Jednog toplog ljetnog dana u lipnju 1988. papa Ivan Pavao II. posjetio je tvornicu Ferrarija u sjevernoj Italiji i uputio neobičan zahtjev. Nakon posjeta trebao se provozati gradom Maranellom i pozdraviti vjernike iz svog kultnog papamobila. Umjesto toga, pokazao je na jedan od poznatih vatreno crvenih sportskih automobila tvrtke i upitao može li se voziti u njemu.
Iako se publika koja je čekala Papu sigurno začudila kada ga je vidjela kako maše iz automobila koji se obično povezuje s holivudskim zvijezdama i plejbojima, nitko mu nije mogao zamjeriti što je to želio isprobati. Ferrari već dugo ima reputaciju proizvođača najbržih i najskupljih automobila na svijetu.
Ipak, Njegova Svetost možda bi bila manje željna utonuti u meku kožnu presvlaku tog automobila da je bila upoznata s privatnim životom osnivača tvrtke, legendarnog automobilskog mogula Enza Ferrarija. Biograf Brock Yates tvrdi da je Enzo bio 'opsjednut seksom', što je potvrdila i jedna od njegovih bivših ljubavnica.
'Postojao je Ferrari danju i Ferrari noću.. Danju je bio sav u poslu i poslu. Ali noću je bio drukčiji. Tada su na red dolazile žene. Ferrari je volio!', rekla je.
Pričalo se da je varao suprugu, ali i sve svoje ljubavnice, a jednoj je napravio dijete. Žena s kojom je imao dijete bila je bivša djevojka jednog od mnogih vozača koji su poginuli utrkujući se u njegovim automobilima. Drugi biograf, Richard Williams, opisao je vozače kao 'mlade ljude koji su padali poput jesenskog lišća', a govorilo se da su umirali jer ih je on tjerao do krajnjih granica, baš kao i ljude u svom privatnom životu.
U svojim osamdesetima priredio je mali rođendanski ručak u restoranu blizu tvornice i, uz desert, izazvao starog kolegu koji se zamišljao kao Kazanova tvrdeći da je spavao s najmanje 3.000 žena.
'Samo tri tisuće?!', nasmijao se Enzo Ferrari.
'Za njega su žene bile samo objekti. Nije baš mario za njih. Bili su to simboli koje treba odvesti u krevet, crtice na njegovu zidu. To je sve', prisjetila se jedna suradnica koja je godinama blisko surađivala s njim.
Ferrari je svoju seksualnu snagu crpio iz velikog samopouzdanja. Bio je ponosan na sebe jer se, unatoč skromnom obrazovanju i još skromnijem podrijetlu, uzdigao vrlo visoko. Tvornica u Maranellu bila je tek nekoliko kilometara od Modene, grada u kojem je rođen 1898. godine, kao sin Alfreda, koji je jedva zarađivao za život izrađujući dijelove za talijanske željeznice, i njegove supruge Adalgise.
Imao je deset godina kada ga je otac odveo na njegovu prvu automobilsku utrku i nikada nije zaboravio miris spaljene gume u nosnicama. Odlučan da će jednog dana i sam sjesti za volan, kasnije je bio dodatno potaknut tugom nakon što je tijekom epidemije gripe 1916. izgubio i oca i starijeg brata Dina.
'Moraš raditi neprekidno. Inače misliš samo na smrt', rekao je jednom.
Nakon što je tijekom Prvog svjetskog rata vozio Fiatov kamion koji je prevozio zalihe za talijansku vojsku, zaposlio se u toj tvrtki, a zatim u novonastalom trkaćem timu Alfa Romeo kao vozač. Godine 1923. pobijedio je u svojoj prvoj utrci. Nakon toga upoznali su ga roditelji talijanskog pilota borbenog zrakoplova Francesca Baracce, koji je bio u istoj eskadrili kao i njegov brat Dino i koji je za sreću na avionu nosio naslikanog konja u skoku.
Nakon što je oborio ukupno 34 neprijateljska zrakoplova, Francesco je poginuo neposredno pred kraj rata, a u njegovu čast obitelj je zamolila Enza Ferrarija da simbol stavi na njegov Alfa Romeo. Dodavši žutu pozadinu zastave Modene, stvorio je slavni logo koji će se kasnije pojaviti i na njegovim vlastitim automobilima.
Godine 1923. Enzo se oženio Laurom Garello, upečatljivom, živahnom 23-godišnjakinjom seljačkog podrijetla, koja je radila kao plesačica na mjestima popularnima među vozačima. Imali su mnogo svađa u svom malom stanu u Modeni, vjerojatno zbog njegovih preljuba svega nekoliko mjeseci nakon vjenčanja.
Nakon što je stekao prodajnu franšizu Alfa Romea za to područje, često je bio odsutan zbog posla, a još više nakon 1929., kada je osnovao vlastiti trkaći tim, Scuderia Ferrari, isprva kako bi se utrkivao s Alfa Romeom.
'Njegovo tumaranje sa ženama doseglo je manijakalnu razinu. U početku je osvajao uglavnom prostitutke i razuzdane žene koje su se motale oko trkaće scene, ali kako je rastao njegov ugled, rastao je i njegov ukus za žene', napisao je Brock Yates.
Ferrari je jednom rekao da 'muškarac uvijek treba imati dvije žene', a 1929. započeo je doživotnu aferu s Linom Lardi, visokom, elegantnom ženom koja je radila za proizvođača kočija.
