Film 'Svadba' postavio je nove granice u hrvatskoj kinematografiji - postao je najgledaniji domaći film svih vremena. U ovom neviđenom uspjehu jednu od ključnih uloga ima i Linda Begonja, glumica koja je tijekom svoje karijere stekla status jedne od najvažnijih umjetnica svoje generacije. Svojim je duhovitim i energičnim nastupom dodala neosporni šarm ovom filmskom hitu i učinila njezinu ulogu Marije nezaboravnom.
Film je prošli tjedan imao premijeru i u Ljubljani, odakle se Linda vratila netom prije nego što je, usprkos užurbanom rasporedu, našla vrijeme za razgovor s nama. Već sljedeći dan putovala je za Beč, gdje je 'Svadbu' čekala austrijska premijera. Iako njezina karijera ne prestaje, ova rođena Zadranka uvijek pronalazi trenutke za opuštanje i uživanje u životu sa svojim najbližima, uključujući i Olivera Frljića, redatelja s kojim više od deset godina dijeli i ljubavnu i profesionalnu povezanost. Iako su oboje stalno u pokretu, njihova se veza temelji na razumijevanju i zajedničkom rastu, a u razgovoru nam je otkrila kako balansira između privatnog i profesionalnog života.
Nismo mogli ne pitati je i o tome kako se nosi s očekivanjima koja društvo ima prema ženama u umjetnosti, a njezini odgovori bili su iznimno iskreni i hrabri. Članica ansambla zagrebačkog Kazališta Kerempuh je otvoreno govorila o tome kako se nosi s pitanjem majčinstva, koliko je važno ženu ne definirati samo kroz tu ulogu te što za nju znači biti kreatorica vlastitog života i karijere.
'Svadba' je izazvala snažnu reakciju publike diljem regije. Jeste li čim ste pročitali scenarij pretpostavili da će ostvariti uspjeh? Možete li unaprijed znati kako će koji projekt proći kod publike?
Onog trenutka kad misliš da 'znaš' kako će nešto proći, već si počeo kalkulirati, a kalkulacija je smrt svakog živog procesa. Ono što sam osjetila čitajući scenarij 'Svadbe' nije bila sigurnost uspjeha, nego jasno prepoznavanje svijeta u kojem živimo - mentaliteta, obiteljskih struktura, društvenih uloga koje se prenose gotovo nesvjesno, internalizirano. Osjetite njegov puls i rezonancu s društvenim kontekstom. 'Svadba' mi je sugerirala da je riječ o priči koja zadire u identitete koje prihvaćamo kao normalne, norme koje oblikuju naše ponašanje i stereotipe koje često nesvjesno reproduciramo. Uspjeh filma nije samo broj gledatelja ili rekordne večeri u kinima, što je svakako poseban fenomen i jako me veseli, nego je i u sposobnosti da publiku natjera da se nasmije i da istodobno, ako želi zagrebati malo dublje, osjeti nelagodu vlastitih mentalnih konstrukcija. U tom smislu film postaje prostor introspektivnog smijeha i kritičke refleksije: vidite sebe, smijete se sebi, ali se i preispitujete. U tome leži njegova snaga, uspjeh je kada humor postane sredstvo emancipacije, a ne samo razonoda.
Ako se to događa s ovim filmom, bilo bi mi drago da publika kad izađe iz kina malo i razmisli. Ako se nasmiješ vlastitoj dogmi, već si na pola puta da je napustiš. Ali ako se netko želi samo smijati i zaboraviti što je gledao čim izađe iz kina, to mi je isto u redu.
Na temelju čega onda birate uloge? Zbog čega ste konkretno odlučili prihvatiti angažman u 'Svadbi'?
