s velikom kuhinjom, uvijek ispunjenom neodoljivim mirisima iz lonca u kojem se krčkaju gurmanske rapsodije spravljene od namirnica iz vlastitog vrta, a sve uz žamor nasmijane djece i zaigranih kućnih ljubimaca.

Kako su godine prolazile, postajalo je sve jasnije da kuhinja iz snova nikad neće biti ispunjena brojem djece kojem sam se nadala. Ipak, priželjkivala sam barem još jedno dijete. Nakon bračnog brodoloma bilo je previše teško pronaći zadovoljavajućeg partnera i za površniji odnos kao što je zabava, a kamoli za očinsku figuru kojom bi trebala podariti dijete iz vlastite utrobe. Opreznost, intuitivnost i pronicljivost doveli su me do aberacije i konačnog neuspjeha. Prihvatila sam poraz. Jer to je moja igra. Nepredvidljiva, ali nikad monotona. I moja škola. Naučila me iz poraza izići kao pobjednik, dostojanstveno, hrabro, prkosno. Kao i moja Barbie ili jebena vučica.