'Njezino tiho držanje bez sumnje je pružalo predah od Laurine živahnosti', rekao je Richard Williams.
Varao je i nakon rođenja sina Dina 1932., nazvanog po Enzovu pokojnom bratu. Već rano u životu Dinu je dijagnosticirana mišićna distrofija, koja će ga stajati života u dvadesetoj godini. Unatoč lošoj prognozi za sina, Ferrari se nadao da će ga jednog dana naslijediti u poslu, koji se već tada kretao prema vlastitoj proizvodnji automobila.
Njegovi planovi da napravi 'ne samo trkaći automobil, već nešto s dozom luksuza' stavljeni su na čekanje kada je njegova tvornica u Maranellu tijekom Drugog svjetskog rata preusmjerena na proizvodnju avionskih motora za Mussolinija. Iako previše usredotočen na posao da bi vodio razuzdan plejbojski život, Ferrari je ostao posvećen i prilično ograničen preljubnik.
'Otprilike tri puta tjedno izlazio je s jednom od djevojaka iz tapetarske radionice u tvornici. Žene su padale na njega', tvrdi Doug Nye, koji je 2018. objavio fotografsku biografiju Ferrarija.
Do 1950. Ferrarijevi automobili osvojili su tri svjetska prvenstva, a kako bi subvencionirao troškove proizvodnje, prodavao je cestovne verzije bogatima i slavnima. Godine 1954. otvorio je salon na Manhattanu u New Yorku. Ubrzo su holivudske zvijezde, uključujući Jamesa Coburna, Stevea McQueena i Clinta Eastwooda, podlegle njihovoj privlačnosti. No Enzu Ferrariju bila je važna samo utrka.
'To je velika manija kojoj se mora žrtvovati sve, bez suzdržavanja, bez oklijevanja', rekao je.
Njegova se opsesija još pojačala kako se zdravstveno stanje njegova sina Dina pogoršavalo tijekom dvadesetih godina, što je završilo njegovom smrću 1956. Ferrari se bacio na posao, okrećući svoje vozače jedne protiv drugih u nadi da će to dovesti do boljih rezultata.
'Uopće nije bio ugodan. Zapravo, bio je pravi pasji sin. Rekla bih da je to u nekim aspektima djelovalo, ali je uzrokovalo mnogo smrti', rekla je glumica Fiamma Breschi, djevojka Luigija Mussa, koji se Ferrariju pridružio kao vozač 1955.
Između 1955. i 1965. šest od 20 Ferrarijevih vozača poginulo je u nesrećama, a u pet različitih slučajeva njegovi su automobili udarili u publiku, usmrtivši 50 gledatelja. U najgorem incidentu, 1957. godine, zbog puknute gume markiz Alfonso de Portago, španjolski plemić, izgubio je kontrolu nad svojim Ferrarijem tijekom utrke izdržljivosti u Italiji, usmrtivši sebe, suvozača i devetero gledatelja. Optužen da je svoje automobile opremao gumama neprikladnima za brzine do 170 milja na sat, Ferrari je optužen za ubojstvo iz nehaja.
Sljedeće godine poginuo je 33-godišnji Luigi Musso nakon što se prevrnuo u jarak jureći britanskog vozača Mikea Hawthorna, svog momčadskog kolegu i rivala, tijekom Velike nagrade Francuske. Dok je Musova djevojka Fiamma Breschi još tugovala, Ferrari joj je pisao, navodno tražeći pomoć kako bi svoje automobile učinio privlačnijima ženama. Rekla mu je da je jedan model, 275 GTB, prenizak i ružan: 'Trebalo mu je duže lice, više profinjenosti. Da bih prodala taj automobil, rekla sam Enzu, mora biti poput lijepe žene – puno vatre iznutra i savršene obline izvana.'
Dok je Ferrari ozbiljno shvaćao njezine dizajnerske ideje, počeo joj je i udvarati se, pišući joj stotine ljubavnih pisama ljubičastom tintom.
'Počeo me željeti. Isprva je to nagovještavao, a kasnije vrlo jasno rekao. Govorio mi je da ne može zamisliti život bez mene. Odbila sam ga, ali mi je stalno pisao o strasti za koju je govorio da ga doslovno proždire. To je trajalo godinama', ispričala je.
Na kraju je postala još jedna od njegovih dugogodišnjih ljubavnica, uz Linu Lardi, koja je s njim 1945. dobila sina Piera. Ferrari je ostao u braku s Laurom.
'Na čudan način, naše svakodnevne svađe ojačale su vezu među nama. Ponekad su izgovarane teške riječi koje su nas navele na razmišljanje o razdvajanju. Ali na kraju smo ostali zajedno, unatoč nedaćama. Čak i nakon tragedije smrti našeg sina', napisao je.
Tek nakon Laurine smrti 1978. osjećao se sposobnim priznati postojanje Line i Piera. Preselili su se u kuću u Modeni koju je dijelio sa suprugom, a Piero je napokon uzeo prezime Ferrari. I danas je potpredsjednik tvrtke.
Kakve god bile priče o Ferrarijevim aferama sa strane, barem su mu dale sina kojemu je mogao ostaviti carstvo. I upravo je Piero toga ljeta 1988. poželio dobrodošlicu papi u tvornicu Ferrari, jer je njegov otac bio previše bolestan da to učini. Enzo je umro samo dva mjeseca kasnije, ostavivši sinu značajno nasljeđel, piše Stil.