Uzbudljiv je ovo tjedan za nagrađivanu glumicu Barbaru Nolu koja se 27. listopada vratila 'doma', odnosno nakon obnove otvorilo se njezino matično kazalište Gavella premijerom predstave 'Kozmički žongleri'. Dan prije u kina diljem Hrvatske došao je 'Escort', posljednji film njezina supruga, redatelj Lukasa Nole čija se prva godišnjica smrti obilježava 29. listopada.
Kako kaže, bilo joj je jako lijepo raditi na tom filmu koji je obilježen predivnom atmosferom. Dramska umjetnica otkriva zašto je Lukas htio da u njemu puno psuje, koje su joj zajedničke scene koje su snimili tijekom više od tri zajednička desetljeća najdraže, ali i kakve je bila godina bez njega. Kako napominje, na svijet ne gleda fatalistički, nego treba biti zahvalan na svemu onomu što je lijepo i dobro - djeci Jakovu i Mari, divnom životu sa suprugom te glumačkom poslu koji je jedna velika igra koja je ispunjava srećom.
Ovaj tjedan dvije premijere…
Stvarno je intenzivno. Prvo je zagrebačka premijera Lukasova filma 'Escort', i to je veliko uzbuđenje, a u petak nakon tri i pol godine otvaramo Gavellu predstavom 'Kozmički žongleri' u režiji izvrsnog Ivana Penovića. Predstavom otvaramo i potpuno novu, manju scenu koja je jako zgodna, suvremena i mislim da će biti odlična za manje projekte, nove estetike i nove mlađe ljude. Svi smo u kazalištu jako uzbuđeni.
'Kozmički žongleri' govore o sudbini svijeta. Kako vi doživljavate današnji svijet?
Nisam fatalist koji misli da je kraj svijeta. Počeo je još jedan rat nakon korone, rata u Ukrajini, nama i potresa i iz te perspektive stvarno je strašno, ali na svijetu ima i toliko toga lijepog. U Hrvatskoj ipak bolje živimo nego 90-ih, možemo gledati i iz te perspektive. Uvijek je bilo i ratova i katastrofa, samo svaki naraštaj misli da se ovo loše samo njemu događa. Nije tako, ljudi su živjeli i puno gore i treba biti zahvalan na onom što je dobro.
Na čemu ste zahvalni?
Najviše sam zahvalna na predivnom životu koji mi je Lukas pružio i na predivnoj, ogromnoj ljubavi koja se nikada ne mijenja i koja se nikada se neće ugasiti, umanjiti. Uvijek će biti takva prekrasna, strastvena i ispunjena srećom i veseljem kakav je bio naš život. Zahvalna sam na moje dvoje divne i već odrasle djece, obitelji, nećacima, sestri i svim prekrasnim ljudima kojima sam okružena. Zahvalna sam i što se cijeli život mogu baviti svojim poslom koji je stvarno - uz razne uspone, padove, stresove, tjeskobe - jedna predivna igra. Veliki je privilegij baviti se umjetnošću jer i kada je jako teško, kada je oko tebe veliki kaos ili kada imaš strašno životno razdoblje, taj divan posao ispunjava te srećom.
U predstavi su kozmički žongleri, no jeste li vi u životu ikada imali osjećaj da morate žonglirati?
Da. Imam neku prokletu grižnju savjesti i uvijek mislim da se negdje nisam dovoljno dala. Moja kći Mara, koja sada studira terapiju plesom kao granu psihologije, dijagnosticirala mi je ženski ADHD i rekla da me to opisuje po svim parametrima, među ostalim to što se stalno daješ, a uvijek misliš da se nisi dovoljno dao. Da, cijeli život imam osjećaj da žongliram i želim se svima posvetiti - roditeljima, starijim članovima obitelji, prijateljima, široj obitelji, poslu… Nekad sam se znala osjećala totalno iscrpljeno jer sam pokušavala u svemu tome biti najbolja što mogu. S druge strane, to žongliranje ispunjava kada vidiš da si nekomu nešto pružio i odgovara mi taj adrenalin kada je oko mene puno intenzivnih događanja. Unatoč ponekad pretjerivanju i iscrpljenosti, što je znalo rezultirati nervozom, tahikardijama, u jednom razdoblju čak i intenzivnim napadajima panike, volim da je uzbudljivo i burno.
Osjetite li grižnju savjesti što sebi ne posvećujete dovoljno vremena?
