Lana Jurčevićponovno se javila iz bolnice i objavila snimku na kojoj je vidimo kako leži u bolničkom krevetu.
'Dok čekam cimericu da se vrati da igramo UNO na palubi', napisala je Lana i dodala: 'Kad ti život da limune, napravi limunadu! Ponekad i kad je teško, nađi stvari koje te vesele ili oraspolože, koliko god banalne bile… A možeš i čitati, raditi na sebi, vjerovati u dobre stvari… Svašta. Ti biraš!', napisala je Lana u opisu ispod videa.
Kad ti zivot da limune, napravi limunadu Ponekad i kad ti je tesko, nadji stvari koje te vesele ili oraspoloze, koliko god banalne bile.. a mozes i citati, raditi na sebi, vjerovati u DOBRE STVARI.. svasta, TI BIRAS :)
Podsjetimo, Lana je nedavno progovorila o komplikacijama koje su je zadesile u trudnoći.
'Ovo je početak kraja' - bila je doktorova rečenica dok smo sjedili na odjelu hitne na kojoj sam završila tog ‘nesretnog’ petka. Znam kako zvuči… i nama su se ‘odsjekle noge’ u tom trenutku, ali ne bih htjela da ovo bude neka tužna priča, već priča u kojoj možemo birati put kojim ćemo ići: kako u neizvjesnosti, s ne tako optimističnim prognozama i u stvarima nad kojima nemamo kontrolu, ipak možemo pronaći onu neku nadu i svjetlo koju je dovoljno da ponekad vidiš samo TI. I tako ide dan po dan, sat po sat, minuta po minuta. I sve prepustiš ‘Onom Gore’.
Neka ova priča bude posvećena svim ženama od kojih su me dijelili samo zidovi i pokoji bolnički krevet, svim onim ženama koje su tu bile i prije i bit će nakon mene, svim ženama koje prolaze toliko toga, a da o tome ne znamo ništa, da ih ne vidimo i ne čujemo nigdje jer hej, o tome se ‘ne priča’ - to se ne dijeli sa svijetom, to je toliko bolno i osjetljivo da to skrivaš samo za sebe i možda svoj najuži krug ljudi, ako i to... Te žene ne srećemo nasmijane na ulicama i oko sebe, ne gledamo njihove trudničke, savršene slike na društvenim mrežama… Neka ova priča bude posvećena svim lavicama koje se svaki dan bore za svoje bebe, na ovaj ili onaj način, za sve žene i parove koji se bore s tim da postanu roditelji…
Ponekad osjećam da mi Bog ‘servira’ neke situacije kroz koje moram proći da bi negdje nekim ljudima, ovaj put, ženama možda dala nadu koju imam i ja i koju ne gubim u nijednom trenutku. Da im možda pružim utjehu. Ruku podrške. Makar iz daljine. Ima nas… i lakše je kad te netko razumije, kad znaš da nisi sam u tome svemu. Možda je i ovo neka lekcija meni, da proispitam svoje prioritete, život, razmišljanje…. I vjerujte - itekako jesam. Vjerujte da sam zahvalna i za ovo što se dogodilo, a još zahvalnija jer sam još u ‘jednom komadu’ jer još uvijek to malo srčeko kuca u meni…
Priznajem, trebalo mi je više od 50 dana da skupim snage i hrabrosti da pustim ovo van i ogolim se. Da, primila sam više od 70 doza antibiotika, ‘milijun’ pikanja u vene koje više nisu imale ‘snage’, krvarenje, komplikacije, gomila neizvjesnosti… ali sve će to jednom biti zaboravljeno… Nadam se ipak - za neki viši smisao', napisala je Lana.