Mahir Kapetanović 'Mahkey' javnosti je poznat iz glazbenih emisija 'The Voice' i 'A strana', ali i iz 'Tri, dva, jedan - kuhaj!', gdje je pokazao svoje kulinarsko umjeće. Krajem listopada je na Instagramu objavio opis koji je malo koga ostavio ravnodušnim, a govori o borbama kroz koje je prolazio i 'bitki' s alkoholom.
Ranije ste govorili da ste imali problema s alkoholom i da od 28. srpnja 2022. niste pili alkohol. Ako sam dobro shvatila, razlog zašto ste uopće počeli piti su nastupi po kafanama, s društvom, a to je onda s godinama preraslo u ovisnost?
Kad si klinac koji voli rock'n' roll naravno da gledate pojedine uzore i ličnosti koji pokazuju nekakvu bezbrižnost prema životu kojeg žive kako oni žele, tu spadaju i devijacije, koje kad ste mlađi ne možete pojmiti na isti način, a svijest o posljedicama se razvija tek iza 21. godine života. To bude 'cool' i što si luđi to se bolje osjećaš, naravno da ne razmišljaš o ispravnosti i posljedicama. To stavljaš na stranu, rock'n'roll lifestyle je na prvom mjestu. Da, krenuo sam krajem 3. srednje, to su bili kafići i određena mjesta, kasnije je to preraslo u birceve, klubove, motorijade i općenito navikavanje na takav stil života, jer 'zašto mi ne bi moglo biti ovako svaki dan'. Takav stil života je smiješno nazvati 'ovisničkim' sa 21 godinom. Kasnije se i smiješ sa društvom kakvi smo 'alkići', što je, ponavljam, u tom trenutku prekrasno jer je bezbrižno, no tijelo pamti. Psiha zapisuje, iza vas hoda konobar koji zapisuje 'posuđenu' sreću. Ne brineš se o proizvodnji hormona sreće iznutra, već ih unosiš izvana.
Pokušavali ste se 'odreći' alkohola 2017., pa nije išlo. Dok ste stvarali album 2020. ste odlučili prelomiti, shvatili ste da previše pijete i odlučili prestati. Što je najviše patilo zbog takvog načina života?
U dva navrata sam imao tu nekakvu 'svijest' da bih trebao stati na loptu, potaknut naravno zdravstvenim tegobama i psihičkim dvojbama, kao dečko s OCD-om sam spojio neugodno s beskorisnim i pokupio jackpot. Najviše pati tvoje zdravlje i psiha, onda se to odražava na odnose s voljenim osobama, prijateljima, obitelji, u vezi.... S obzirom na to da je mozak blokiran na jedan način, u magli bih rekao, teško i sporo pronalazim rješenja, idem okolnim putem samo da zadržim svoj način života, u toj mjeri da sam 'nadmudrio' samog sebe tako da sam pretkraj ove 2-3 godine imao 6 obroka dnevno, spavao 8 sati, pio 5 litara vode dnevno kako ne bi patio od posljedica intoksikacije, ponosan na sebe jer sam uspio piti 350+ dana u godini s relativno malim brojem glavobolja i ostalih posljedica. Da pitate moju psihu sada, rekla bi vam totalnu drugu priču, taj div koji spava se probudi u jednom trenutku i dođe do potpunog razapnuća jastva, iznutra.
Uz sve to javila se i anksioznost, napadaji panike i strah... Kako ste se izborili protiv toga ili borba i dalje traje? Osjećate li nekad da bi mogli pokleknuti?
