Da je jedan od najizvođenijih i najtraženijih glazbenika, Matija Cvek potvrđuje svakom novom pjesmom i rasprodanim koncertom. Pjesma ‘Trebaš li me’ koju je izveo s Eni Jurišić najveći je prošlogodišnji hit koji se našao čak i na Billboardovoj ljestvici, a ovog tjedan objavio je novi ‘Kraj Save’. No kako napominje Zagrepčanin, uspjeh nije došao preko noći jer već deset godina predano gradi karijeru koja je ovjenčana brojnim nagradama. Priznaje i da je nastao paradoks jer sada osjeća puno veći stres i tjeskobu nego kada je svaki dan svirao po kafićima kao mladi glazbenik za kojeg još nije znala šira javnost. Otkrio nam je i kako se nosi sa stresom, što donosi novi album koji će objaviti u rujnu, ali i ima li zle krvi između njega i bivše djevojke, glazbenice Nike Turković te jesu li točna gradska šuškanja da je ponovno zaljubljen.
Godina je počela dobro - Cesarica za hit godine, nagrada Hrvatske diskografske udruge, sedam nominacija za nagradu Porin... Mora da je to lijep osjećaj?
Lijepo je tako živjeti, zvuči kao da je sve bajka. Već drugu godinu zaredom dobivam nominacije i nagrade i još mi je sve to nerealno. Sretan sam jer je prošla godina bila jako dobra, pjesma ‘Trebaš li me’ označila je pomak u Eninoj i mojoj karijeri te nadogradila sve ono što smo prije stvarali. Sada ćemo vidjeti kako će proći Porin. Ponosan sam, sretan i hvala svima koji glasaju za mene.
Iako ste već nagrađeni Porinom, vlada li ipak posebno uzbuđenje što vam se smiješi sedam novih?
Da, Porin je poseban zbog tradicije i to je nagrada struke koja mi puno znači jer je lijepo imati podršku kolega. Prošle godine dobio sam dva - za mušku vokalnu izvedbu i pop album, i to su lijepe nagrade za sav trud koji sam uložio. Ove godine imam sedam nominacija, čak mi se čini da su malo pretjerali.
Ovaj tjedan objavili ste novi singl, pjesmu ‘Kraj Save’.
Spot smo snimali tijekom koncerta u Domu sportova i pjesmu ‘Kraj Save’ izvodimo već godinu dana. Super je što su se ljudi već vezali uz tu pjesmu i često traže da je sviramo. Imali smo drukčiji pristup u njezinu stvaranju, kao što ga imamo i na novom albumu. Snimili samo ga i sada ide u miks, master i objavit ćemo ga na vinilu, CD-u i streaming platforma. Novi album je dosta konceptualan, to je glazba nekoga našeg trenutka. Rekao bih da je to moj i bendov hommage svemu što smo slušali, na čemu smo odrastali. Idemo u organsku stranu glazbe, na drugi pol od svega što se trenutačno nudi u pop i mainstream glazbi u Hrvatskoj, ali i na svjetskoj razini.
Kakav je ovaj trenutak?
Dosta je misaon i pun introspekcije, promišljanja o svemu što se dogodilo, svemu što će možda biti. Novi album malo je dublji jer sam zapeo u neke svoje misli i osjećaje koji se vide na drugu, treću loptu. Naravno, uvrstio sam i zabavnije varijante, a kada u pjesmama pričam o ljubavi, to je intimnije, osobnije, možda čak senzualnije i seksualnije. Na albumu dosta spominjem put i često sam u nekom limbu, a ima i promišljanja o životu, čak i o smrti.
Jesu li ta promišljanja vezana uz 30. rođendan koji ste proslavili prošlog tjedna?
Možda i jesu, ali mislim da je više uzrokovano mojim putovanjem i svime što sam doživio posljednjih deset godina bavljenja glazbom, od početaka koji su bili borbeni do nagrada koje sada dobivam za svoj rad. Iako nemam osjećaj da nešto radim jer glazbu živim maksimalno, punim plućima. Kada pogledam kako smo i gdje počeli, vidim da sam dosta toga ostvario, da sam ostvario svoj san. A snovi mi nikada nisu bili puniti dvorane, nego živjeti za glazbu i od nje, za ljude koji sa mnom dijele osjećaje prema mojim pjesmama. S tim ostvarenjem se i moj sklop promijenio, odrastao sam, a i ulazim u to novo desetljeće života. Naravno da je pitanje postojanja za mene aktualno.
Ljudi znaju osjećati krizu kada ulaze u novo desetljeće. Osjećate li je i vi?
Ne, čak se veselim što će donijeti, što ću sve naučiti, koja ću iskustva steći. No sve sam svjesniji da vrijeme ide, stvari se događaju, kugla se kotrlja i možda se javlja to pitanje postojanja. Ali opet, puno sam toga ostvario, a zahvaljujući svom radu, požrtvovnosti i ljudima koji me okružuju uspio sam preskočiti sve granice koje sam si postavio. Naravno, tu je doza i sreće, ali mislim da ona prati ljude koji se trude i u nešto ulažu vrijeme. Sreću se provocira i u vezi s glazbom dosta sam sređen i miran, a to što vrijeme ne stoji, moramo svi prihvatiti.
Gradili ste karijeru deset godina, je li ikada bilo trenutaka u kojima ste pomislili odustati od svega?
U 99 posto slučajeva imam pozitivna iskustava s ljudima, ali bilo je onih zbog kojih sam počeo razmišljati želim li ostati u nečemu gdje ima i takvih negativnijih ljudi koji postavljaju prepreke. Bilo je toga i ako želiš, svaki dan možeš izvući nešto negativno u ovom poslu. Ali kada bend i ja iziđemo na pozornicu, kada se stvori ta obiteljska atmosfera, svijet stane na dva sata i nestane sve što može utjecati negativno. Tada postoji samo ekstaza i mislim da zbog nje nikada neću odustati. Nije bilo situacija da se više ne želim time baviti. Čak i da ništa od mog autorskog rada nije uspjelo, uživao sam svirajući u kafićima i ne bih imao problem vratiti se tome i s guštom svirati za goste.
Jeste li ikada imali plan B? Je li to možda bio studij fizioterapije s kojim ste pri kraju?
Nedostaju mi još dva ispita zbog čega mama baš nije sretna. Zato sam ih i ostavio jer plan B ne postoji i nikada ga ni za što nisam imao. Kada se nečemu predam, u tome sam potpuno, maštam o tome, imam viziju i forsiram je dok ne probije sve zidove, postane kristalno jasna i svakim se danom sve više realizira. U jednom trenutku postojao je paralelni plan A - otvorit ću svoju ordinaciju i baviti se glazbom, ali u trenutku ostvarivanja ne možeš paralelno graditi dvije jednako uspješne karijere, barem tako mislim. Neki mogu, ali to su jako predane osobe, a ja volim zabavu, ljude i mnogo toga što se možda čini da ne zahtijeva trud i odricanje. I održavanje odnosa može biti veliko odricanje, a oni su mi najvažniji na svijetu.
Koji odnosi?
Općenito odnosi, prijateljski koje gradiš i čuvaš, naravno i ljubavni kada se dogode. Za druge živim, a od ljudi i živim, oni su ti koji pjevaju moje pjesme, dolaze na koncerte. Sve me to ispunjava i gradi.
Kada govorimo o odnosima, priča se da ste zaljubljeni i imate novu djevojku.
Poučen iskustvom odlučio sam više ne komentirati svoje odnose.
Mogu li to shvatiti kao potvrdu?
Ne, ne, ne. To je apsolutna nepoznanica.
Jeste li ljubomorni, posesivni, jer jedan vaš stih kaže 'samo da tebe ni’ko nema, ne moram ni ja'?
Sigurno imam takve faze, pogotovo u prvim naletima emocija, kada si pod velikim utjecajem hormona. Tada sam malo posesivan i ljubomoran dok to ne stavim pod kontrolu. To je pjesma za koju sam mislio da će se ljudi s njom puno više povezati jer je to onaj tipičan muški licemjerni ego trenutak. To mi je praktički jedina ‘break up’ pjesma koju imam i napisao sam je gledajući prijatelja koji je prekinuo s curom. Najgore je kada izgubiš ono što si imao i onda to vidiš s nekim drugim.
Glumci često govore da je lakše biti u vezi s osobama iste struke, vi ste godinama bili u vezi s glazbenicom Nikom Turković. Je li i vama lakše biti s nekim iz branše?
Kada se ljudi nađu, nema lakše ili teže veze. Jednostavno su se našli i to je eksplozija energije i magnetizma koja više ne postavlja nikakve uvjete i postoji unatoč svim preprekama koje joj se mogu naći na putu.
Je li prekidom veze s Nikom završila i glazbena suradnja? U kakvim ste odnosima?
Nika i ja smo super, poštujemo se, u kontaktu smo u vezi sa svim ostalim stvarima. Nema tu nikakve zle krv.
Prošlog tjedna bio je Dan žena, koje su najvažnije žene u vašem životu?
Sigurno žene koje su me odgajale. Bez ženske energije ovaj svijet ne bi imao smisla, ne bi funkcionirao i žene su velik motiv, žar koji konstantno tinja. Ne mogu zamisliti život bez predivnih žena koje mi daju savjete, koje pružaju pozitivnu energiju, koje me konstantno motiviraju da u svemu budem bolji. Hvala svim ženama što postoje i što su tolerantne!
Koliko je važna vaša baka Maja, nagrađivana pjesnikinja čiju ste pjesmu ‘Potraži me u jeseni’ obradili i objavili?
Važno je da s nekim u obitelji mogu na toj razini nešto dijeliti i jako mi je simpatično jer znam da mnogi nemaju takav odnos sa svojim bakama i djedovima. S bakom mogu voditi poslovnije razgovore, a ne samo ono “Što ćeš jesti, jesi li gladan, sine?” Vjerujem njezinim savjetima i prosudbama, iako mi ponekada smeta što je previše subjektivna, ali genijalna je, talentirana, ostvarena. Jako mi je drago što je ona moja baka. Lijepa je nagrada što s njom mogu imati takav odnos i voditi takve razgovore.
Baka je prošle godine u jednom intervjuu rekla da se nada praunucima. Hoćete li joj ispuniti želju?
Nadam se da hoću. Život ide prema tome i mislim da je to najljepše što se nekome može dogoditi, da je to bit. Naravno, ne svima jer ne želim generalizirati. Osobno smatram da je obitelj najvažnija u životu i nadam se da će mi se jednog dana ostvariti ta želja.
Jeste li tradicionalan tip kojem sve mora sve ići po redu - djevojka, brak, dijete?
Ne, izvan toga sam. Nedavno sam pročitao da su tradicije opterećenja koja su nam drugi ostavili kako bismo ispunili sve njihove prijašnje zahtjeve. Mislim da je to istina. Nisam fan autoriteta i za sve što ‘moram’ tražim način kako to napraviti po svom. Takvog sam karaktera, što znači da nisam pretjerano predan tradiciji.
To se slaže s jednom vašom izjavom da ste boem...
Ma nitko od nas nije baš boem jer smo ovisnici o mobitelima i GPS-u, ali tu je umjetnički pristup životu i odluka da ćeš živjeti od nečega što ti ne nudi sigurno tlo pod nogama. Konstantno ovisiš o tome je li tvoj kreativni moment na pravoj razini da se i drugi ljudi za njega zakače. Sve to zvuči dosta divlje, boemski i pritom znaš da sve može poći po zlu ako tvoj karakter i životni nagoni nisu pod kontrolom. No mora postojati doza ludosti da iz nje nastane nešto novo, iskreno i dovoljno ‘poremećeno’ da i drugi ljudi to osjete.
Izaziva li ta divljina tjeskobu?
Apsolutno. Razvio sam anksioznost, ali ona se pojavila sada kada sam ostvaren i kada je oko mene puno ljudi koje nešto zanima ili trebaju. Prije nisam bio pretjerano opterećen tim što će se dogoditi, hoću li uspjeti i prodati hrpe ulaznica za svoje koncerte. Uživao sam u malim svirkama, to mi je bio najveći gušt i ljudi su me nagrađivali pozitivnim komentarima kako puno radim, ali to je bio život koji sam izabrao. Moj je izbor bio pet dana tjedno svirati po raznim birtijama i eventima te na neki način životariti od honorara. Ali nisam osjećao stres, a danas kada sam kao ‘osiguran’ i napravio sam neku karijericu, puno je više izražena anksioznost, što je dosta paradoksalno.
Kako se nosite s njom?
Imam svoje načine rješavanja stresa. Velik i važan faktor su ljudi koji me okružuju. Imam prijatelje koji su uz mene od djetinjstva. Naravno, tu je moja obitelj koja mi je podrška i utočište. Obožavam šumu i u njoj provodim dosta vremena. U šumi nađem lijepa mjesta gdje mi mozak ili jako dobro funkcionira kreativno pa se događaju novi inspirativni trenuci ili nastane potpuna praznina koja je potrebna čovjeku da ostvari mir. U posljednje dvije godine bilo je mnogo događaja, informacija i stres je konstanta, a ja mu dajem da se tu i tamo odmori od mene.
Posljednjih nekoliko godina postigli ste velik uspjeh, koliko treba kontrole da ne poletite? Što vas drži čvrsto na zemlji?
To je natjecanje sa samim sobom. Nije me baš pretjerano briga za vanjske podražaje, pohvale, kritike i sve što može utjecati na mene, moje razmišljanje i konstantan napredak. Razvio sam dozu ravnodušnosti i znam što kod mene ne valja. Svojim izborom namjerno djelujem u smjeru u kojem želim ići. Nakon prvog albuma želim napraviti drukčiji, intimniji drugi koji ne mora nužno biti bolji ili lošiji. Stalna je potreba da nešto stvaram i to me drži na zemlji, iako mi nikada ne pada na pamet misliti da sam savršen i da više nitko nakon mene neće napuniti Dom sportova. Radili su prije mene, radit će i poslije. Dapače, navijam za to da se dogodi još pet odličnih imena u pop, pjevanoj i kvalitetnoj glazbi. Želim da se dogode imena koja će eksplodirati, kojima će vjerovati, da zajedno radimo lijepe festivale, dijelimo publiku, da se dogodi golema količina pozitivne energije koja će ispuniti ljude pa će sretni odlaziti kući i htjeti ponovno doći.
Eksplozija pozitivne energije dogodila se prošlog prosinca na koncertu koji ste sa svojim bendom The Funkensteins održali u zagrebačkom Domu sportova. Bacaju li obožavateljice grudnjake na pozornicu kako što se to nekada radilo?
Nema bacanja. Imamo baš pristojne, super ljude u dobi od 20 do 60 godina, ali i klince koji plešu na uz naš funk, što mi je fenomenalno. Drago mi je vidjeti da roditelji odgajaju djecu uz te pjesme, oni ih pjevaju i dolaze na koncerte. Htio sam publiku koja dolazi na koncerte i s razumijevanjem sluša pjesme. Jako mi je lijepo što mogu s njima dijeliti glazbu, oni kuže moje zafrkancije i sve što mi međusobno govorimo na pozornici. Sve je spontano, a onda se spontano dogode i afteri po kojima smo postali poznati jer nitko od nas iz benda ne ide spavati prije šest, sedam ujutro.
Aftera će sigurno biti i tijekom promocije novog albuma, kada će izići?
Plan je da u rujnu objavimo album. Snimili smo ga, pripremili, sada je izišla pjesma ‘Kraj Save’, imat ćemo i ljetni singl kojem se jako veselim jer je hommage onom najboljem od hrvatske glazbe.