'Suprug i ja se baš ne volimo prisjećati tog dana i opisivati ga, ali sretna sam ako će moje javno izlaganje nekome pomoći', upravo su zbog toga Dubravka i Tony Cetinski odlučili ekskluzivno s čitateljima Storyja podijeliti svoju priču o obitelji, bolesti i ozdravljenju u nadi da će tako nekome pomoći. Ono što su oni doživjeli u lipnju 2019. godine, kada je Dubravka doživjela moždani udar, ostat će zauvijek urezano u njihov život, a bolne su trenutke ljubavlju i molitvom pretvorili u iskustvo kojim žele pomoći drugima.
Poznati par, koji je u siječnju proslavio devetu godišnjicu braka, posljednje dvije godine odmaknuo se od javnosti i živi svoj smiren i lijep život začinjen putovanjima i glazbom. Ipak, u povodu Dana crvenih haljina održanog u Rijeci, na kojem je 38-godišnja diplomirana ekonomistica Dubravka Cetinski nosila kreaciju Juraja Zigmana, ona se vratila u medijsku žižu i prisjetila se teških dana, životnih spoznaja te govorila i o sudbinskoj povezanosti sa suprugom Tonyjem, povratku Bogu, ali i miru i idili u istarskom selu Radetići gdje žive.
Prošli ste tjedan u Rijeci na Danu crvenih haljina nosili dizajn brenda Zigman. Kako je prošlo? Jeste li zadovoljni svojim izlaskom na pistu? Jeste li bili nervozni, uzbuđeni?
'Bila mi je čast nositi kreaciju jedinstvenog i veličanstvenog, svjetskog, a našeg dizajnera Jurja Zigmana. To je bio moj prvi javni nastup i dobro je prošao unatoč tremi. Sretna sam što sam imala čast biti ondje i svojim svjedočenjem, nadam se, pomoći drugima u detektiranju simptoma. Najteži dio bilo mi je prisjećanje na nemili događaj, ali ako to nekome pomogne, bit ću sretna.'
Rado se odazivate na hvalevrijedna društvena događanja poput Dana crvenih haljina kojim se podiže svijest o moždanom udaru kod žena. I vi ste proživjeli teško iskustvo u lipnju 2019., pretrpjeli ste moždani udar. Kakvi vas osjećaji ispune kada se sjetite toga?
'Suprug i ja se baš ne volimo prisjećati tog dana i opisivati ga, ali kao što sam rekla, sretna sam ako će upravo moje javno izlaganje nekome pomoći.'
Niste govorili o tome u javnosti, ali kako je protekao oporavak? Što je bilo najzahtjevnije?
'Oporavak je dugotrajan i težak, ali to ne znači da je nemoguć. Imam posljedice, puno se brže umaram, imam poteškoće u pisanju, koncentraciji, čitanju te male poteškoće u govoru. Nakon svega čovjek shvati da ništa ne treba stavljati ispred svog zdravlja, kako tijela tako i duše. Duševno zdravlje naš je temelj. Najveća su mi podrška suprug i moja obitelj. Želim zahvaliti divnim liječnicima i sestrama KBC-a Rijeka, Odjelu intenzivne njege, a posebno doc. dr. sc. Davidu Bonifačiću, dr. med., koji me još prati te dr. med., spec. ortopedije i traumatologije Tomislavu Čengiću koji je moj najbolji prijatelj iz djetinjstva. Upravo je on bio na telefonu sa suprugom i prepoznao moždani udar te dao upute što dalje napraviti. Hvala svim molitvenim zajednicama koje su molile za mene i moje ozdravljenje. Molitva i ljubav su me izliječile.'
Jeste li morali uzimati terapiju, koliko vam je to teško palo kao sportašici?
'Još uzimam terapiju. Kod mene se moždani udar manifestirao kao grand mal - epileptični napadaj, i to dva puta. Zato uz tablete koje razrjeđuju krv pijem i antiepileptik. Što se sporta tiče, više neću baš moći ispitivati svoje granice izdržljivosti, ali postoje prilagođeni treninzi u kojima uživam.'
Koliko su vam se navike i svakodnevica promijenili?
'Dosta se toga promijeni, ali sretna sam jer, realno - moglo je biti puno gore.'
Jeste li se vi promijenili nakon toga, nešto važno naučili?
'Suprug kaže da sam sada dobro usidrena, ali veseli karakter ostao je netaknut i želja da zadržim to dijete u sebi do kraja. Naučila sam i da ne mogu spasiti cijeli svijet, ali da nije loše barem pokušati. Ne valja se opterećivati i planirati jer ništa nije važno koliko bismo sami sebi trebali biti važni. Kako moj muž kaže: 'Sve može, ali ništa ne mora.''
Jeste li do tada mislili da se brinete o sebi, a zapravo niste? Jeste li dragocjenu energiju rasipali na odnose koji to nisu zaslužili?
'Upravo to. Da.'
Nakon nemilog događaja javno ste zahvalili suprugu Tonyju na beskrajnoj podršci i ljubavi, napisavši da ste 1:1 jer je on vama spasio život pravodobnom reakcijom. Kada ste vi njemu spasili život?
'To znamo on i ja. Ako želite, slobodno pitajte njega jer nema smisla da ja o tome govorim ili uopće to iznosimo javno. Također je u pitanju bila pravodobna reakcija.'
Što je Tony donio u vaš život?
'Od prvog dana toliko smo povezani da ponekad zaboravimo što je bilo prije nas. To je valjda ljubav. On je spreman ljubav nuditi na pladnju, pogotovo kada vidi da netko za njom žudi, kao što je i on žudio kada smo se upoznali. Kompatibilnost je od samog početka definitivno bila preduvjet da se sretnemo na istom putu. Onaj gore, redatelj plavih očiju jako je duhovito to izveo.'
Nije nepoznato da ste oboje okrenuti vjeri kroz duhovnu obnovu. Bez Boga nema ništa? Kada ste to osjetili?
'Odgojena sam u tradicionalnoj kršćanskoj obitelji i to osjećam otkad znam za sebe. Moja je majka jako dobro znala kako meni i bratu prenijeti prave vrijednosti, pa tako i kršćanske. Kada sam izgubila oca u Domovinskom ratu, pratila me ljutnja zbog takve sudbine. Od vjere sam se najviše udaljila pri završetku fakulteta, što je trajalo do onog dana kada sam na Tonyjevu koncertu u jednom trenutku na dar dobila medaljon čudotvorne Majke Božje od moje vjenčane kume Đorđije Palić koja je prateći vokal. Usred koncerta sišla je s pozornice i poklonila mi medaljicu. Ona je tako vratila i mene i supruga na tvorničke postavke, odnosno vratila nas je doma, kako mi to volimo reći. Od toga dana sve je na svome mjestu i život poprima drukčiji tijek. Taj nas je tijek doveo do susreta s isusovcima u Opatiji. Tu krećemo iz temelja. Tu se smijemo, plačemo i učimo. To je naše utočište i bijeg od svjetovnog.'
Tony i vi užurbanost grada zamijenili ste idiličnim životom u Istri u selu Radetići. Bavite se i poljoprivredom, imate imanje? Sadite li nešto?
'Život na selu donosi veselje i uistinu je lijep osjećaj živjeti u blizini divnih i običnih ljudi. Naravno da sami znamo i kruh ispeći, kao i pojesti nešto iz svog vrta ili iz vrta Tonyjevih roditelja. To su sve divni trenuci koji ostaju svima u sjećanju i čine život životnim, ali najviše vremena zbog posla provodimo u autu i na cesti. Zamijeniti užurbanost grada i živjeti na selu bio je strateški važan trenutak. Tako se pokazalo i dokazalo.Svakako najbolji potez koji smo napravili.'
Inspirira li vas ta idila za pripremanje istarskih specijaliteta? Koje omiljene jelo pripremate sebi i suprugu?
'Trudim se i volim izmišljati razna jela jer je raznolikost prehrane iznimno važna. U blizini naše kuće nalazi se divna konoba Danijeli koja nudi najbolje istarske delicije. Oni me inspiriraju svojom jednostavnošću u pripremi ukusnih jela ovoga kraja. Omiljena nam je sva hrana, ali u umjerenim količinama.'
Rekli ste da često putujete. Kamo idete, Rijeka, Zagreb? Možda neke regionalne destinacije?
'Putujemo neprestano pa smo jedino željni mira i tišine, po mogućnosti u prirodi. Bili u Istri ili Slavoniji, na Kvarneru ili u bilo kojem dijelu ove predivne zemlje, važan nam je kontakt s prirodom. Kroz vjeru idemo iz dana u dan.'
Što dalje, poslovno i privatno?
'Imam plan više voljeti, više grliti i više se osmjehivati. Imam plan malo više uživati u životu. Druge prilike neću dobiti. I kad ne bude sve onako kako sam poželjela, prihvatit ću da je tako. U ovoj godini imam plan radovati se malim stvarima, jednostavnim ljudima i radosti postojanja. Poslovno radim na projektu kojim bi Tony još jednom podigao ljestvicu više od prethodne. S obzirom na moje ograničene sposobnosti, moji su suradnici otvorenijeg srca i uma te uvijek spremni pomoći. Ništa nije nemoguće.'