Mislim da bih voljela raditi više stvari za sebe, ali kada za to imam vremena, nisam sigurna koliko me to ispunjava. Čini mi se da je sve to davanje drugima zapravo i davanje sebi. Nisam sigurna koliko mi odgovara individualizam, kada si jako orijentiran na sebe, ne mislim da se tu za mene krije formula sreće. Rekla bih da je obratno. Ali da, nekada pomislim kako bi bilo lijepo da mogu stati i imati više malih gušteva - nekamo otputovati, ići na tretmane, na kavu, imati više vremena za čitanje knjiga, ići u kino… Nedostaje mi malo prostora za te sitne ljudske gušte, ali s druge strane, očito sama sebi stavljam puno obaveza i to volim jer me ispunjava.
Ni sada nema stajanja jer uz predstavu tu je i 'Escort', koji je od četvrtka u kinima. Kako vam je bilo raditi na filmu?
Divno, na snimanju je baš bila dobra atmosfera. Nisam imala veliku ulogu, ali je vrlo simpatična, duhovita i vesela. Užasno puno psujem i to je Lukas napisao jer to radim u životu kada sam pod stresom ili kada sam bijesna. Rekao je: 'Ok, sada ćeš glumiti producenticu, suradnicu glavnog junaka i napisat ću ti najviše psovki ikada.' Bio mi je to odličan zadatak i tu sam malo oštrija žena koja komandira i psuje. Nisam bila preopterećena pa sam mogla više sudjelovati u Lukasovu radu i biti mu podrška.
Uvijek ste prvi čitali suprugove scenarije, jeste li čitajući ovaj znali da će biti jedan od njegovih najboljih filmova?
Ne znam. Uvijek se nadaš da će biti najbolje, ali kako je Lukas bio jako vizualan tip, on bi već pišući u glavi režirao. Tako da ne možeš do kraja procijeniti jer se nije bazirao samo na naraciji, priči i napisanim dijalozima jer su njegovi filmovi više slika, atmosfera, glazba. Moram priznati da me iznenadilo kako je sve to ukomponirao jer je film seksi, elegantan, malo je mračan, duhovit na crnohumorni način…, baš kao Lukas. Ali da, jako mi se sviđao dok sam čitala jer se vratio tom žanru. Njega je uvijek radio s lakoćom, a zanimao ga je i art. I ovdje u drugom dijelu iskoči iz žanra u snovitu halucinaciju i baš je zato zanimljivo. Ali odličan je i narativni dio jer je triler kojeg dugo nije bilo u našoj kinematografiji, a još je erotski, što mi se sviđa i predivne su ljubavne, seksi scene.
Kako je bilo gledati ga prvi put na velikom ekranu na Pulskom filmskom festivalu?
Dvojako. Strašno sam bila uzbuđena zbog svega i jako je lijepo što je ostavio još taj jedan dar. S druge strane, bilo je i nevjerojatno teško. Ne mogu reći da me nije emotivno jako iscrpilo, jest.
Zajedno ste radili više od 30 godina. Je li se suradnja na ovom filmu i, primjerice, na 'Ruskom mesu' iz 1997. razlikovala?
Suradnja je uvijek ista. Sada smo i on i ja bili zreliji, imali više samopouzdanja, više znanja i zanatske vještine pa se možeš više igrati. Kada si jako mlad, napet si zbog svega i to ti oduzima puno energije. Barem sam ja bila takva, Lukas manje. Što si stariji, sve je veselije i nastupa lakoća jer je ovo stvarno najljepši posao na svijetu i mi se samo igramo. Pogotovo nakon teških iskustava koje smo zajedno prošli sedam, osam godina prije. Čovjek dođe do zrelosti i shvati da je ovo, unatoč sitnim poteškoćama, uistinu zabava.
Koje su vam najdraže scene koje ste zajedno snimili?
Ima jedna divna scena u 'Pravom čudu' u kojoj s djecom šećem vinogradom i baš je mediteranska, jako lijepa, povezana je s nama i našim ljetovanjima u Podgori. Kao posveta talijanskim filmovima koje obožavam, ali ima nešto naše… toplina, boje, Mediteran, djeca. Sve scene iz filma 'Nebo, sateliti' su mi važne i drage. Mislim da je to najvrednije i najupečatljivije od svega što smo zajedno radili.
U nedjelju je Lukasova obljetnica smrti, kakva je bila godina bez njega?
Nekih stvari uopće se ne sjećam jer sam bila izvan sebe, ali uz pomoć svih ljudi oko sebe ideš koračić po koračić i savjet 'dan po dan' po mojem iskustvu je točan. Preživljavaš i uspijevaš vidjeti ljepotu života. Sada mi se čini da će tako biti zauvijek. U svemu, svakom segmentu života, u svakom trenutku će mi stravično nedostajati. S tim se mora živjeti, ali nikada se čovjek s time ne može pomiriti, barem ja to sada ne vidim. Bila godišnjica ili bilo koji drugi dan za mene je to, malo je reći, nenadoknadiv gubitak.
