Ženski i muški poslovi. Moj miroljubiv, vedar duh ne dopušta mi da budem ljuta, točnije bijesna pa me jednostavno zabavlja ta kategorizacija. Stavim svoje ružičaste ženske naočale i promatram svijet sardoničnim smiješkom.
U mojoj djevojačkoj kući nije bilo tih podjela. Živjela sam sa ženama i svi smo radili sve. Kad nešto nismo umjele, zvale bismo majstora. Moram priznati da sam se malo pogubila dolaskom u kućanstvo s oba spola.
Ispočetka je krenulo kao bajka i sve smo odrađivali zajedničkim snagama - išli u nabavu, pravili kolače, preuređivali stan, mijenjali bebi pelene te sve to činili s puno ljubavi i entuzijazma.
Onda, u nekom trenutku, sasvim neprimjetno bajku zamijeni život i odjednom shvatiš kako si u tim zajedničkim poslovima ostala sama. Njegov doprinos u kućanskih poslovima je angažiranje supertete Rezike koja jednom mjesečno odradi generalku.
Zahvalna si mu na teti Reziki, na njezinu minucioznom radu, posvećenosti detaljima za koje nisi bila svjesna ni da postoje, no s vremenom shvatiš da si izigrana. Polako se upoznaješ s terminom ženskiposlovi.
Koliko sam shvatila, ženski poslovi su svi oni svakodnevni i nesvakodnevni poslovi vezani uz kućanstvo. Muški poslovi pak uključuju one muževnije alate, periodični su i najvjerojatnije će biti zaboravljeni ili prolongirani toliko dugo dok nam ne dopi*** pa ih odradimo same.
I, da, poslovi koje velikodušno plate i odradi ih teta Rezika također su muški poslovi, bez obzira na to što su plaćeni iz zajedničke kasice. No znate i same da postoje određena neslaganja povezana s teorijama zajedničke kasice.
Sjećam se da nas je jednom uhvatila neka želučana viroza i prikovala manje uz krevet, više uz hladnu keramiku naših kupaonica te trči svekrva u posjet s ajnpren juhicom i ostalim potrebnim namirnicama za bolesno dijete. Nakuhala se čajeva, napravila brodiće od voća, nakljukala sina vitaminima i kad je bilo vrijeme za polazak kući, održala mi kratku edukaciju kako da preuzmem ulogu njegovateljice.
Bespomoćno ležim u krevetu, zahvalna što trenutačno ne obgrljujem WC školjku i nemam snage za ljutnju i prosvjed iako se i ja i moja viroza osjećamo omalovaženo. Tijekom godina shvatiš da ni ta, ni bilo koja druga slična situacija nisu imale za motiv poniziti me.
Mi smo žene jednostavno pronašle svoju primarnu svrhovitost u ugađanju muškarcima. Koliko god mi to ne željele, civilizacijski smo indoktrinirane i nemamo hrabrosti oduprijeti se. Još dok si klinka pune ti glavu narodnim mudrolijama poput “Ljubav ide kroz želudac” i “Žena drži tri ćoška kuće”, uvale ti krpe različitih dimenzija, plastične posudice, pećnice, kuhinje, lutke koje traže stalnu brigu i, pod izgovorom igre, nježno te pripremaju za ulogu buduće služavke i udovoljivačice svima, samo ne sebi.
Dečki dotle glancaju svoje autiće i napucavaju lopte. I oni se pripremaju za buduće uloge, vjerno sačuvavši dijete u sebi. Doći će neka ‘mama’ koja će preuzeti brigu o djetetu te mu praviti voćne brodiće i hladne obloge za skidanje temperature kad je buban.
Čak i u igri zavođenja mi samoinicijativno preuzimamo ulogu majke, služavke, udovoljivačice. Umjesto da se sebično prepustimo njegovoj pažnji i zavođenju jer ionako znamo da neće trajati dugo, razmećemo se svojim masterchef talentima, nudimo usluge pranja i peglanja. Žene su nesebične.
Toliko žudimo za potvrdama izvrsnosti nas kao domaćica i dostojnosti održavanja tri ćoška naše buduće male, neravnopravne zajednice kao da je to ono najvrednije što imamo ponuditi.
Žurimo s usluživanjem baš kao i naivne klinke koje žure odrasti zanemarujući čari bezbrižnog djetinjstva. Učili su nas da ne žurimo sa seksom, činom koji gotovo vjerojatno osigurava obostrano zadovoljstvo, ali nitko nas nije naučio da ne žurimo s prezentacijom naših domaćinskih performansi kao da smo kuhinjski multipraktik koji treba pronaći svog kupca.
I ne zaboravimo da je samo jedan zadovoljan korisnik u tom činu, a to nismo mi, bez obzira na to koliko si utvarale da se naša sreća krije u zadovoljavanju voljene ili željene osobe. Ne možemo biti istinski sretni u odnosu u kojem je samo jedna strana zadovoljena, pogotovo ako to nije naša.
Dopustimo našim muškarcima da, ako već nisu, nauče ne biti bespomoćni. Neka nauče da ne bi trebale postojati podjele na muške i ženske poslove, a bilo bi poželjno i podijeliti posao. Raspodijelimo bratski te ćoškove kuće i dajmo im priliku da i oni osjete čari njege, brige i služenja voljenoj osobi. Jer zaista ima čari sve dok su davanja i primanja u ravnoteži.
