Sjećam se da mi je davno jedan frajer pričao zašto se zaljubio u svoju djevojku. Bila je dobra djevojka. Nije bila laka. Zavodio ju je mjesecima i nije ga fermala pol posto. Nikad mi nije baš sjeo taj termin ‘lak’, ali posudit ću taj muškarcima toliko drag pojam i reći da je frajer bio izrazito lak. Bilo je dovoljno da sliči na žensko i on bi poželio poštenu razmjenu tjelesnih tekućina, po mogućnosti bez nepotrebne verbalne razmjene. Povećanjem alkoholnih jedinica u krvi rapidno su padali njegovi naizgled visoki kriteriji.
Realno, nije bio neki Brad Pitt. Priskrbio si je titulu ‘frajera’ lažući o akcijama s poznatim manekenkama koje su mu u mislima prodefilirale kroz njegove spavaće odaje. Pomislila sam kako su zapravo naivni ti muškarci. Njegova samodopadnost nije mu dopuštala da shvati kako jednostavno nije bio dovoljno zanimljiv svojoj djevojci da bi prestala biti ‘dobra’ i postala ‘laka’. Na kraju je ispalo da ipak nije dovoljno ‘težak’ ulov jer je pokleknula pred klečanjem tog šarlatana i rekla ‘DA’. Nemam pouzdane informacije o opstanku tog braka, ali znam da je već na samim počecima tragao za nekim novim, nepoznatim tekućinama.
Podsjetilo me to na priču s mojim bivšim dečkom, moju najdulju vezu nakon raspada braka. Sreli smo se 2009. godine u vrijeme moje najveće bračne idile, taman poslije jedne od utakmice moga tadašnjeg supruga. On je pak bio sa suparničkim timom i taj je dan pamtio kao fatalan. Ja ga nisam pamtila uopće. Ne čudi me jer nimalo nije bio tip muškarca kojeg bih zapazila. Ljepuškast u glavi, očiju boje Dinama, ali sitan, visinom tek koji centimetar viši od mene u štiklama. A voljela sam frajere koje mogu obgrliti nogama dok me dostojanstveno i s lakoćom nose po poželjnim lokacijama za sirove strasti u stanu.
Zapazila sam ga tek nekoliko tjedana poslije, shvativši da mi čovjek svaki dan pošalje poruku na Facebook s upitom kako sam. Tada mi je bio samo jadan i naporan te je često služio kao inspiracija najokrutnijim šalama. Godine ustrajnosti u svakodnevnim porukama dovele su ga do statusa uspješnog hranitelja mog ega u teškim fazama razlaza od mog supruga.
I više nije bio jadan, nije bio ni prenizak. Bio je moj spasitelj. Godinu dana platonskog prijateljstva uz sugestije prijateljica koje su bile oduševljene njegovim likom i djelom dovele su do potvrde izreke da se upornost isplati. Jednom prilikom bili smo na večeri s njegovim kolegama iz kluba. Prepričavao im je kronologiju naše ljubavi. “Više od pet godina osvajanja”, naglašavao je s ponosom nesvjestan, kao i lik s početka priče, da jednostavno nije bio onaj pravi, fatalan izbor. Bio mu je to najteži trofej u karijeri. Kolege su mu s odobravanjem kimali glavom, a ja sam se s podsmijehom retrospektivno podsjetila svih onih gadosti i urbanih legendi koje sam od početka veze s Drpićem slušala od svih velikih poznavaoca mog intimnog života, koji me čak nisu imali prilike ni sresti u prolazu, ali uvijek sve znaju iz prve ruke.
Zabavno je kako se svemir poigrava i dok se najveći bezveznjaci razbacuju terminima ‘laka’, sjedimo s najpopularnijim nogometašima svijeta, igračima mog najdražeg kluba i slušamo satima sublimacije o mojoj nedostižnosti. Nekom laka, nekom boginja. Općenito kriteriji ‘lakoće’ kod žena uvijek su mi bili prilično nerazumljivi. Kako se postaje laka? Čini li ženu lakom njezin izgled, broj ili izbor partnera, učestalost intimnih aktivnosti, dostupnost li pak nedostupnost? Pečate li to muškarci po osobnoj procjeni ili su možda etiketiranju sklonije žene? One izvana pokorne, iznutra otrovne. One koje nisu mogle birati pa pokušavaju biti izabrane.
“Lako je tebi da budeš poštena kad te nitko neće”, poznata je izjava srpske pjevačice NatašeBekvalac. Naizgled pomalo drzak komentar, vjerojatno izazvan višegodišnjim seciranjem njezina života i izbora, kao i impliciranjem događaja i aktera s kojima bi rado ponizili jednu naizgled savršenu ženu. Jer one poštene i nelake olako si dodjeljuju uloge opresora i boga. No čak i da prihvatimo tu kategorizaciju lakih žena, ne ljuti li vas kao ženu još jedan primjer dvostrukog mjerila. Zašto su lake žene - drolje, a laki frajeri - pleonazam?
Kao klinka voljela sam pjesmu ‘Dobre djevojke’. Voljele su je i sve moje prijateljice. “Dobre djevojke, one idu u raj baš sve, loše djevojke idu kud god zažele...” Nakon te pjesme više nismo željele biti dobre. Učinilo nam se da biti dobra za svijet ne podrazumijeva i biti dobra za sebe. Biti dobra za društvo znači uskratiti si slobodu izbora. A ja želim izbor. Jer nitko ne može birati umjesto mene, nitko ne zna bolje od mene što je najbolje za mene. Pripisuju si božanske moći, utvaraju da znaju. Ali ne mogu znati kako je na mom putu, koračati u mojim cipelama. Cipele su samo moje. I put je moj. I zato biram biti poštena, dobra, vjerna sebi, pažljivo i hrabro prateći putokaze mog osobnog puta. Jer sve dok sam dobra za sebe, ne mogu biti ni toliko loša za svijet.
