'Hana nije sponzoruša, ali je ne volimo jer je uništila vezu koju smo nazivali farsom. Sretni parovi nam se gade' 

Godine su samo broj, kažu. Jesu, ako igraš po pravilima. Koja su pravila? Najvažnije pravilo, ne smiješ biti žena! Ako već greškom jesi žena, ne smiješ se šepiriti. Ne smiješ biti previše lijepa, ni previše uspješna, ne daj bože da izgledaš predobro za svoje godine ili da si iskreno sretna. Jedva će dočekati da ti maknu taj samozadovoljni osmijeh s lica, opetovano te podsjećajući da godine ipak nisu samo običan broj, nego broj uvreda koje ćeš svakodnevno primati od konglomerata uspješnih dušobrižnika i trolova. No ako ti je ipak do onog zrna časti, jedino pravilo koje nikako ne smiješ prekršiti jest pronaći mlađeg dečka.

Nije bitno koliko baba ima godina i što je dečko možda tek koju godinu mlađi od babe, uvijek će zlurado podcrtati kako bi mu mogla biti majka. Za muškarca pak i kad je biološki moguće da po godinama djevojci bude otac, rijetko će se spominjati u kontekstu očinske figure i češće u svrhu poniženja akterice priče. U patrijarhatu u kojem živimo, a koji ponajviše sramoti sve žene starije od 30, to je najprirodnija stvar, a i eventualne nepodobnosti naučili smo uočavati isključivo i samo kod žena.

Sjetimo se, Eva je pojela prokletu jabuku. Mi žene zauvijek ćemo tegliti taj teret krivnje i ispaštati zbog jedne možda pogrešne odluke. Muškarci su pak samo pasivni promatrači koji, ni krivi ni dužni, požrtvovno se solidariziraju prihvaćajući teret ženskoga grijeha. Zato ako muškarac ima znatno mlađu djevojku, to ga nipošto ne čindedicom nego ultimativnim frajerom koji iz čistog altruizma bira mlađu, beskrupuloznu sponzorušu.

Žene su očito vođene niskim strastima i materijalnim interesom pa su i stigmatizirane bez obzira na to što nam upravo patrijarhalno društvo nalaže takve kriterije podobnih izabranika. No ponekad nas zadese i ova neočekivana spajanja poput Petra i Hane koje jednostavno ne dočekamo spremni. Zbunjeni smo i nemamo spremne adekvatne epitete kojima bismo počastili Haninu mladost. Sponzoruša svakako ne može biti opcija. Dobra djevojka iz dobre obitelji, Hana ne zadovoljava standarde žene koju imamo razloga mrziti i stoga smo morali pronaći barem neki najbanalniji razlog zašto je ne voljeti.

Uništila nam je ideju o mogućoj pomirbi nekad omiljenoga glazbenog para. Ok, tada nam nije bio baš omiljen i iz čiste zlobe nazivali smo ga farsom i medijskim trikom, ali sada, gledajući ovu novu pomlađenu verziju, sa sjetom se prisjećamo Danijele i Petra.

Par koji je postao toliko dugovječan da je u našim očima prestao biti prijeteći i sretan. Jer nitko ne voli sretne parove. Nitko ne voli tu koherentnost i sreću kojom isijavaju Hana i Petar. Ne podržavamo kada se dobre stvari rastavljaju kako bi se još bolje sastavile. Volimo parove koji su nesretniji od nas. Uostalom, ljudi se i spajaju kako bi mogli s nekom voljenom osobom podijeliti svoju nesreću. Sa srećom se dobro nosimo i sami. Naučili su nas da se fokusiramo na unesrećivanje sretnih umjesto da tragamo za vlastitom srećom. Prihvaćamo biti nesretni kako bismo udovoljili očekivanjima okoline. Bolje biti nesretan i prihvaćen, nego biti zaista sretan.

A što kada bismo jednom u životu odlučili razočarati svijet kako više ne bismo razočaravali sebe? Kada bismo ignorirali pravila koja ionako nisu naša? Budimo žene koje ne mare za društvene dekrete koji nam onemogućavaju da budemo istinski sretne i svoje. Slušajmo svoje impulse, birajmo srcem. Promijenimo pravila. Neka i nama godine postanu broj. Najsretniji broj!