To je borba koja će trajati cijeli život, ali nemam neko pretjerano dobro niti loše mišljenje o tome. Trebalo mi je jako dugo da prihvatim da je to dio mog života, ali sam si dao do znanja da to nisam ja i da to neće mene predodrediti. To nije moj karakter, to nisu moje osobnosti već dio tereta kojeg nosim, na kraju sam sebi sam to priuštio. Nije svaki dan borba, čak ako se u periodima svaki dan pojavljuje anksioznost, nekada je to od glave do želuca, nekada krene od želuca pa u glavu dođe. Bitno je otkriti otkuda dolazi i kako se postaviti prema tome. Napadaj panike se dogodi u trenutku kada imam osjećaj da je to to, nema dalje, ništa ne vrijedi u mojoj glavi, sve je ravna crta, nema vrijednost, mozak se uroti protiv sebe i krene u sabotažu i ispuštati otrov, sabranost u tom trenutku može odrediti hoće li to trajati dvije minute, pola sata ili cijeli dan na refule, a dogodi se da se pritisne mehanizam i danima ne mogu izaći iz tog osjećaja.
Shvatio sam da moram biti koristan samom sebi kroz dan i to jako pozitivno utječe na količinu i dužinu anksioznosti u mom životu. Što sam već spomenuo, odradim dan, pozive, dogovore, sastanke, studio, dođem kući i glava je na 200 stupnjeva, isti tren upalim svijeću, pripremim krevet za spavanje bez obzira kada ću leći, pogasim svijetla, idem na tuširanje. Tuš je top stvar, voda me smiruje, ima nešto više u tome nego samo da se čovjek 'opere'.
Moram priznati da znam pred spavanje posegnuti za CBD-om, godi mi, upalim muziku koja mi odgovara i uzmem sebi tih pola sata gdje se divim dobroj mjuzi, činjenici da sam živ uopće i pokušavam se sjetiti nečeg lijepog, ako ne ide onda prođem kroz ružne stvari, samo površinski da vidim gdje sam. Shvatio sam da je ogromna razlika između toga kada sam zaista loše i kada imam previše praznog hoda i vremena pa iz dosade kopam po svojoj glavi.
Osim toga, izgubili ste i 30 kila otkad je alkohol za vas postala nepoznanica. Je li 'samo' do toga ili ste se i posvetili sebi pa vježbate, svjesniji ste svojih mogućnosti, snage...?
Smršavio sam 50 kg prije svega. Što se tiče alkohola, ne smatram se više čovjekom koji je prestao piti, već čovjekom koji ne pije, velika je razlika koja je bitna. Vježbam nešto sitno u posljednje vrijeme jer mi je dosta vlastitih izgovora. Čeka me operacija bruha, zato nisam bio toliko aktivan, smeta mi i dok pjevam. Lagano se budi u meni div koji spava, ovaj puta onaj koji može biti planina čitava, prije 2 godine sam rekao u ogledalo: 'Tridesete će biti ili najgora dekada ili najbolja, biraj!!!'
Odabrao sam najbolju, sad je na meni da ispoštujem samog sebe. Čovjek je jak, onda kada najviše želiš pasti i nije ti do ničeg, tada pokazuješ tko si. Ljubav je tu jako slična, kada se osoba zaljubi, pokazuje ekstra doprinose samo da bude najbolja verzija sebe, ali mislim da se ljubav definira više u slučaju kada je situacija crna, naizgled osuđena na propast, kada čovjek ne može više koračati, nema više niti jedan atom za dati i opet ga iskopa i ubaci ga u mašinu, to je ljubav, to je volja, to je karakter. Tu si kada gori, čupaš se. Nije samo preživljavanje, već je tu esencija života, ako čovjek odabere naučiti lekciju i prakticirati to isto kada mu je lijepo.
Iako ste i vi mladić, u ranim tridesetima, koji savjet biste dali dečkima u 20-ima, ali i starijima koji često utjehu traže u alkoholu?
Dečki, idite van, svirajte, cugajte, volite se, koristite dvadesete, posvetite se i sebi, otkrijte što želite, otkrijte prvo što ne želite, Alkohol je prekrasno pogonsko gorivo, ali nije alkohol kriv što ste loše, to ste si sami krivi. Neću coprati, jednog dana ću popiti čašu vina uz ručak, ali to nije danas, niti mi se to radi.
