Gospodine Ćiro, gdje ste? Niste na kavi u Charlieju? - pitala sam. - Ne, u stanu sam. A gdje si ti? - upitao me. Pa ispred Charlieja - odgovorila sam. - Evo me uskoro - rekao mi je Miroslav Ćiro Blažević, trener svih trenera, nogometna legenda i veliki gospodin. I došao je, i to u društvu sjajnih prijatelja, novinara Mire Para i legende Dinama Džemala Mustedanagića.
Sjedili smo na osunčanoj terasi Ćirina omiljenog kafića, ljudi su prolazili, srdačno pozdravljali našeg trenera i pitali ga za zdravlje, a on bi s pomalo tužnim smiješkom odgovarao... Ne bi to bio onaj brilijantni sugovornik da nas opet nije nasmijao, pa i rastužio govoreći o svojoj dijagnozi i najnovijim spoznajama. I tu zlu sjenu koja se nadvila nad njime uspio je zatomiti svojim anegdotama s francuskim pjesnikom Prévertom, spoznajama o dobroti i toleranciji... A od Miroslava Ćire Blaževića treba učiti i njegovu retoriku, ako treba, ‘davati na recept’...
Nedavno ste bili u Innsbrucku. Što su vam liječnici rekli?
Ako bismo mogli preskočiti moju najveću dramu, a to je moje zdravlje.
Naravno.
Ali eto... Borim se i dalje, situacija mi je jako teška, ali treba vjerovati...
Ali uvijek ste vjerovali, poznati ste po fantastičnom duhu i optimizmu.
Napravio sam konferenciju sa samim sobom i shvatio da mi je vrijeme...
Nemojte tako.
J***t ga... Sad ti govorim istinu. Vrijeme mi je, imam 88 godina iza sebe, ostavio sam dosta. Što ćeš. Konstatiraš istinu, a ona je da imaš rak s pet metastaza. Onda je to fatalno. U svakom slučaju nemojte za mnom žaliti, previše sam napravio da ne bih bio spokojan. Previše dobrog. I koliko god se trudim, ne mogu naći kome sam zlo napravio, i to od najranije mladosti... Kad gledam svoje kolege, gotovo svi su umrli: Barić, Ivić, Zebec. I moje je vrijeme došlo. S tim se čovjek mora pomiriti, bez kukanja i jadikovanja. Tako da bih molio ljude: poštedite se žalosti za mnom jer odlazim spokojan i to je jako lijepo. Ne znam kako oni zločesti ljudi koji su toliko toga lošeg napravili trebaju umrijeti, a do tada uopće nisu vjerovali u Boga? Kad trebaš umrijeti, počinješ vjerovati. Ali eto, tu sam... Ti i ja pijemo kavu...
Kad vratite film, na što ste najponosniji u svom prebogatom životu u kojem ste mnogo ljudi usrećili?
Nikad nisam tajio da je 1982. godina mog života. Godina ispred svih ostalih.
Veća nego Vatreni 1998.?
Puno veća! Najveće postignuće na svijetu.
Zašto?
Ti si bila mala i nemaš pojma o toj euforiji, nacionalnom naboju koji su Hrvati tada manifestirali, a ja sam si utvarao da sam sportski lider. A Tuđman mi je rekao: “Niste vi sportski lider, nego hrvatski.”
Ali gledala sam dokumentarac o Dinamu i 1982. godini.
Zamislite, 50 tisuća ljudi dođe na utakmice koje nisu više ‘važne’ jer smo već prvaci. Znate li koliki je to broj? Osim toga, dobro sam dijagnosticirao problem zašto Dinamo toliko dugo nije bio prvak. Moji su Hrvati u nogometu tražili izliku, kao ne daju Crvena zvezda i Partizan. A ne daju ku***. Ne da vaša nesposobnost.
A koja je vaša intimna satisfakcija?
Uvijek sam imao opravdanje za svaku budalu. Ako si pametan, znat ćeš se adekvatno ponašati s budalom i kad ti je puna kapa i kad bi mu najradije opsovao. A on budala. Što ćeš? Svatko ima svoju istinu. Rijetko ćeš pronaći ljude da isto misle. To i ne bi bilo dobro.
Ali postoji pošteno i realno gledanje na stvari?
Naravno, dobrotu, poštenje i toleranciju nikad ne treba dovoditi u pitanje.
Tko vas je naučio mudrosti, diplomaciji?
Moja mama. Mudra, humana i nadasve velika vjernica. Kad je ona umrla, posvađao sam se s Bogom jer nisam mogao drugo nego mu zamjeriti što je uzeo tako mladu osobu.
Nedavno je o vašem životu snimljen dokumentarni film. Kako je bilo to sve proživjeti na platnu?
Ne dopuštam da se bilo koja laž govori u moju korist. To je kontraproduktivno. Kaži onako kako je pa neka široka publika ocjeni tko je u pravu, a tko nije. Svi smo ljudi, imamo svoje mane i kvalitete. Vodio sam računa o tome da mirim ljude i u tome sam vješt. Znao sam pomiriti smrtno zavađene pojedince. To je cijela jedna strategija.
Zašto je važno miriti ljude?
