Život treba živjeti, a ne preživljavati - jedna je od rečenica koju nam je uputila 48-godišnja zagrebačka spisateljica Josipa Pavičić koja će ovog svibnja okrenuti novu stranicu u svojoj izdavačkoj karijeri. Njezina ‘Mala knjiga o velikoj promjeni’ govori o tome kako se nositi s promjenama koje prolaze mnoge žene, dotiče se vlastitog iskustva te uz pomoć stručnjaka gradi priču o boljem i zdravijem životu. Sada, svjesna prihvaćanja same sebe, želi pomoći drugim ženama da naprave pozitivnu promjenu u svome životu...
Kako ste u posljednje vrijeme? Mazi li vas život dovoljno?
Dobro sam, hvala vam na pitanju! Moje blagostanje sve manje ovisi o tome ‘mazi’ li me život, ono je postalo stvar svjesne odluke, unutarnji odabir koji ne prepuštam slučaju. Život je po svojoj prirodi neukrotiv i dinamičan, on je neprestana amplituda, puls koji nalikuje na otkucaje srca i u tom je ritmu prirodno ponekad poletjeti, a ponekad potonuti. Svakoga dana svi nailazimo na izazove i po tome smo potpuno jednaki. Ono po čemu se razlikujemo jest način na koji reagiramo kada se dogodi nešto što je izvan naše kontrole. Primjerice, jutros su dvije osobe mogle dobiti otkaz ili saznati tešku dijagnozu. Njihovi će se putevi razlikovati po tome na koji će način tu vijest primiti i što će s njom dalje učiniti. Za mene, ključ je u radikalnom prihvaćanju koje ne znači pasivno mirenje, nego trezveno priznavanje činjeničnog stanja: nešto je jednostavno tako i točka. Tek kada prihvatim činjenicu, dobivam slobodu odabrati što ću s njom dalje. To je učenje koje traje cijeli život i proces koji svakodnevno iznova prolazim. Lako je prigrliti ljude i događaje koji nam laskaju ili se uklapaju u naše vizije, no istinski izazov, ali i sloboda, počiva u prihvaćanju bez dvostrukih mjerila. Prestala sam vjerovati u savršenstvo, bajke i princa na bijelom konju; danas prihvaćam da je sve onako kako treba biti i da je sve što dolazi prilika za moje najviše dobro. Tek kada s istim poštovanjem prigrlimo i suze i smijeh, i sjetu i euforiju, shvaćamo da je upravo ta cjelovitost ono što nas čini autentičnima. Sa životom se ne bori, sa životom se druži.
Krajem prošle godine suočili ste se s odlaskom voljene bake. Kako je taj događaj utjecao na vas? Jeste li napravili svojevrsnu rekapitulaciju života? Znamo da ste imali izniman odnos s njome, a spominjete je i na početku svoje najnovije knjige.
Bake su posebna bića, čuvarice svjetova, a moja je bila utjelovljenje topline, nepresušne znatiželje i proživljene mudrosti. Do samoga kraja zadržala je tu dragocjenu iskru vitalnosti. Iako su 92 godine impresivan vijek, suočavanje s činjenicom da je više neću sresti u ovom fizičkom obliku donijelo mi je duboku tugu, ali i neizmjernu zahvalnost što mi je upravo ona bila dodijeljena kao životni putokaz. Za mene je njezin odlazak bio i gubitak i snažan katalizator za introspekciju. Smrt bliske osobe kao da dodatno ogoli istinu o prolaznosti i podsjeti na nužnost redefiniranja prioriteta. Lako zaboravljamo da život doista treba živjeti, a ne samo preživljavati. Posvetila sam ovu knjigu svojim pretkinjama, napose baki, i ta posveta moj je duboki naklon ženama koje su svoje postojanje utkale u druge. One su živjele uz žrtvu, trpljenje i neprestano udovoljavanje tuđim potrebama, dok su vlastite snove i autentičnost ostavljale u sjeni, po strani. Život pretkinja poslužio mi je kao opomena, ali i misija: živjeti svjesno i cjelovito, u čast svih njih koje to nisu mogle ili smjele. Nažalost, u tom je odgojnom kodu nedostajala ključna stavka: kako biti dobra prema sebi i kako njegovati vlastitu autentičnost. Učene su da budu stupovi tuđih života, dok su se njihovi unutarnji temelji često urušavali. Danas, pišući i govoreći o tome, zapravo vraćam dug tim ženama pretvarajući njihovo nijemo trpljenje u svjesnu slobodu naših generacija.
