Priča koja je dirnula mnoge čitatelje je upravo ona gospođe Jadranke Matković, vrsne kazališne i filmske glumice s kojom smo se prvi put sastali početkom studenoga.
Otvorila je srce i iskreno progovorila o svojim životnim avanturama, borbama, uspjesima i neuspjesima te grižnji savjesti što je ostala sama i nije imala priliku ostvariti se kao majka i supruga. Osim toga, priznala je kako ima veliku želju u svojoj sobi imati televizor. I baš poput božićne čarolije, želju joj je ispunila kompanija Pevex. Nisu ostali ravnodušni na dirljive riječi glumačke dive pa su joj odlučili pripremiti pravo blagdansko iznenađenje i darovati – televizor Samsung.
U nastavku pročitajte veliki intervju s glumicom, a u novom broju Storyja koji je na kioscima saznajte kako je Jadranka reagirala kad su joj Story i Pevex uručili poklon.
Na prohladnoj terasi omiljenog kafića Zuga u blizini Doma za starije i nemoćne Medveščak, gdje živi posljednje dvije godine, uživali smo u ugodnom razgovoru s legendarnom glumicom Jadrankom Matković, a ljudi su prilazili i pozdravljali ovu posebnu ženu.
Nikada iskrenije nije govorila o svojim životnim avanturama, borbama, uspjesima i neuspjesima te grižnji savjesti što je ostala potpuno sama i nije imala priliku ostvariti se kao majka i supruga. Neki susreti se nikada ne zaboravljaju, a ovo je bio definitivno bio jedan od takvih.
I evo nas zajedno na kavi... Kako ste ovih dana Jadranka? Što ima novo?
Teško mi je tako započeti razgovor. Imala sam gripu, sada je malo bolje. U principu nema ništa novo, borim se.
Kakva je ekipa u domu za stare i nemoćne? Imate li cimere?
Nema neke ekipe ovdje, sve izbjegavam. Svi su dosadni starci i ne zanimaju me njihovi svjetovi. Čitam knjige i gledam filmove, drukčija sam od njih. Najveći je problem što imam dvokrevetnu sobu, a želim biti sama.
Zašto je to problem?
Zato što želim biti sama. Ima dosta jednokrevetnih soba, ali dug je red čekanja da se do njih dođe. Jednokrevetna soba čeka se 15 godina. Morat ću nešto poduzeti da dobijem takvu sobu, da mi netko pomogne da se urgira na socijalne radnice i da se riješi ta administracija. Jednokrevetna soba je na kraju krajeva jeftinija od ove u kojoj sam sad, dvokrevetne. Ovo gdje sam ja podrazumijeva njegu, a u sobi sam s nepokretnima i onima koji su u lošem stanju. Nedavno je došla nova gospođa od 96 godina, ona prethodna je preminula od raka i njima treba posebna njega.
A kakvi su vam njegovatelji?
Fenomenalni! Nemam primjedbu na njegovatelje u domu, stvarno su izvrsni i brižni.
Imate li televizor u sobi?
Nemam u sobi nego u zajedničkom dnevnom boravku. Svaku večer do jedan sat gledam filmove i onda odem u sobu na spavanje.
Čini mi se da ste vi zvijezda ovog doma...
Ma kako to možeš reći, dušo moja. Nisam ja zvijezda ako sam bila glumica, ovdje u domu su i bivši direktori nekih velikih kompanija. Nisam posebna, istina je da me svi poznaju i pozdravljaju...
Bude li vam nekada dosadno? Posjećuje li vas tko?
Pa bude i ne bude... Svaki dan me netko posjećuje, glumci iz HNK i prijatelji. Jako mi je drago kada me posjete, to mi osvježi dan. Evo, i s vama sada sjedim u kafiću pa mi je drago. A gledajte, ostali umirovljenici imaju djecu, a ja nemam i onda je njima odmah lakše. Tu je i moja Nives Ivanković s kojom se svakodnevno čujem i po nekoliko sati. Nedavno mi je kupila trenirku i tenisice, jako volim Nives.
Zašto ste uopće otišli živjeti u dom? Tko vam ga plaća?
Došla sam sasvim iznenada u dom, nisam željela. Bila sam kod doktorice kada sam imala samo 39 kilograma i ona mi je rekla da se ne mogu sama vratiti kući i brinuti se o sebi. Oni su me prisilili da idem u dom, a to mi je bio potpuni šok. I, evo, već sam dvije godine tu. Dom pokrivam svojom mirovinom, od koje ne mogu dobro živjeti kao ni većina umirovljenika u Hrvatskoj. Mirovine su mizerne. Cijela mirovina mi ode na dom, jedino što dobijem potporu od Ministarstva kulture u iznosu od 500 kuna zato što sam glumica.
Vi ste doživjeli i deložaciju iz svog stana prije nego što ste bili podstanar?
Joj, ne mogu o tome jer ću poludjeti i iskočiti iz svoje kože. Doživjela sam pravu deložaciju i zato sam cijeli život bila podstanar. Žao mi je što sam izišla iz tog stana. Da mogu vratiti vrijeme, nikada ne bih to ponovila. Ostala sam bez svih životnih uspomena, sve su pobacali i nikada nisam mogla doći do svojih stvari. Fotografije, kazete, knjige, ma sve, sve je nestalo u jednom trenutku. To je bio povrat imovine, nisam bila zaštićeni stanar, zato su me deložirali. Ako se tada nisam ubila, neću nikada. Savjetovali su mi da si stavim film u glavu da je pukla plinska boca i da je sve izgorjelo, da samo zaboravim na to i da se pomirim s tim da sam ostala bez svega u životu što sam godinama gradila i sakupljala. Jedan novopečeni bogataš kupio je to i sve moje bacio. Prema meni su se ponijeli gore nego prema životinji. Ostala sam i bez dokumenata, ma kao da sam iz rata došla...
Igrali ste više od 120 uloga, u filmovima, serijama, kazalištima, i to većinom kao vanjska suradnica.
Ma to su sve mediji napisali samo kako bi imali dobar naslov. Ne vjerujem da sam igrala 120 uloga, ali imala sam ih dosta. Ulazila sam u velike projekte, ali moje uloge nisu bile velike. I tako je, bila sam vanjska suradnica, što znači da nisam bila na stalnoj plaći. Zato i imam mizernu mirovinu. Da mogu vrijeme vratiti, sve bih drukčije napravila. Sama sam sebi noge odsjekla jer sam pristala raditi za veći novac, a nisam bila stalno zaposlena. Tada je to tako funkcioniralo.
Što biste točno drukčije napravili?
Sve! Išla bih istog trenutka u stalni angažman, bila stalno zaposlena pa makar radila za manje novca. Važno je biti siguran u životu, a ne da ti egzistencija bude upitna. Razlika u tome je nebo i zemlja.
Prije koju godinu prijateljica je organizirala akciju u kojoj je prikupljen i novac za vas. Kako ste se tada osjećali?
Osjećala sam se divno, mogu reći da je ona napravila čudesnu akciju. Otac Tine Puhalo bio je moj kolega koji se isto razbolio, valjda je osjećala potrebu da mi pomogne. Puno se ljudi odazvalo akciji i malo-pomalo skupilo se dosta novca za mene.
Stariji ljudi upadnu u neku vrstu depresije i anksioznosti, pogotovo kada ostanu sami, naizgled. Ponekad im se i više ne da živjeti. Ima li u vama još sreće i veselja?
Istina je to. Sreća je vrlo relativan pojam. Naravno da budem depresivna i bude teških trenutaka kada mislim da su me svi zaboravili. Bude i situacija kada mislim da mi je dosta svega, ali nekako se zabavim, pokušam misli zaokupiti čitanjem i gledanjem filmova. Važno je da stariji ljudi treniraju mozak, a ne da zalegnu i ništa ne rade. Evo, mene tjeraju da šećem svaki dan kako bi mi cirkulacija bolje radila. Sreća je za mene ponekad samo što sam se probudila. Male me stvari čine sretnom.
Kažete da čitate, a čitate li online portale?
Čitam, naravno! Sve čitam! Nedostaje mi jedino tablet ili laptop jer sve gledam s mobitela.
Zagreb je tada bio siguran grad za vas, a danas očito više nije. Dakle, Sarajevo niste preboljeli...
Tada nije bilo ovog današnjeg naizgled glamura, nije bilo ni novca, ali bilo je više ozbiljnosti, reda i sigurnosti. Rijetko je tko mogao čuti da je netko nekoga ubio na cesti, danas pak čujemo svašta. Danas je sve poremećeno. Zagreb je tada bio velika sigurnost za mene, bila sam zaljubljena u njega. A danas više nisam. Zapravo nemam nikakvu sigurnost u Zagrebu, nikoga svog, nikakvu ostavštinu, apsolutno ništa. Veliku sam grešku napravila što se nisam vratila u Sarajevo, nisam ga nikada preboljela. Neka zla sila držala me da ostanem u Zagrebu.
Je li vam žao što se niste udali i imali djecu?
Žao mi je što sam ostala sama i što se nisam udala, a imala sam prilike. Sad bih imala djecu, obitelj, a ovako sam sama samcata i nema se tko brinuti o meni. Nije mi žao samo to što se nisam udala i imala djece, nego i to što se nisam znala osigurati, stambeno i financijski. Oni koji imaju djecu nametnuto im je da se osiguraju, a ja nisam tako razmišljala.
Kako vam je zdravlje sada? Posjećujete li doktora?
Sada je puno bolje nego što je bilo ranije. Otkad sam u domu, dobro sam se oporavila. Dobila sam sigurno šest, sedam kilograma. Imamo redovite obroke, dovela sam se u red.
A zašto ste bili tako mršavi? Je li vam to sve prouzročio stres?
Tako je, stres mi je nanio najveće probleme. Stres zbog stana, deložacije, ma sve je prouzrokovalo moje loše zdravstveno stanje. Sve je to bio šok za mene. Zadnja seljanka bori se za sebe kao životinja, a ja sam pustila sve da nestane i da propadne. Bila sam prava budala, nikad si neću oprostiti što sam izišla iz stana...
Imate li neki hobi?
Puno čitam knjige, gledam filmove i još volim čitati na latinskom. Učim latinski, evo maloprije mi je profesor latinskog, koji je isto u ovom domu, donio mi neke fraze da ponavljam. Volim to.
