Iako je skoro 30 godina izvještavao o dramatičnim i teškim događajima, Andrija Jarak postao je jedno od naših najomiljenijih televizijskih lica. Ovaj iskusni reporter i istraživački novinar posljednjih godinu dana bavi se zahtjevnim formatom prikaza stvarnih zločina (true crime) i prvi ga donosi u Hrvatsku. Riječ je o serijalu ‘Dosje Jarak’ na RTL-u koji je već prošli četvrtak, prvog dana prikazivanja bio najgledaniji sadržaj među svim televizijama. Intrigantnu kroniku brutalnih ubojstava koja su se dogodila prije 15 godina gledatelji su prepoznali kao sadržaj vrijedan pažnje. Više je to nego dovoljan povod za razgovor s ovim cijenjenim novinarom koji nam o svemu tome puno otkriva, kao i o zaluđenosti novinarstvom te o svojoj najvažnijoj bazi - obitelji, rodnom kraju i sitnim zadovoljstvima.
Nakon što ste s Nove TV prešli raditi na RTL, dobrih godinu i pol dana nije vas se moglo nigdje ni čuti ni vidjeti. Kad ono...
Posljednjih godinu i pol najčešće sam čuo: “Gdje si, pa nema te? Fališ, pa što je bilo?” Dakle, na RTL sam prešao zato što sam s tom televizijom dogovorio svoju emisiju, projekt. Nekoliko mjeseci razmatrali smo što bi to bilo i zaključili da je moje prirodno stanište crna kronika kojom se bavim skoro 30 godina. Odlučili smo se na serijal true crime u kojem ćemo obraditi najveće zločine u hrvatskoj povijesti koji su i društveno važni. Prvu sezonu pripremali smo dugo, predano i temeljito. Serijal je poseban i po tome što obrađujemo događaje o kojima sam uživo izvještavao - s mjesta zločina ubojstva Ive Pukanića, Ivana Koradea - što je moja komparativna prednost. Donosim osobna objektivna zapažanja s lica mjesta. Mislim da je važno za ovo društvo da netko nakon 20, 30, 50 godina ipak vidi što se zaista dogodilo.
Tema prve emisije bila je ubojstvo Ive Pukanića, novinara, urednika i vlasnika tjednika Nacional.
Osnovna premisa je istražiti, kao što sam već naznačio, ubojstva koja su zgrozila Hrvatsku. Igrom slučaja ova koja obrađujemo dogodila su se između travnja i listopada 2008. godine. Konkretno, Ivana Hodak ubijena je 6. listopada, a Ivo Pukanić 23. listopada. Način na koji su ubijeni Pukanić i njegov suradnik Niko Franjić čisti je teroristički akt, i to u centru Zagreba. Ivo Pukanić bio je novinar, znamo tko ga je ubio, ti su zlikovci osuđeni na 163 godine, ali jedan od njih dogodine će izići iz zatvora. Riječ je o Luki Mataniću, a mi još ne znamo tko je to ubojstvo naručio i platio. Komu je bilo u interesu da Ive Pukanića više nema?
Dajete li u emisiji neke odgovore na to pitanje?
U drugoj epizodi moći će se dosta jasno naslutiti tko je to bio i kako se odvijala ta priča. Imamo autentične svjedoke, Pukanićevu kćer Saru koja prvi put javno govori o tati, njegovu sestru koja također prvi put govori o bratu, crnogorskog premijera... Cijeli niz zanimljivih sugovornika koji imaju saznanja tko bi to mogao biti.
Obrađujete i slučaj ubojstva mlade pravnice Ivane Hodak?
Fascinantno je što 90 posto javnosti misli da Mladen Šlogar, koji je 22. srpnja umro u zatvoru u Lepoglavi, nije ubio Ivanu. Imamo, pak, šefa policije koji je vodio istragu i kaže da u 35 godina karijere nije imao čišći slučaj. Navodi da se od deset dokaza svih deset poklapa. Na mjestu zločina počinitelju je ispala grickalica za nokte koja odgovora DNK-u s mjesta zločina, a tu su i jakna, pištolj, otisci. No javnost u to i dalje ne vjeruje.
Što mislite, zašto je javnost skeptična kada je riječ o rješavanju slučaja ubojstva Ivane Hodak?
Možda zato što je očekivala da iza toga stoji neka ruska, bugarska, srpska, hrvatska mafija, s tim da je i nama novinarima bila pretanka priča da je neki beskućnik ubio Ivanu.
Što mu je uopće bio motiv?
Tvrdio je da mu je Zvonimir Hodak obećao bolji posao dok je bio pomoćni radnik na terenima Mladosti. Obećanje nije ispunio i još ga je navodno izvrijeđao pred svima. Zvonimir Hodak kaže da je to velika laž i da ga je pokušao zaposliti.
Tu je i priča o hrvatskom generalu Ivanu Koradeu, čovjeku koji je 5. kolovoza 1995. podigao zastavu na kninskoj tvrđavi i u tom trenutku bio najpopularniji Hrvat, a 30 godina poslije počinio je jedan od najgorih zločina u povijesti Hrvatske - ubio je pet ljudi. Pokušavamo odgovoriti na pitanje zašto je država zakazala u njegovu slučaju? Zašto je Korade 13 godina maltretirao stanovnike Hrvatsko zagorja, u kafićima, restoranima, na benzinskim postajama?
Jeste li ga poznavali?
Jesam. Korade je bio ozbiljan ratnik koji je vodio elitnu brigadu, ali od heroja je postao zločinac. Iako su njegove ratne zasluge neupitne. Kao što sam već spomenuo, propitkujemo tko je ovdje zakazao? Zašto Korade nije bio poslan na liječenje? Postavljamo i pitanje zašto kriminalci slobodno šeću Zagrebom i nesmetano rade zločine? Prije nego što su ubili Pukanića, na njega je pucano nekoliko tjedana prije u Ilici, sto metara dalje od stana gdje je tada živio tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić. Zamislite te hrabrosti? Na žalost, Pukaniću velika većina tada nije vjerovala. Nadam se da smo pogodili s ovim projektom. Nakon prikazivanja prve emisije reakcije su bile iznimno pozitivne.
Koliko je bilo zahtjevno dovesti članove obitelji ubijenih pred kamere, kao i druge svjedoke?
Najteži dio posla je dobiti gosta. Recimo, Zvonimir Hodak je rijetko, nerado ili vrlo malo govorio o svojoj kćeri i zato je to najzahtjevniji dio. Budimo realni, čovjek priča o tragediji koja mu je promijenila život. Izgubio je sve što je imao. I to na kakav način! U podne, u centru grada, u kući u kojoj je živio. Zamislite scenu u kojoj čuje pucnjeve, izlazi iz stana i vidi svoju kćer. Rekao mi je da se na sprovodu borio da ne padne u nesvijest. “Svi su očekivali slomljenog starca, a ja sam htio poslati poruku: tu sam razbojnici, niste me ubili! A iznutra sam umirao”, rekao mi je i naglasio da se u tom trenutku držao pravila “ili živi ili otiđi”. U ovome ima jako puno emocija, onih čistih, nepatvorenih. Često mi kažu: “Sve super, ali samo su četiri epizode?” Vjerujete mi, pregledali smo desetine sati arhive. Naša istraživačka novinarka Marijana Čikić pročitala je nekoliko tisuća sudskih spisa. Htjeli smo provjeriti svaki zarez jer znamo da ćemo biti pod povećalom javnosti. Najteže je bilo selektirati materijal i naći sugovornike. Popio sam dvadesetak kava s ljudima koji su mi svašta ispričali o slučaju Pukanić, ali na moju rečenicu: “Super, kad vas snimamo?”, odgovorili bi: “Nemoj mene.”
Što mislite, zašto je tako?
U slučajevima Pukanić i Hodak ljudi koje spominjemo imaju ozbiljne kriminalne dosjee. Nisu to sitni šverceri iz Dubrave. A relevantni sugovornici koje sam spomenuo ne žele pred kameru. Imao sam dvije opcije: ili će pred kameru ili da sporne stvari imam u sudskom spisu. U protivnom se izlažem progonu. Uz sve to trebalo je selektirati važno od nevažnog, a slučaj je opsežan. I zato smo ga podijelili u dvije epizode.
Hodate opasnim terenom?
Da, opasan je.
Je li vas uhvatila bojazan otkako ste dublje zaronili u ove slučajeve?
U posljednjih 30-ak godina izvještavao sam o groznim, odvratnim stvarima, ali ne mogu reći da ovo nije opasno s obzirom na to koga sve spominjemo u serijalu. Međutim, nije me strah, nadam se da smo sigurnija i uređenija država nego te fatalne 2008. godine.
Je li vam se ikada dogodilo prijateljstvo s nekim iz kriminalnog miljea?
Ne. Izvještavao sam o takvim slučajevima, ali nikada nisam imao problema. Držao sam se profesionalnih postulata, na televiziji nema ‘kako doznajemo’, ‘povjerljiv izvor’ i sl., sve je transparentno. Nisam imao ni sudsku tužbu. Neka tako i ostane.
Što vam je još posebno važno u emisiji ‘Dosje Jarak’?
Želim predstaviti ove ljude mlađim generacijama da znaju tko su bili Pukanić, Hodak i Korade. To su stvarne priče i ljudi koji su javnosti relativno poznati, a imali su reperkusije na ovo društvo. Želim da se takvo nešto više nikada ne ponovi i da nitko ne zakaže.
Po svemu sudeći, prvi kod nas donosite ovakav televizijski format?
Ako sve sagledamo, ovo je naš prvi pravi true crime serijal. Nemamo rekonstrukcije, pucanje iz pištolja i lošu glumu, nego pričamo, slažemo mozaik sa sugovornicima, a ja se pojavljujem tek toliko da premostim priču. Pogotovo kada uzmemo u obzir da sam, kao što sam već spomenuo, bio na mjestu događanja sva tri spomenuta slučaja. Nije mi bio potreban internet da nađem informacije, niti su mi neka tri klinca u redakciji istraživala slučajeve.
Kakav je bio osjećaj kad ste došli na mjesto Pukanićeve pogibije?
Odvratan. Bio sam jedan od prvih novinara ondje. Zamislite, koji dan prije sreli smo se u gradu i rekao mi da je nabavio novi auto - Lexus. Čak smo dogovarali da ga vidim jer i ja volim automobile. Grozno je što se to dogodilo, a još je groznije što svi preko toga olako prelaze.
Što planirate za drugu sezonu ‘Dosjea Jarak’?
Mislim da ćemo osim ubojstva pratiti i pojedine privredne afere koje su uzdrmale Hrvatsku, a dijelom su ostale neistražene. U ovoj zemlji materijala ne fali.
Godinama vas u radu prati krilatica ‘dabogda ti Andrija Jarak bio pred kućom’. Je li i dalje tako? Ide li vam to na živce?
Prati me i dalje. Taman dok sam čekao vašeg fotografa, trojica su me upitala: “Oprostite gospodine, koga hapse?” I ne ide mi na živce, prihvatio sam to kao dio života. Svakodnevno sam izvještavao o nečem lošem pa je ispalo tako. S druge strane, ljudi su očigledno prepoznali to što sam radio.
Da nije novinarstva, čime biste se drugo bavili?
Ne znam ništa drugo. Ma možda znam, ali novinarstvo je eros, šut koji uđe u vene, a ovaj format mi je poseban izazov. Hvala RTL-u što mi je dao vrijeme, novac i povjerenje. Ova je emisija jako skupa i zahtijeva vrijeme, što inače nije slučaj s komercijalnim televizijama. Svaka čast upravi koja je vrlo hrabro iskoračila u format true crime i vjerovala u projekt. A radno vrijeme posljednju godinu nije ni postajalo. U potpunosti smo bili u projektu. Snimamo s pet kamera, samo nam tri sata trebaju da postavimo filmski set. I tu moram pohvaliti ekipu koja je radila sa mnom: sjajni Dario Todorović koji je suautor, scenarist i redatelj, genijalac Lutvo Mekić je direktor fotografije, Rudolf Sačer je majstor tona, a sve je složila montažerka Ivana Rogić.