Ovih dana predstavljate novu knjigu zanimljiva naziva - ‘Mala knjiga o velikoj promjeni’. U njoj pišete o menopauzi. Zašto ta tema i zašto sada? Koliko je vaše iskustvo definiralo stranice ove knjige? Kako je izgledao vaš hod kroz perimenopauzu i menopauzu? Koji su to događaji iz vašeg života trigerirali želju da se spisateljski osvrnete na tu silno važnu temu za mnoge žene?
Menopauza fizički možda stane u nekoliko medicinskih definicija, ali životno, ona je tektonski poremećaj. Zašto ta tema? Zato što je menopauza još duboko tabuizirana, a presudna je za zdravlje i kvalitetu života svake žene. Sigurna sam da je i moj nagli, kirurški ulazak u to razdoblje zbog salpingo-ooforektomije snažno pridonio nastanku knjige. Smatram da je proživljeno, autentično iskustvo najbolji način predaje znanja, ono briše distancu i pruža ruku onome tko čita. Živimo u društvu koje slavi vječnu mladost, dok se zrelost gura pod tepih. Vrijeme je da o tome prestanemo šaptati te počnemo govoriti jasno i glasno. Želim poručiti svakoj ženi koja se osjeća ‘okrhnuto’: tvoja snaga ne izvire iz hormona, nego iz tvoje odluke da ponovno staneš na noge.
Je li bilo lakših i težih dana?
Moj recept za te teže dane bio je povratak onome čemu podučavam druge: prihvaćanju. Dopustila sam sebi biti ranjiva i ne znati sve odgovore odmah i, što je najvažnije, dopustila sam svom tijelu da tuguje za onim što je izgubljeno kako bi moglo prigrliti ono što dolazi. Snagu sam crpila učeći, ali i iz prirode i malih, svakodnevnih rituala mira. Upravo su me ti ‘teži dani’ naučili da je snaga u hrabrosti da kroz njih prođemo s nježnošću, znajući da je to samo faza koja nas vodi prema našoj novoj, bistrijoj verziji.
Što vam je bilo najteže?
Najteže je bilo dopustiti si ranjivost bez prosuđivanja. Utišati onaj glas koji bi katkad šapnuo da sam ‘okrhnuta’ i jednostavno - biti s tom boli. Najteža je bila tišina tijela koja se pojavila naglo, preko noći, kao i svojevrstan osjećaj gubitka kontrole. Čak i uz sve znanje koje imam i njegujem o duhovnom i psihičkom, suočavanje s fizičkom i emocionalnom prazninom bio je trenutak u kojem je teorija morala postati živa praksa. Kao trenerica, znam da je prihvaćanje jedini put, ali kao osoba, morala sam to doista proživjeti u svakoj stanici. Trebalo mi je vremena da osvijestim kako moja cjelovitost ne ovisi o onome što mi je kirurški uklonjeno, nego o miru koji iznutra ponovno gradim. Taj proces mirenja s novom verzijom sebe, bez onog starog, poznatog uporišta, bio je moj najteži ispit, ali i najvrednija lekcija o autentičnosti koju sam mogla dobiti.
Na samome početku svoje četvrte knjige spominjete žene koje su vam dale snagu da budete to što jeste. Tvrdite i da ste prekinuli transgeneracijsku traumu koja je kolala vašim obiteljskim stablom. Na temelju čega ste to zaključili?
