Prvi pobjednik hrvatske inačice showa 'Big Brother' bio je Saša Tkalčević (52) iz Bjelovara. Od toga je prošlo već 19 godina, a mnogi ga se rado sjete. Iz Hrvatske se preselio u Švedsku, a ondje živi sa suprugom Mirelom i djecom. Saša u centru Stockholma ima salon za tetoviranje, ali i umjetničku galeriju. Ovog ljeta je posjetio Hrvatsku, a zimi uglavnom slika na katu kuće, gdje je napravio atelje. Intervjue inače odbija, a sada je za Story.hr ekskluzivno progovorio o životu u Švedskoj i ispričao nam kako su se snašli.
Šest godina ste u Švedskoj. Ranije kad smo pričali rekli ste mi da ste se sprijateljili s lokalcima i da vam je lijepo. Pretpostavljam da onda na odlazak iz Hrvatske gledate kao na plus?
Tako je, šest godina. Pa gledam, da. I to veliki. Da sam znao, otišao bih i ranije. Uvijek idem u životu gledajući pluseve, a ne minuse.
Ipak, u Švedskoj vam ne pada lova sa stabla, kako se to obično misli. Vi marljivo radite...
Ma naravno, svi radimo punom parom, ali nekako je to sve malo mirnije. Manje je stresa. Ne razmišljaš hoćeš li dobiti otkaz, svatko zna točno tko što radi, sve je dobro napravljeno... Ne mogu sebe uzimati u obzir jer ja imam svoj studio, sam sebi sam gazda i radim koliko hoću i reguliram si vrijeme na način kako ja želim. Imam suprugu koja je ovdje završila jezik, išla je u školu i sada radi kao visoka medicinska sestra u jednoj klinici. Vidim po njoj. Ona je radila kao medicinska sestra u Hrvatskoj i sada radi kao medicinska sestra u Švedskoj, pa vidimo veliku razliku, koliko cijene jednu medicinsku sestru ovdje, a koliko dolje. Dolje nemaš pravo glasa, sestra si, radiš što ti se kaže, pa i ono što nije u opisu tvog posla. Postoji strah da će te zamijeniti i tako. Ovdje je drukčija stvar, doktori se obraćaju medicinskim sestrama i pitaju za savjete. Ženu je doktor pitao: 'Što biste vi napraviti? Što bi bilo bolje?' i slično, a nju je to šokiralo. Nije navikla na takav odnos. One su tu cijenjene. Ona je kao kraljica, hoda po odjelu i klanjaju joj se. Dolazi s posla sretna, vesela, puna priča, dogodovština i na posao odlazi s osmijehom i veseljem.
Čini mi se da ste imali cilj kad ste odlazili iz Hrvatske u Švedsku i da zato ne gunđate kao što to čine mnogi koji odu u inozemstvo živjeti, raditi...
Da, išao sam ciljano. Znao sam što hoću i to je to. Nekad je put ravan, nekad krivudav, ali bitno je da dođeš do cilja koji ti je u glavi. Najbitnije je prihvatiti taj put kakav god da je i ići k cilju. Jer bauljati svaki dan bez cilja i vrtjeti se u krug, samo ti život prođe.
Kad ste došli 'gore', jeste li brzo shvatili razliku u mentalitetu kod nas i kod njih?
Da. Ljudi uvijek krive druge, državu, susjede, društvo i nitko ne krivi sebe. Moraju reći ako im nešto ne paše i promijeniti nešto u svom životu. Nema svaki čovjek isti entuzijazam prema istim stvarima.
Istaknuli ste da Vam je u Hrvatskoj smetala i ljudska zloba. U Švedskoj je toliko nema?
Pa nema, da, stvarno nema. Od naših ljudi ćeš čuti da su Šveđani hladni. A zapravo nitko tog Šveđanina nije upoznao baš onako kako treba. Ako ti razmišljaš o tome da on ne valja, on osjeti tu vibru. Ljudi se trebaju opustiti i ne govoriti o ljudima prije nego ih upoznaju. To je naš način razmišljanja, a govorimo to i dok nismo doživjeli i upoznali te ljudi, konkretno Šveđane.
Ne znam jeste li imali vremena u Hrvatskoj za to, ali vidim po društvenim mrežama da ste stalno u prirodi i da u tome istinski uživate.
Jesam, ja sam uvijek bio u prirodi i bježao u šumu da se malo dislociram od društva i upijem malo pozitivne energije. Tu mi srne i jeleni hodaju po dvoru. Super je, tu se baš brinu i čuvaju prirodu. Evo, sjedim tu vani i pijem kavu i gledam jelena kako mi hoda kroz dvorište. To mi nije ništa strašno, prekrasno je zapravo.
Žena se snašla s jezikom, vi isto ili malo manje?