Uloge biram prema pitanju koje u sebi nose, ne prema odgovoru koji nude. Zanima me postoji li u liku prostor proturječja, unutarnje napetosti, nešto što se ne može lako objasniti. Ovdje me privukla mogućnost da se kroz situacije koje su naizgled poznate otvori pitanje mentalnih obrazaca koje smatramo prirodnima, a zapravo su duboko naučeni, kulturno i društveno uvjetovani nacionalističkim farsama i nacionalističkim tikovima. To je ono što me zanima i u kazalištu i na filmu - gdje prestaje osobna odluka, a gdje počinje determinacija prostora iz kojeg dolazimo. Kod 'Svadbe' me privukla kombinacija nekoliko stvari: prije svega scenarij koji razumije društveni kontekst, a ne objašnjava ga, nego na njega ima i autoironijski komentar, ali bez osude. Zatim lik Marije koji je duboko ukorijenjen u društvenu realnost koja je često determinirana stereotipom podneblja, ali u tome nije jednoznačan, te naposljetku cjelokupna ekipa. Rijetko se dogodi takva koncentracija glumačke energije i inteligencije na jednome mjestu te dobrog matchinga i kemije partnera - regionalna plejada koja je funkcionirala po principu zajedničkog mišljenja. Neki zajednički, šarmantni nered koji je doveden u red. I još smo imali dozvolu da improviziramo u scenama, što je sigurno pridonijelo bogatstvu razbijanja okvira.
Komedija je žanr koji je često podcijenjen, no zapravo je iznimno zahtjevan za igranje. Je li vam ikada bilo teško igrati ulogu koja zahtijeva humor koji se ne poklapa s vašim smislom za humor i kako ste to uspjeli prevladati?
To je žanr koji najmanje trpi višak, i emocije, i namjere, i objašnjenja. U tom je smislu komedija često bliža tragediji. Ne moram privatno dijeliti humor koji igram. Moj humor nije nužno identičan humoru likova koje igram, ali gluma nije autobiografija. Bitno mi je da humor proizlazi iz situacije, iz odnosa, iz društvenih obrazaca koji pucaju pod vlastitom težinom. Kad humor ima misaonu i emocionalnu podlogu, onda ga mogu igrati s punim povjerenjem, čak i kad nije ‘moj’. Uostalom, često se najviše smijemo upravo onome što nas najviše razotkriva.
Poznati ste po velikim kazališnim ostvarenjima, no koja vam je filmska uloga najviše značila?
Film traži drugačiju vrstu prisutnosti. Kamera pamti ono što pokušavate kontrolirati, ali i ono što vam izmiče. U tom smislu, neke filmske uloge ostanu mi važne jer su tražile suzdržanost, povjerenje u tišinu, minimalni pomak.Ne bih izdvajala jednu konkretnu ulogu jer mi je film važan prvenstveno kao jezik, a ne kao zbroj pojedinačnih ostvarenja. Filmski medij me naučio suzdržanosti, povjerenju u kadar, u tišinu, u ono što se ne izgovori. Za razliku od kazališta, gdje tijelo i glas nose trajanje, film traži koncentriranu istinu u fragmentu. Jedan pogled, jedan rez, jedan trenutak može nositi cijelu biografiju lika. Taj rad me duboko oblikovao kao glumicu, naučio me da ne moram sve reći da bi bilo jasno. Film te nauči ekonomiji ega. Nisi važniji od montaže, svjetla, tišine između dvije replike. Ta spoznaja je ljekovita.
Tijekom godina bili ste svjedok mnogih promjena u industriji, ali i društvenih normi. Kako biste opisali napredak u poziciji žena u umjetnosti i filmu? Nudi li im se u određenoj životnoj dobi često samo određena vrsta uloga?
Napredak postoji, ali nije pravocrtan. Ponekad je stvaran, ponekad samo dekorativan. Žene su vidljivije, ali vidljivost nije isto što i sloboda. I dalje se često nudi uzak repertoar očekivanja, samo u modernijem pakiranju. Zrelost se još promatra kao problem umjesto kao resurs iskustva. Usporedite li različite kinematografije, vidjet ćete koliko je taj pogled kulturno uvjetovan. Negdje je ženska dob prostor složenosti, a negdje zona nevidljivosti. Zanima me kako taj okvir pomaknuti iznutra, radom, a ne parolama. S godinama se prostor sužava, ali se istodobno pojavljuje mogućnost da same redefiniramo što nam je važno. Zrelost može biti ograničenje ako je tako prihvatimo, ali može biti i prednost jer donosi neko drugačije iskustvo. To su kvalitete koje umjetnost itekako treba. Kapital iskustva. Žene su dugo bile prisutne kao teme, a ne kao subjekti. Industrija se mijenja, ali društvo sporije. Ponekad se čini da žene stagniraju u određenim ulogama. Ipak, postoje autori, redatelji i projekti koji ruše te okvire i omogućuju ženama da istražuju život, identitet i odnose u svim fazama, i to je pomak koji vidim i koji me raduje.
U travnju ćete navršiti 54 godine. Slavite li još rođendane, kako ih volite obilježiti?
Rođendani su mi postali više trenutak bilance nego slavlja. Ne trebam veliku gestu. Dovoljni su mi mir, nekoliko ljudi s kojima mogu razgovarati i osjećaj da sam u skladu sama sa sobom. A ako i nisam, lijepo je pojesti s bliskim ljudima komad fine torte i zaželjeti da ne bude kraj svijeta. To ne umanjuje trenutak bilance.
U ansamblu Kerempuha ste od 1996., gotovo 30 godina. Došli ste iz Zadra u Zagreb, u veliki kazališni ansambl. Kako biste opisali tadašnju Lindu, koje je želje i snove imala?
Zagreb mi je tada djelovao kao velika čekaonica u kojoj svi imaju plan. Dolazak je bio otvaranje prema novim horizontima, ali i test samostalnosti. Sve što sam tada radila bilo je kroz znatiželju i volju za učenjem, bez oslanjanja na velika očekivanja. Kerempuh i profesionalni prostor ostalih scena i medija omogućili su mi da izgradim kritički pogled, ali i da razvijem vlastiti ritam rada, fleksibilnost i intuiciju. Nije to bila dramatična transformacija, nego prirodan proces - dolazak u grad i profesionalni prostor koji zahtijeva razumijevanje dinamika, struktura i ljudi, dok istodobno učiš zadržati svoj glas i integritet.
Koje su bile vaše najveće borbe kada ste tek započinjali karijeru?
Borba da ostanem svoja u sustavu koji često nagrađuje prilagodbu. I borba s vlastitim strahovima, onima koji dolaze iz nesigurnosti, ali i iz ambicije. S vremenom naučiš razlikovati jedno od drugoga i to donosi mir.
Vaša karijera je počinjala u ratnim godinama. Kako je izgledalo vaše djetinjstvo i školovanje u tom razdoblju u Zadru? Što najviše pamtite iz mladosti?
Rat u Zadru bio je samo pozadina svakodnevice koja je tvrdoglavo htjela ostati normalna, a nije to mogla biti. Išlo se u školu, bježalo s nastave na kavu, zaljubljivalo se, odljubljivalo se, svađalo s roditeljima. Samo što bi se usput naučilo razlikovati zvukove koji nisu romantični, odnosno zvuk uzbune. Najviše pamtim koliko smo brzo odrasli, ali bez neke posebne patetike. Humor je bio obrambeni mehanizam. Ta mladost me naučila jednoj korisnoj stvari - da život rijetko pita jesi li spreman pa je bolje razviti dobar refleks nego veliku filozofiju.
Koliko ste se puta fatalno zaljubili?
Ta riječ fatalno zvuči kao loš parfem iz 90-ih (smijeh). Bilo je dovoljno puta da znam da je značilo projekcije. S godinama shvatiš da su najvredniji odnosi oni koji mogu izdržati svakodnevicu, a ne oni koji žive od mita.
Gdje je danas vaša baza? S obzirom na to da vaš partner, redatelj Oliver Frljić puno putuje, živite li i vi ‘u koferu’ ili ste uglavnom u Zagrebu?
Moja je baza Zagreb, ali karta mog iskustva je šira od poštanskog broja. Putovanja koja se događaju zbog Oliverovih projekata za mene su i turističke epizode i mali studiji drugih mentaliteta, drugih kulturnih i društvenih fenomena. Volim vidjeti kako različite sredine dišu, čega se boje, čemu se smiju, kako skrivaju slabosti, kako lažu. Kad si stalno u jednoj kulturi, počneš vjerovati da je njezina logika jedina prirodna, kao gravitacija. Tek kad se izmjestiš, shvatiš koliko je toga naučeno, nametnuto. Taj dodir s drugim podnebljima razbija provinciju u glavi, to svakako... Usput, koferi su mi se malo izlizali od bacanja na aerodromskim pistama, vrijeme je za nove.
S obzirom na vaš dugogodišnji odnos s Oliverom Frljićem, koliko je važno imati partnera koji razumije izazove u umjetnosti i javnom životu? Kako se međusobno podržavate?
Partnerstvo nije projekt, nego odnos. Podrška ne znači slaganje u svemu, nego razumijevanje složenosti onoga što onaj drugi radi, misli, osjeća. Postoji prostor rada i prostor intime i važno mi je da se ne miješaju, bez obzira na to što mi ponekad i radimo zajedno. To je pitanje poštovanja i razumijevanja koje često i ne treba riječi.
Što mislite o društvenoj i medijskoj izloženosti, osobito danas u vrijeme društvenih mreža? Koliko privatnosti treba sačuvati?
Privatni prostor ne koristim kao produžetak javnog. Ono što izlazi van vezano je uz rad i stavove koje sam spremna braniti u javnom prostoru. Sve ostalo ostaje unutra. Ta distanca nije strategija skrivanja, nego način održavanja jasnoće, i osobne i profesionalne. Bez nje bi se lako izgubila ta tanka granica. Ne vjerujem da sve što je vrijedno mora biti javno. Ovaj posao traži ionako stalnu izloženost pa mi je privatni prostor nužan kao mjesto tišine i regeneracije. To me čini prisebnom.
Kako gledate na balans između profesionalnog uspjeha i osobne sreće? Osjećate li da ste postigli ravnotežu između ta dva aspekta života?
Ne vjerujem u trajnu ravnotežu. Vjerujem u stalno pregovaranje. Ponekad prevagne jedno, ponekad drugo. Važno mi je da nijedno ne poništava ono drugo. To je proces, ne stanje.
Kako gledate na ulogu žene u današnjem društvu, posebno kada se uzme u obzir da mnoge žene ne biraju majčinstvo kao središnji dio svog života, ali ispunjene su kroz karijeru, odnose i druge aspekte života?
To pitanje zvuči intimno, a zapravo je duboko političko. U većini provincijskih glava, gdje je provincija stanje duha, još postoji ideja da je žena nedovršena, neostvarena ako iza nje ne stoji riječ majka. Društvo govori o izboru, ali priznaje ga samo dok potvrđuje očekivanje. Sheila Heti u knjizi 'Majčinstvo' piše kako je majčinstvo postalo moralni jezik kojim društvo prevodi žensku vrijednost. Ta misao precizno opisuje problem: miješanje etike i biologije, kao da je maternica moralni organ. Nemam ništa protiv majčinstva, dapače, meni se to jednostavno nije dogodilo, ali imam puno toga protiv ideje da je ono jedini put prema ostvarenju. Žena se ne ostvaruje rađanjem, nego autorstvom vlastitog života. Sloboda nije lifestyle, nego pitanje dostojanstva.
Postoji li išta što biste promijenili u svom privatnom ili poslovnom životu?
Danas mi je važno zadržati jasnoću i sposobnost sagledavanja svijeta onakvog kakav jest. Rizik, nasilje i prijetnje nisu apstraktni, nego dio svakodnevne stvarnosti. Svijet nije lagan, zastrašujuć je te se individualni osjećaj moći često čini beznačajnim. Ipak, mislim da se mala djelovanja zbrajaju: pažnja prema ljudima oko sebe, odluke koje ne perpetuiraju nasilje ili nepravdu, sposobnost kritičkog promatranja i informiranja… To su konkretni načini na koje pojedinac može djelovati. Ne očekujem herojska djela, ali vjerujem u dosljednost, u mali prostor autonomije i odgovornosti koji svatko od nas može zadržati i širiti. U krajnjem slučaju, važno je pokušati živjeti u svijetu s punom sviješću i ne dopustiti da te obeshrabre ovaj opći kaos ili uvjetovanosti koje ne možeš kontrolirati.