Što su vam supruga Ivana i djeca rekli o ovom angažmanu?
Oni su naviknuli da me nema doma. Njima je to običan dan u uredu.
Je li supruga zabrinuta s obzirom na tematiku emisije?
Nije, nema panike ni nervoze. Ona to doživljava kao posao, zna da ga radim odgovorno i da neću ni obitelj ni sebe nepotrebno izložiti.
Imate troje djece - 25-godišnjeg Ivana, 20-godišnju Anamariju i 12-godišnju Luciju, što njih zanima?
Novinarstvo ih ne zanima, Ivan studira odnose s javnošću, Anamarija ekonomiju, a Luce je sedmi razred. To je moja najvažnija baza, jako sam sretan što sam uspio sačuvati kućni broj. To mi je i jedan stari mangup rekao. Imam skladnu obitelj koja me podržava, kao i ja sve njih. Čini mi se da Ivani najviše dugujem, odgojila je djecu, da se ne lažemo, a ja sam bio sponzor sve te godine jer me nikada nije bilo doma. To su danas pristojni mladi ljudi. I svoji su, što je jako važno. Nisu impresionirani ovim što radim, kao ni reflektorima i poznatim osobama. Traže svoje mjesto pod suncem.
Tko je od njih troje karakterom najsličniji vama?
Ivan je mama, Anamarija je moja jer izgleda, priča i hoda kao ja, a Luce zajednička.
Unatoč vašoj markantnoj pojavi, čini mi se da se iza toga krije veliki emotivac?
Dobro vam se čini. Meni je adrenalin pogonsko gorivo, južnjak sam s kamena, teški emotivac. Boli me nepravda i tuđe sudbine. Jednom sam snimao svjedočanstva silovanih žena u Vukovaru i nakon toga nisam mogao ključem pogoditi bravu i ući u auto koliko sam bio potresen. A takvih je priča puno. Nažalost, pogledajte samo tragedije u Izraelu i Palestini. Ima ljudi koji su toliko profesionalni da to možda na njih to ne ostavi trag. Ja nisam taj. Dobio sam savjet “nemoj gutati tuđe suze”, sve je to ispravno, ali sve mi to ipak negdje ostane.
Kako godine idu vuče li vas rodni Dubrovnik?
Jako. Već dugo. Pogotovo nakon što se moj brat vratio iz Amerike s obitelji nakon 25 godina. Više nije na kraju svijeta u San Francisku, češće se družimo i vidimo. Naši su roditelji umrli kad smo bili relativno mladi pa sam jako vezan uz njega i njegovu obitelj. Nedostaju mi i taj zrak i more, ali volim i Zagreb. Grad po mjeri čovjeka.
Što su vaši gušti u Zagrebu?
Imam psa Sushija pa su tu zajedničke šetnje. Tako skidam kile kad sam u dobroj fazi. Volim nogomet.
Hoćemo li se plasirati na Euro u na Euro u Njemačkoj?
Mislim i vjerujem da hoćemo.
Još zanimljivih priča pročitajte u novom broju magazina Story koji je na kioscima od 8. studenog.
Story donosi čitateljima i DAR - PBZ Card i Premium Visa shopping kupone!
Story kuponi s popustima iskoristivi su od 8. do 14. studenoga i donose popust od 30% u više od 500 trgovina diljem Hrvatske.
PLUS POSEBNA POGODNOST! U subotu, 11. studenoga, očekuje vas i poseban PBZ Card Premium Visa Happy Day! Samo tog dana za plaćanje PBZ CARD Premium Visa karticom ostvarite dodatne uštede – čak 40% popusta na odabrane artikle.