Glumica Ružica Maurus osvaja svojom talentom i ovogodišnja je dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta u kategoriji izuzetnog ostvarenja mladih umjetnika do 28 godina. Priznanje joj je donijela uloga u Goldonijevoj ‘Gostioničarki’ koju je utjelovila u Gradskom kazalištu Požega. Ova 26-godišnjakinja otkriva kako je proslavila nagradu, kako je reagirao njezin otac te što si želi u godini koja je pred nama.
Kako ste proslavili Nagradu hrvatskoga glumišta?
Nakon dodjele i domjenka u foajeu HNK-a, slavilo se u foajeu i kafiću u Gavelli. I nominirani, i nagrađeni i naši gosti, svi skupa. U našoj branši tulumi su uvijek odlični, s glumcima nikad nije dosadno pa smo se i na ovom afteru odlično zabavili.
Nakon što ste dobili nagradu Zlatni studio, obitelj vam je u rodnoj Požegi priredila doček s balonima i tortom. Planiraju li sada veliko slavlje?
Kako sam sljedeće jutro imala probu za novu predstavu ‘Coco Chanel’ koju pripremam u produkciji kazališta Hotel Bulić i režiji Senke Bulić i svaki dan intenzivno radimo na njoj, nisam još stigla otići u rodni kraj proslaviti s obitelji i rodbinom. Što ne znači da neću. Bit će to sigurno velika fešta sudeći po tatinim prvim riječima nakon što su na dodjeli pročitali moje ime. Okrenuo se prema mami i rekao: 'Pečem janje!', a nakon toga pustio suzu.
Koliko su ovakve nagrade dodatan vjetar u leđa?
Kada radimo predstave, kada radimo na ulozi, ne razmišljamo o nagradama, maksimalno smo posvećeni tekstu, glumi, partnerima na sceni i trudimo se napraviti najbolje što možemo i dati sve od sebe u tom trenutku. Zato su nam pljesak i zadovoljstvo publike velika nagrada, ali priznanja i nagrade poput ove, i od struke i od publike, zaista uvijek puno znače. Osobito kada nagradu dobiješ kao mlada osoba, mlada glumica na samom početku svog puta. Sretna sam i počašćena, meni je to velika čast i motivacija za dalje.
Nagradu hrvatskoga glumišta donijela vam je uloga u predstavi 'Gostioničarka'. Čime vas je osvojila Ruža? Iako je originalno napisana 1753. godine, je li ona moderna žena?
U ono vrijeme samostalna žena bila je neuobičajena pojava, a danas, na sreću, to nije tako. Danas smo, u odnosu na 1753. godinu, bez obzira na okolnosti i prepreke kao što su dvostruki standardi, neravnopravnosti, sve češći femicid, potplaćenost u odnosu na svoje kolege, ipak napravili velike korake u kontekstu emancipacije žena u ovom društvu. Prostora za rast još itekako ima i nadam se da ćemo se u tom smislu izboriti za društvo u kojem će ravnopravnost, sigurnost i poštovanje biti temeljne vrijednosti. Ruža je, unatoč vremenu u kojem je nastala, intelektom, snalažljivošću i sposobnošću vođenja posla ispred svog vremena. Takve žene i danas su inspiracija, simboli neovisnosti i borbe za vlastiti glas, što je, nažalost, i dalje često potrebno.
Gledamo vas i u predstavi 'Peripetije sa psihijatrije', imate li sličnosti s Evom, aktivisticom i feministicom koja se na radikalne načine bori protiv zlostavljača i moćnika koji zloupotrebljavaju položaj?
Eva Kekez, uloga koju igram u predstavi ‘Peripetije sa psihijatrije’ u matičnom kazalištu Komedija, ekstremnija je i karikaturalnija verzija feminističkih ideala. U stvarnom životu vjerujem u dijalog i nenasilnu borbu za pravdu. Dijelimo osjećaj strasti prema ravnopravnosti i osudu zloporabe moći, ali s tim se pitanjima nosimo potpuno različito. Eva kanalizira svoju bol u radikalne umjetničke i aktivističke poteze, dok ja vjerujem da se promjene najbolje postižu sustavnim radom i suradnjom. Ali upravo zato ju je izazovno i zanimljivo igrati.
Osim glume, tu je i glazba. U kojoj se umjetnosti bolje možete izraziti?
Teško je vagati između glume i glazbe. Svaka je posebna na svoj način, a najljepše je kada ih mogu objediniti, što nije rijetkost. I gluma i glazba omogućuju mi izražavanje emocija i pričanje priča, ali na različite načine. Gluma me povezuje s likovima i njihovim svjetovima, dok mi glazba daje slobodu da se melodijom i riječima izravno izrazim. Kad se te dvije umjetnosti spoje, osjećam se najpotpunije.
Što radite kada ne radite? Što vas uvijek opusti?
Ništa posebno, ništa što većina ljudi ne radi. Hobije, nažalost, nemam, ali nadam se da ću ih nekada imati. Posao mi je na neki način hobi jer istinski uživam i u glumi i u glazbi, to me ispunjava na više razina. U slobodno vrijeme najviše volim druženje s prijateljima, obitelji, kolegama, obožavam izlaske, ali samo kada mi se to da. Čitam, gledam serije i filmove, šetam i trčim po trgovačkim centrima. Tri puta godišnje odem u teretanu i, naravno, ako ne igram predstavu obavezno odem u kazalište pogledati nešto što još nisam.
Bliži se kraj godine, što ćete si poželjeti u 2025.?
Inače nisam sklona željama i priželjkivanjima ili ih barem ne govorim ni u sebi ni na glas. Vjerujem da čovjek dobije ono što je za njega u određenom trenutku života, a njegova je odgovornost da prepozna to kao dar i da na tomu radi i bude zahvalan. Ova je godina za mene bila plodonosna u svakom smislu, puna lijepih iznenađenja i darova i u obitelji i u poslu. Nemam nikakve želje, osim da ostane ovako kako jest i da zdravlje, ljubav i inspiracija i dalje budu prisutni. Veselim se novoj godini, novim izazovima, novim predstavama, koncertima, snimanjima, procesima, poznanstvima i susretima.