Jezik je jedan od bitnijih stvari za naučiti što se tiče napretka u poslu. Ovo je zemlja gdje svi pričaju engleski, od male djece do bakica, ali naučiti jezik je veliki korak naprijed i za posao i za neki napredak. Pogotovo u medicini, žena je to morala na švedskom sve naučiti. Nije čak ni na latinskom, nego sve na švedskom. Puno ljudi dođe ovdje i krene čistiti, nisu zainteresirani za jezik i onda za 5 godina ode iz Švedske. A nije dao ništa od sebe. Ima posla koliko god hoćeš.
Radite u tattoo studiju i slikate. Imate prostor u centru Stockholma. Je li vam bio problem naći ga?
To mi je pomogla jedna Šveđanka, do koje sam došao igrom slučaja. Toliko o Šveđanima. Ona mi je otvorila vrata, našla mi je lokal, ona tu živi, zna sisteme, poznaje sve. Snalažljiv sam bio, tražiš, hodaš, ispituješ. I dođeš do nekog kontakta i brzo smo uspostavili svoj mir i ritam koji hoćemo, koji nam odgovara. Nije velik salon, unutra imam izloženo dosta tih svojih slika što slikam na platnu i imam dva mjesta za tetoviranje. Jedno mjesto iznajmljujem jednoj umjetnici koja mi pomaže neke sitne stvari jer imam dosta posla, a drugi dio je gdje ja radim neke veće projekte. Prostor je moj 'u prvu ruku', oni to kažu. To znači da imam ugovor da dok god sam ja živ, on je moj. Ne može me nitko istjerati, reći da će za 2 godine uređivati pa moraš iseliti. To mi daje sigurnost koju sam želio. Dao sam svoj kapital u to.
S obitelji koja je u Hrvatskoj se čujete, a jeste li u kontaktu s prijateljima koji su ostali?
Imam par prijatelja. Moram reći da sam pogubio dosta prijateljstava u Hrvatskoj, osim onih par s kojima se čujem, zovu me, i ja njih. Ode prijatelj na motorijadu pa me nazove na videopoziv, tehnologija je napredovala. Ali ima i onih koji te u šest godina ne nazovu ni jednom. Ja zovem tri godine, svaki tjedan ili svaki drugi. I kažem: 'Pa nazovi nekad'. I nikad me ne nazove. Ljudi imaju svoje živote, ne gledam ja na to kao nešto negativno, ne zamaram se time. To je jednostavno tako. Imam nove prijatelje, putujemo po zemlji, obilazimo nova mjesta i meni je to gušt.
Koliko se promijenio Saša od onog Saše kojeg javnost zna iz Big Brothera?
Pa u ovim godinama u kojima jesam promijenio sam prehranu. Dosta toga mi šalju. I kulena, slanine, kobasice... Imam svega toga, ali sad više jedem povrće, ribu, janjetinu, puretinu... Volim i dalje špek i kobasicu, ali ne u tim količinama kao prije. Brada je baš neki novi dio mene. Nisam se brijao sedam godina. Pola života sam bio bez brade, brijao sam se skoro svaki dan, a sad pola života neću. I to me moj sin Edvard nagovorio. Rekao mi je da bih mogao pustiti bradu jer bi to meni moglo super stajati. I probao sam, prva dva tjedna me svrbjelo sve, ali kad je prošlo je baš bilo fora. I evo, dan danas imam bradu i uopće mi ne pada na pamet da je obrijem.
Vjerujem da vas mnogi pitaju, imate li nekakav plan za budućnost, možda povratak u Hrvatsku?
Nemam se namjeru nikada vratiti. Možda u posjet, turistički...Hrvatska je prekrasna zemlja i nema tu govora uopće, ali vidio sam sto puta svako mjesto, pogotovo jer sam motorist. Volim istraživati i volim obići mjesta na kojima nisam bio, doživjeti nešto novo. Imam tu klince, djeca će se oženiti, imat će svoju djecu, imat ću unuke. Bit ću njima podrška i ostat ću tu. Žena mi je jako bitna karika u životu, to isto moram naglasiti. Kad imaš uz sebe isto takvog nekog, temperamentnog poput sebe, ako napravim korak natrag, ona me gurne dva, tri koraka naprijed. Baš sam sretan u svim segmentima života. To kakav jesam mogu bolje iskoristiti ovdje. Nisam ja pobjegao iz Hrvatske jer mi nije lijepa nego želim nešto više od sebe, vidjeti nove kulture i ljude, učiti i svojoj djeci otvoriti vrata svijeta. Preporučujem svima da žive život kakvo misle da trebaju, a ne kako drugi nalažu.
Saša nam je poslao privatne fotografije njihove svakodnevice u Švedskoj, a više pogledajte u galeriji: