Glumica Jadranka Matkovićrodila se 3. veljače 1951. godine u Mostaru, a ostvarila se u mnogobrojnim ulogama - što na kazališnim daskama što na malim ekranima. Sada živi u Domu za starije i nemoćne Medveščak, a nedavno je za magazin Story govorila o svojim životnim avanturama, borbama, uspjesima i neuspjesima te grižnji savjesti što je ostala potpuno sama i nije imala priliku ostvariti se kao majka i supruga.
Jadranka nam je otkrila da ekipe nema te sve izbjegava. 'Svi su dosadni starci i ne zanimaju me njihovi svjetovi. Čitam knjige i gledam filmove, drukčija sam od njih. Najveći je problem što imam dvokrevetnu sobu, a želim biti sama', objasnila je.
Problem joj je zato što želi biti sama. 'Ima dosta jednokrevetnih soba, ali dug je red čekanja da se do njih dođe. Jednokrevetna soba čeka se 15 godina. Morat ću nešto poduzeti da dobijem takvu sobu, da mi netko pomogne da se urgira na socijalne radnice i da se riješi ta administracija. Jednokrevetna soba je na kraju krajeva jeftinija od ove u kojoj sam sad, dvokrevetne. Ovo gdje sam ja podrazumijeva njegu, a u sobi sam s nepokretnima i onima koji su u lošem stanju. Nedavno je došla nova gospođa od 96 godina, ona prethodna je preminula od raka i njima treba posebna njega', dodala je.
Dosadno joj zna biti, ali često ima i posjete dragih joj ljudi. 'Svaki dan me netko posjećuje, glumci iz HNK i prijatelji. Jako mi je drago kada me posjete, to mi osvježi dan. Evo, i s vama sada sjedim u kafiću pa mi je drago. A gledajte, ostali umirovljenici imaju djecu, a ja nemam i onda je njima odmah lakše. Tu je i moja Nives Ivanković s kojom se svakodnevno čujem i po nekoliko sati. Nedavno mi je kupila trenirku i tenisice, jako volim Nives', rekla je tad Jadranka.
U dom nije htjela otići živjeti, a sve se dogodilo iznenada. 'Bila sam kod doktorice kada sam imala samo 39 kilograma i ona mi je rekla da se ne mogu sama vratiti kući i brinuti se o sebi. Oni su me prisilili da idem u dom, a to mi je bio potpuni šok. I, evo, već sam dvije godine tu. Dom pokrivam svojom mirovinom, od koje ne mogu dobro živjeti kao ni većina umirovljenika u Hrvatskoj. Mirovine su mizerne. Cijela mirovina mi ode na dom, jedino što dobijem potporu od Ministarstva kulture u iznosu od 500 kuna zato što sam glumica', navela je.
Prije nego li je bila podstanar, doživjela je i deložaciju. 'Joj, ne mogu o tome jer ću poludjeti i iskočiti iz svoje kože. Doživjela sam pravu deložaciju i zato sam cijeli život bila podstanar. Žao mi je što sam izišla iz tog stana. Da mogu vratiti vrijeme, nikada ne bih to ponovila. Ostala sam bez svih životnih uspomena, sve su pobacali i nikada nisam mogla doći do svojih stvari. Fotografije, kazete, knjige, ma sve, sve je nestalo u jednom trenutku. To je bio povrat imovine, nisam bila zaštićeni stanar, zato su me deložirali. Ako se tada nisam ubila, neću nikada. Savjetovali su mi da si stavim film u glavu da je pukla plinska boca i da je sve izgorjelo, da samo zaboravim na to i da se pomirim s tim da sam ostala bez svega u životu što sam godinama gradila i sakupljala. Jedan novopečeni bogataš kupio je to i sve moje bacio. Prema meni su se ponijeli gore nego prema životinji. Ostala sam i bez dokumenata, ma kao da sam iz rata došla.'
Odigrala je nebrojeno uloga. 'Ne vjerujem da sam igrala 120 uloga, ali imala sam ih dosta. Ulazila sam u velike projekte, ali moje uloge nisu bile velike. I tako je, bila sam vanjska suradnica, što znači da nisam bila na stalnoj plaći. Zato i imam mizernu mirovinu. Da mogu vrijeme vratiti, sve bih drukčije napravila. Sama sam sebi noge odsjekla jer sam pristala raditi za veći novac, a nisam bila stalno zaposlena. Tada je to tako funkcioniralo', objasnila nam je.
Dodala je i da bi danas napravila sve drukčije. ' Išla bih istog trenutka u stalni angažman, bila stalno zaposlena pa makar radila za manje novca. Važno je biti siguran u životu, a ne da ti egzistencija bude upitna. Razlika u tome je nebo i zemlja', zaključila je domaća glumica.
Teške trenutke ima, kao i mnogi te pomisli na trenutak da su je svi zaboravili. 'Bude i situacija kada mislim da mi je dosta svega, ali nekako se zabavim, pokušam misli zaokupiti čitanjem i gledanjem filmova. Važno je da stariji ljudi treniraju mozak, a ne da zalegnu i ništa ne rade. Evo, mene tjeraju da šećem svaki dan kako bi mi cirkulacija bolje radila. Sreća je za mene ponekad samo što sam se probudila. Male me stvari čine sretnom. Čitam. Sve čitam! Nedostaje mi jedino tablet ili laptop jer sve gledam s mobitela', objasnila je Jadranka.
Dotaknula se i majčinstva koje nije doživjela. 'Žao mi je što sam ostala sama i što se nisam udala, a imala sam prilike. Sad bih imala djecu, obitelj, a ovako sam sama samcata i nema se tko brinuti o meni. Nije mi žao samo to što se nisam udala i imala djece, nego i to što se nisam znala osigurati, stambeno i financijski. Oni koji imaju djecu nametnuto im je da se osiguraju, a ja nisam tako razmišljala.'
Srećom, zdravlje joj se sad bolje nego što je bilo. 'Otkad sam u domu, dobro sam se oporavila. Dobila sam sigurno šest, sedam kilograma. Imamo redovite obroke, dovela sam se u red. stres mi je nanio najveće probleme. Stres zbog stana, deložacije, ma sve je prouzrokovalo moje loše zdravstveno stanje. Sve je to bio šok za mene. Zadnja seljanka bori se za sebe kao životinja, a ja sam pustila sve da nestane i da propadne. Bila sam prava budala, nikad si neću oprostiti što sam izišla iz stana', navela je.
Slobodno vrijeme krati čitanjem, gledanjem filmova i učenjem latinskog jezika. 'Puno čitam knjige, gledam filmove i još volim čitati na latinskom. Učim latinski, evo maloprije mi je profesor latinskog, koji je isto u ovom domu, donio mi neke fraze da ponavljam. Volim to', zaključila je.