Uz Lukasov film i predstavu u Gavelli, tu je i serija 'Gora' koju ste snimali u Gorskom kotaru?
Dolazila sam i odlazila jer nisam toliko bila na terenu i u šumi, ali ovo što jesam, bilo je odlično i zabavno. Posebna je to vrsta avanture i ne moraš ništa zamišljati, a samim time je i gluma lakša. Uzbudljivo je, živo i autentično, a i prekrasno je bilo u toj kući gdje se snimalo. Meni je bilo i zahtjevno jer je uloga emotivno zahtjevna pa snimanje pamtim i po tome da sam stalno morala skupljati koncentraciju i malo se odmicati od ostatka ekipe kako bih bila u fokusu. Možda mi je u tom razdoblju bilo ljekovito što sam emocijama koje guše mogla kreirati nečiji tuđi život. Malo sam se i odmarala u tom drugom životu svog lika.
Je li vam godilo što ste se zbog snimanja maknuli iz grada?
Apsolutno! To mi je baš tada i trebalo.
Je li se bilo teško vratiti poslu?
Išla sam vidjeti. Prvo sam radila predstavu 'Kralj Ubu' i prvi čas sam mislila da više nikada ništa neću moći. Mislim da me spasilo što sam bila malo okrutna prema sebi na način 'ja sada moram'. Moraš se pribrati, moraš se pokrenuti, funkcionirati, moraš, moraš, moraš. Zasad mi se to pokazalo kao dobro. Da sam vidjela da ne mogu, naravno da ne bih mučila sebe i ljude oko sebe. Ali u kazalištu su tvoji prijatelji, tu si za sebe, baviš se likom i nekim drugim životom, što je također super. A i s ljudima si, slušaš njihove teme i malo iziđeš iz svoje glave. To mi je zasad jako potrebno i dobro.
Vaš kolega iz 'Gore' Kristijan Petelin rekao je da se morao suočiti sa strahom i uspeti se na 15 metara visoko stablo. Biste li se vi na sličan način suočili sa svojim strahovima?
Sada više skoro nemam strahova. Kada se proživi ozbiljna trauma i krah, onda stvarno nestanu ovi uobičajeni strahovi. Možda i zato što čovjek stari pa se smanjuje količina straha. Prije sam imala problema s raznim strahovima, o potresu da i ne govorim. Bilo je i straha od visine i u Gavelli sam se morala prisiliti spustiti se sajlom s drugog kata. Gledaš provaliju na pozornici, moraš prijeći preko ograde i imati povjerenja da će te netko spustiti. Preznojavala sam se svaki put, ali nije bilo loše suočiti se s time. Sve moderne grane psihologije govore da se moraš gurati u situaciju koja te plaši i kada se 30 puta ponovi, količina straha se smanjuje i tako se malo izliječiš.
Nakon razdoblja ispunjenog poslom, hoćete li imati malo slobodnog vremena?
Kako sam cijelo ljeto radila, imat ću malo slobodnije razdoblje koje ću iskoristiti za rješavanje nekih stvari koji sam stavila po strani. Za one praktične dijelove života. Potom počinjem raditi na novoj predstavi u Gavelli, pa na predstavi u Moruzgvi. Bit će svega i, što bi ljudi rekli, samo neka se kotač vrti, što mi sada i odgovara.
Je li u planu suradnja sa sinom Jakovom? Rekli ste da biste voljeli glumiti u njegovu filmu?
Ne znam, to moramo njega pitati. On raspisuje scenarij za dugometražni film i bit ću presretna ako me bude zvao.
I vaša kći Mara je vrlo kreativna, sama šiva, prekraja, studira umjetnost. Je li vama nešto sašila?
Neke stvari je i još otkad je bila mala pitala bih je što je dobro, što paše. Gledam po njoj kakvi su novi trendovi i ona se time igra, zabavlja i u svemu tome je jako kreativna. Ja nisam i slušam njezine savjete. Rodila se s tim.
U biti ste kao obitelj vrlo kreativni, s jako izraženom umjetničkom crtom.
Valjda nešto veze imaju i geni, a Mara i Jakov su odrasli u takvoj sredini. Neizvjesno je i pitaš se hoćeš li stvoriti nešto što vrijedi, hoćeš li od toga moći živjeti, hoćeš li se moći time baviti? Oduvijek mi se činilo da je važno naći ono što te interesira i što te veseli, jer tada ćeš se bez obzira na prepreke izboriti da se baviš onime što te usrećuje i u tome ćeš biti dobar. Netko možda razmišlja da djecu treba usmjeravati u nešto što je sigurno, ali čini mi se da je šteta u životu oduzimati sebi snove prije nego što ih uopće prokušaš realizirati.