Poznati hrvatski voditelj Aleksandar Stanković jučer je u Gradskoj knjižnici u Slavonskom Brodu održao promociju svoje knjige 'Depra'. Njega je domaća javnost upoznala kao voditelja koji ne štedi svoje goste i jako je oštar na jeziku, a sinoć je progovorio o tome zašto misli da je takav.
'Otac mi je umro u hodu, kad je imao 41 godinu, a ja sam imao 13. Mama je zalegla u krevet, smršavila deset kilograma, a ja sam preuzeo primanje gostiju, odlazio sam po Colu i mineralnu za goste koji dolaze izraziti sućut, pričao s njima satima o pokojniku, plakao se pa i smijao... S 13 sam na sebe navukao nekakvu zavjesu cinizma koja me ubuduće pa sve do danas štitila od drugih ljudi. Postao sam jako nepovjerljiv, teško sam se otvarao, teško sam govorio o svojim problemima', ispričao je.
Kako prenosi Plusportal, priznao je da od svoje emocionalne distanciranosti ne bježi te kako ima samo trojicu bliskih prijatelja s kojima sve dijeli.
'Nisam htio četvrtog prijatelja. Testirao sam neke ljude po deset godina pa sam shvatio da mi ti ljudi ne mogu biti prijatelji. Takav odnos prema svijetu i životu očigledno ostavi utjecaj. Stvari proživljavaš iznutra i ne izneseš ih van. Njih trojica od početka su znala za moju depresiju i nakon što sam im o tomu pričao, postali su mi samo još bolji prijatelji', rekao je.
Iz depresije ga je ipak izvukao netko sasvim četvrti - neurokirurg koji se, u trenutku upoznavanja sa Stankovićem, 20 godina borio i uspješno nosio s depresijom.
'Rekao mi je da je bio na putu da napravi nešto što bi kasnije zažalio jer je godinu dana bio u stanju u kakvom sam ja. Otkrio mi je da su tablete u konačnici počele djelovati (a on pripada onima koji su uzimali generaciju tableta s daleko težim nuspojavama od sadašnjih). Ohrabrio me jer je rekao da je, usprkos svemu, izvrstan liječnik, da je s njegovom obitelji sve u redu te dao do znanja da je moguće biti funkcionalan član društva čak i onda kad boluješ od depresije. Rekao je 'Izdrži! Ne posustaj! Ne odaj se malodušju! Ovo će jednom proći!'. Ta prva dva-tri mjeseca osjećao sam se kao da hodam po muljevitom dnu bunara bez da gore vidim svjetlo. Osjećao sam se kao da se ni za što ne mogu uhvatiti osim za tu njegovu ruku koju mi je pružio i koja mi je uvijek bila tu da je uhvatim kad mi je bilo jako teško. Zbog toga sam i napisao knjigu i izašao van', otkrio je Stanković.
Voditelj vjeruje da nevjernici poput njega teže prolaze u borbi protiv depresije jer se oni koji vjeruju lakše 'uhvate' za tračak nade koji im pruža psihoterapija ili netko njima blizak kroz razgovor i utjehu.
Polugodišnjica od rođenja djeteta i HND-ova nagrada za novinara godine (2010.) za Stankovića su bili prekretnica i trenutak početka borbe s depresijom koja traje do danas, skoro 15 godina.