Da ne bi bilo rata. Oni na položajima često su usijane glave. Kao Putin. On je imperator, želi biti upamćen u povijesti, a sve kontraproduktivno. Rat je nešto što ne razumijem.
Kako provodite dane?
Jučer sam želio izići, ali nisam mogao ustati. Ovaj čovjek bolji mi je od bilo kojeg mojeg djeteta, Džemal Mustedanagić. Već godinu i tri mjeseca imam rak, a od tada moje kćeri nisu pitale: 'Kako si, tata?'
Ne mogu vjerovati.
Slobodno to napiši.
Jeste li sigurni?
Ako ti kažem, onda napiši. Moj sin dođe i kaže: 'Tata, to si isto govorio i prije pet godina.' On želi ublažiti ovu istinu, a doktori su digli ruke od mene. Što mogu očekivati? ‘Popušio’ sam jednog intelektualca, dao mi je lijek koji rješava sve probleme. Smiješno. A medicina je tako daleko otišla.
Kakav lijek vam je dao?
Ne moraš sve znati.
Pomaže li?
Da pomaže, uzimao bih ga, ali me još više uništio. Vjerojatno taj lijek nekome pomogne, ali meni nije. Ovo je treći dan da ga ne uzimam, bolje mi je.
Vaš omiljeni kafić je Charlie. Uvijek je puno ljudi za vašim stolom, a prolaznici vas stalno pozdravljaju, i poznati i nepoznati?
Volim ljude i u prilici sam pomoći. Žao mi je što neki nemaju socijalnu inteligenciju. Ako ti netko pokaže kompromitirajući materijal protiv nekoga, nemoj širiti taj krug negative. Dobro kažu: jezik je opasniji od handžara. Zato pazi što govoriš. Jedan pametan čovjek je rekao: 'Kad si u društvu ne pričaj, brzo će se budala javiti.'
S kime najčešće pijete kavu?
S mojim Mirom, Džemom...
Koje su vam teme?
U mojem društvu više se ne smije pričati o ženama, a žene su najvažnija bića na svijetu. Jadni su oni primitivci koji maltretiraju žene i koji im ne daju važnost. Pa djecu ti je rodila! Diži je do neba jer je tvoja. Moja je mama bila svetica, a jednom sam oca uzeo za ruke i rekao: 'Dosta je bilo! Dosta si maltretirao moju mamu.' On mi kaže: 'Brojim ti do tri', i shvati da ne može mrdnuti. Mlad sam bio i zdrav. Imao sam 17 godina i htio sam ga dovesti u red. I dok sam mu govorio, mati me udari cjepanicom po leđima i kaže: 'Sram te bilo, ne diraj oca, ne diraj hranitelja obitelji.' J*** te hranitelj ako ti svaki zalogaj dođe u grlo.
Uvijek ste imali osjećaj za pravdu.
Imao sam privilegij družiti se najvećim ljudima u svijetu. Nikad si ne bih mogao oprostiti da im nisam rekao da nisu u pravu onda kada nisu bili. Glasovitom pjesniku Jacquesu Prévertu rekao sam: 'Znate, jako mi je žao, ali u ljubavi niste sretni kao ni ja.' 'Kako znate', pitao me. 'Jer ste to javno napisali u pjesmi ‘Za tebe ljubavi moja'', odgovorio sam.
/Ćiro u zanosu počinje recitirati pjesmu/
Otišao sam na trg ptica
I kupio sam ptica
za tebe
moja ljubavi
Otišao sam na trg cvijeća
I kupio sam cvijeća
za tebe
moja ljubavi
Otišao sam na trg željeza
I kupio sam okove
teške okove
za tebe
moja ljubavi
A zatim sam otišao na trg groblja
I tamo sam te tražio
Ali te nisam našao
Moja ljubavi
I tako ste mu dijagnosticirali ljubavno stanje.
Jesam. Ali on je bio vrlo neugodan čovjek.
Neugodan?! Ta pjesnička duša?
Nije volio ljude. Da se treba naći sa mnom, ne bi sada sjeo za ovaj stol zbog drugih.
Kako ste se upoznali?
Imao sam televizijski nastup nakon kojeg je bio toliko oduševljen da je molio mog predsjednika da nas upozna.
Jeste li bili prijatelji, bez obzira na to što je bio mizantrop?
Koliko se moglo biti s njim prijatelj. Ali rekao sam mu da sam po njegovoj pjesmi ‘Barbara’ dao kćeri ime.
Imate sjajne prijatelje, ostavštinu za nečijih deset života, ljudi vas vole...
I zamisli, kao takav moram umrijeti... Što je život ako ga nisi dobro prožvakao i slušao pametnije od sebe? Pisci, filozofi, to su ljudi od kojih možeš puno naučiti... S druge strane, znate li koliko sam budala sreo, a slove kao akademici?
Imate li dobar osjećaj za Katar?
Imam, jer je moj Dalić napravio selekciju na kojoj mu čestitam i to je razlog mog optimizma. Možemo sa svakim.
I gdje će se gledati prvenstvo?
Ma drago mi je da sam te vidio, baš sam se veselio kad sam ti čuo glas.
Joj, šjor Ćiro.
J*** ga sad, nemoj me ljutiti.