Mlade generacije, ne treba vam moja potvrda ili ičija tuđa, imaj viziju što želiš u životu i što te čini sretnim, idi za tim, jedini savjet kojeg imam je da nema savjeta. Izvuci maksimalno iz sebe, isplatit će se, ne padaj u kolektivne kolotečine što je na Balkanu praktički kao minsko polje, ali ti neće ni vani biti bolje ako nosiš sebe takvog nikakvog.
Svaki alkos zna duboko u sebi zašto to radi, jedina star što imam za reći, moraš sam napraviti prvi korak. Kada osoba shvati da je dobra stvar osloniti se na sebe, to postaje jako čvrst temelj za višedimenzionalne aspiracije.
Kakva je situacija po pitanju glazbe, radi li se na novim pjesmama, koncertima?
Radi se jako puno na novim pjesmama, uskoro ću pričati baš o tome dok se potvrde neke stvari, no koncerti će biti sljedeće godine sigurno. Možda nešto upeca bend ove godine, ali se uglavnom spremamo za turneju sljedeće godine, nabrijani smo, imamo što za ponuditi, srce, iskrenost, jedan svježi moderni rock n roll show. Rijad, Rejhan, Zoran i ja smo spremni. Uskoro stiže i info kada i gdje.
Album 'Osobni karton izbjeglice' je vaš prvi album, a izašao je u listopadu. Progovarali ste o autobiografskim temama poput života u izbjeglištvu, ljubavi, ovisnosti, slobodi... Tekstove ste u potpunosti pisali sami?
Tekstove većinski pišem ja, to je istina, bude tu puno dorada u procesu, ja sam otvoren za to i svjestan da ne može iz čovjeka izaći odmah kako treba, štreberski, na tome se radi. 'Povratak Domu' je sa mnom moja prijateljica i kolegica Laura Roklicer radila, malo smo zapeli bili u jednom trenutku, s obzirom na to da me Laura poznaje dobro, bacali smo na papir i uzeli smo ono što je zvonilo najviše.
Jednom kad se čovjeku iščupa korijen, dom može biti bilo gdje na svijetu. Mislim da je koncept doma onaj kojeg nosiš u sebi i kojeg gradiš s određenom osobom, iza toga stojim svojim životom.
Eskapizam je čest u ljudima koji nisu u ofarbanim društvenim kolotečinama, u jednu ruku je to blagoslov s mnogo prepreka, ima tu samoće i sam taj osjećaj 'pripadnosti' ne postoji, ali znate što postoji? 'Ja sam taj čopor kojeg tražim', tako će se i skupiti čopor, to je taj koncept. Ovisnost smo gore spominjali, strasti su u meni na granici s ovisnošću tako da sam uvijek na špagi iznad provalije, a volim ja taj rizik, to me čini živim, kreativnim, ali i opreznim.
Sloboda je nešto o čemu bih mogao napisati disertaciju jer ne imati slobodu se često ispostavilo kao mnogo bolji položaj i prilika čovjeku da se oslobodi i otkrije blagodati života, sreće, ljubavi i kako je to kada čovjek donosi dobre odluke, ne boji se griješiti već koraca naprijed. Dobio sam dojam da je ta 'bezuvjetna' sloboda jednostavno prenapredan pojam za čovječanstvo, mislim apsolutno da je to potencijalno najbolja stvar koju čovjek može zamisliti, no može li se i nositi s njom? Mislim da je rano, ali svatko ima svoj individualni put i treba otkriti to za sebe.
Bude li vam lakše kad sve stavite na papir i podijelite s drugima ili se tek onda osjećate loše jer će 'svi znati sve o vama'?
Iskreno, to su stvari koje želim da ljudi znaju jer se ne radi samo o mojim bitkama već će se i drugi ljudi naći u tome. Nisu to samo ljubavne pjesme i teme koje govore o tome kako se ja osjećam i što se dogodilo. To je više dnevnik, glazbena disertacija, puna slika, situacija, iskustva, pouka, boja... Stvarno ostavljam prostora ljudima da iskroje sebi svoju pomoć ili utočište u pjesmama koje proizlaze iz mene. Zašto bi se loše osjećao radi toga? To je oslobađajuć osjećaj koji me usrećuje, ako to netko ne može shvatiti ili ne podržava, ne mora slušati, ima dovoljno dobre glazbe oko nas.
Ljudi vas prepoznaju iz showova 'The Voice' i 'A strana', a sudjelovali ste i u drugim projektima na HRT-u. Koliko vam je drago što ste bili dio tih hvaljenih i cijenjenih projekata? Jesu li vam pomogli u karijeri?
Naravno da mi je drago, to je dio mog života. Što je sve to učinilo meni je sad druga priča, no pokušavam izvući najbolje iz iskustava koja sam proživio, te stvari pomažu u karijeri onoliko koliko osoba prepozna u tome nešto korisno ili ne. Naravno da hipersenzibilnoj osobi sve ide preko srca prije svega, no kada čovjek napreduje i preodgaja sebe konstantno, s vremenom zavoli i one ne toliko ugodne stvari. To je jedan od podsjetnika da još više cijenim to čime se bavim, a bavim se ljudskom intimom, emocijama, pružanju ljudima ono nešto u životu što novac, nova košulja ili auto ne mogu. To kad shvati čovjek, lakše mu se suočiti sa svime što ga čeka.
Osim navedenih emisija, bili ste i u 'Tri, dva, jedan - kuhaj!', a ondje ste nam pokazali kako imate još talenata osim glazbe. Nana je 'glavni krivac' što volite kuhati, a je li imala utjecaj i na smjer glazbe? Znam da pored heavy metala i rocka, volite i sevdah...
Moja Nana bi vječito kuhala i pjevala sevdah sa svojim riječima, bila je jako karakterna žena s kojom sam imao velike okršaje, no ti okršaji su me modelirali djelomično u osobu koja sam danas. Zahvalan sam joj što mi je pokazala kako je to biti uvijek svoj, autentičan i kako ostaviti trag na ovoj zemlji. Najviše sam inače u glazbi 90-ih - Grunge, Nirvana. Recimo idu i 60-e, Zeppelini i tako to. Odrastao sam u kući električne gitare s distorzijom i harmonike, što je svakako utjecalo na mjuzu koju radim danas, pogotovo od ovog albuma koji mi je pokazao putanju gdje bi trebao ići dalje.
Kuhinja mi je srodna, tu mogu biti opušten maksimalno. Volim kuhati, pogotovo voljenima, to me Nana naučila. Kada skuham samo gledam u voljenu osobu da doživim tu ljubav koja ide preko želuca.
Pričajmo malo o ljubavi. Kakav je Mahir kad je zaljubljen? Postoji li u vašem životu osoba zbog koje vam srce jače zaigra kad je vidite?
Ljubav sam ostavio u pjesmama, mislim da ta Pandorina kutija najbolje funkcionira kada je zatvorena u ovom slučaju. Kroz pjesme i drugi album će ionako izaći više nego što je u mojoj kontroli, kao i na Osobnom Kartonu Izbjeglice, samo treba slušati između redova.
Gdje se vidite za 5 godina na privatnom, ali i poslovnom planu?
Privatno se ne usuđujem raditi neke velike pamflete i slogane, jednostavno živim dan po dan, imam neke vizije kako bi htio provesti svoj život i s kim, ali život nosi toliko promjena da se u ovom trenutku mogu samo povezati s činjenicom da plivam preko na drugu stranu korita rijeke.
Poslovno gledam kako da Mahkey kao bend što prije potrpa opremu u kombi i da krenemo živjeti live svirke, snimanje novog albuma. Pet godina je isto dalek period, ali mogu reći da krećemo kombijem, sve dok ne izližem gume na njemu i dok motor ne otkaže nećemo stati. Život počinje sada!
Više Mahirih fotografija pogledajte u galeriji: