Andrija Jarak gostovao je kod Tatjane Jurić u podcastu 'Skip or Beep' bravo! radija. Govorio je o 'Dosjeu Jarak', koji se dugo čekao, ali sudeći po reakcijama i komentarima potvrdila se stara narodna - da se sve što vrijedi isplati čekati. Andrija je Tatjani otkrio koje će slučajeve još istraživati, boji li se tema koje otvara, što misli o kletvi 'Ne dao Bog da ti se Andrija Jarak javlja iz dvorišta', priznao je i što si najviše zamjera u životu, prisjetio se pokojnog kolege Mislava Bage...
Voditelj je nedavno na svoj način obradio slučajeve koji su uzdrmali Hrvatsku, kao što su atentat na Ivu Pukanića u srcu Zagreba, ubojstvo Ivane Hodak...
'Atentat na Ivu Pukanića i Niku Franjića teroristički je čin u srcu Zagreba. Njihove obitelji i danas traže odgovor na pitanje tko je naručitelj njihovog ubojstva.Razgovarao sam sa Ivinom kćeri Sarom, sestrom,... Razgovor s ocem ubijene Ivane Hodak slomio me. Kada je on počeo plakati i ja sam počeo plakati, ne sramim se toga. Ispred mene je bio čovjek koji je izgubio sve u životu. Zahvalan sam što je pristao biti sugovornik, mjesecima sam ga nagovarao. Ja sam vidio barem 50 mrtvih ljudi što u ratu što u miru, mene ništa ne bi trebalo iznenaditi... ali ja sam počeo plakati... Nemam problem s tim... to je ljudski', rekao je Andrija.
A ljudski i novinarski mu je, priznaje Jarak, upravo to bio najteži slučaj. No puno je još zanimljivih 'priča' pred nama.
'Bavim se i slučajem generala Koradea koji je od heroja postao persona non grata...nitko mu nije pomogao s liječenjem. Volio bih odraditi i Paravinju, osim toga posebno sam vezan za Kornatsku tragediju...', kaže.
Ne krije kako sve priče koje radi i osobno proživljava.
'U Vukovaru mi je žena ispričala kako su joj silovali 16- godišnju kćer, a ona je morala gledati dok je siluju. Kada sam krenuo u Zagreb, nisam mogao pogoditi ključ u bravu automobila. Ženi na benzinskoj sam umjesto kartice dao osobnu iskaznicu, vjerojatno je mislila da sam drogiran... Tijelo mi je par puta poslalo ozbiljna upozorenja, prije nekoliko godina imao sam infarkt i bakterijsku upalu pluća. Tada sam odlučio usporiti', prisjeća se Jarak.
Bez obzira na to što je novinarstvo poziv, a ne posao, čvrsto je odlučio kako će u njegovom životu konačno obitelj biti na mjestu koje zaslužuje - prvom. Priznao je kako osjeća ogroman dug prema supruzi i djeci.
'Ivani sam najzahvalniji na strpljenju, nikada me nije bilo doma... Preskočio sam sve rođendane, fešte i okupljanja... Teško je to nadoknaditi, ali imam taj osjećaj duga. Najgore je kada si doma dužan. Ja bih bez nje bio nula', rekao je pa ispričao jednu anegdotu:
'Vozeći se za Zenicu, nazvala me kći Anamarija, tada je bila drugi osnovne, da me pita dolazim li na njezinu predstavu kako sam i obećao... Ja sam bio u filmu Purda izlazi iz zatvora i apsolutno zaboravio na predstavu... Pokušao sam nešto slagati... Rekla mi da nema veze, da ona razumije i da zna ja imam posla i kao bit će još predstava. Opalio sam telefonom u šajbu... Taj slučaj pamtim, a bilo ih je... Neću ja raditi žrtvu od sebe, ali moja djeca su svjedoci da nisam bio na rođendanu, nekom važnom obiteljskom događaju. Nikada više neću staviti posao ispred obitelji, nikada!', zaključio je Jarak.
Otkrio je i kako se slaže s kolegom Šprajcom, ali i koja mu je uspomena na pokojnog kolegu Mislava Bagu.
'Sa Šprajcom se dobro slažem, imamo dobar odnos... Ja sam mlađi i zgodniji od njega, on je možda ljubomoran na mene, ali dobri smo si, popijemo kavu i smijemo se. Bage mi je žao. Ja ću ga pamtiti kao fanatika novinarstva koji je život podredio tome i kao dobrog kolegu, nismo išli skupa na večere, ali smo se poštovali kao kolege', rekao je za kraj.