Gotovo da nema obitelji bez transgeneracijske traume, ona je poput nevidljivog končića koji nas tiho veže za prošlost. Ako malo zastanete i razmislite o svojim naraštajima, sigurno ćete prepoznati te obrasce koji se uporno ponavljaju. Najčešće je to ona ‘kultura šutnje i trpljenja’ - kolektivno uvjerenje da se sve može i mora izdržati radi ‘mira u kući’ ili onoga što će drugi reći. Često su u našoj povijesti žene u jednoj generaciji trpjele teške odnose jer se tako moralo, dok su u sljedećoj odustajale od vlastitih snova zato što su njihove potrebe smatrane sebičnima. Prekid tog lanca prepoznala sam onog trenutka kada sam prestala bježati od tih spoznaja i počela ih svjesno promatrati. Svojim sam pretkinjama u knjizi napisala: “Hvala vam što ste me držale dok sam učila stajati.” Ta rečenica sažima sve. One su mi dale snagu i temelj, ali ja sam bila ta koja je morala naučiti hodati svojim putem. Prekid traume vidim upravo u tome što sam naučila reći ‘ne’ tamo gdje su generacije prije mene šutjele te što sam odabrala autentičnost umjesto tradicionalno očekivane poslušnosti. Taj mir koji danas osjećam, dok koračam slobodna od osjećaja krivnje i starih tereta, moj je najveći dokaz da je taj krug konačno zatvoren.
Što mislite, jesu li ljudi uopće svjesni svih tih trauma koje nasljeđujemo od generacija prije nas, a koje se nisu znale nositi s tom prtljagom?
Mislim da većina ljudi, nažalost, još nije svjesna te prtljage. Većinu tih naslijeđenih trauma doživljavamo kao dio svog karaktera ili, još gore, kao ‘sudbinu’. Često čujem ljude kako govore: “Ja sam jednostavno takva, previše se brinem.” Ili: “U našoj obitelji svi su takvi, mi smo teški ljudi.” Rijetko se tko zapita čiji je to zapravo strah i čija je to težina. Te generacije prije nas nisu imale luksuz samorefleksije, one su bile u načinu preživljavanja. Nije bilo ni vremena, ni znanja, ni alata za borbu s tom prtljagom pa su nam je jednostavno proslijedili, zapakiranu u odgoj i uvjerenja.
Izgledate fantastično, možda i najbolje do sada. Aktivni ste, kao trenerica autogenog treninga dosta radite na sebi, a ne zanemarujete ni fizički aspekt zdravlja. Kako ste svoje tijelo doveli u balans?
Hvala vam na komplimentu, no izgled o kojem govorite vjerojatno je samo odraz onoga što se događa unutra. Moje tijelo je moj najvjerniji partner u životnoj plovidbi, on je moj brod kojim plovim od početka do kraja i treba nježnost, slušanje i disciplinu, a ne stroge režime i iscrpljivanje. Kao trenerica autogenog treninga i mindfulnessa godinama učim druge kako otpustiti napetost, živjeti u sadašnjosti i prihvaćati promjene, a što se tiče balansa općenito, za bilo što u životu, on nije statična točka u kojoj miruješ, nego umijeće neprestane prilagodbe. Savršena ravnoteža ne postoji jer smo stalno u pokretu. Čovjek treba učiti fleksibilnost. To je sposobnost da se savijemo, a da se ne slomimo kada nas životni vjetrovi iznenade.
Je li menopauza bila dodatni razlog da svoj život učinite najboljim mogućim?
Menopauza je bila gromoglasni poziv na inventuru. Kad se dogodi onako kako se meni dogodila, naglo i kirurški, postane ogoljena istina o tome koliko je život dragocjen. Više nije bilo prostora za ‘odrađivanje’ dana. Menopauza me naučila da najbolje od života ne tražim negdje vani, nego u kvaliteti vlastite prisutnosti. Pomogla mi je da otpustim neke stare terete, ljude i ugađanja jer u toj fazi shvaćaš da je jedina dužnost koju imaš biti vjerna sebi. Mindfulness me naučio da ne bježim od promjene, nego da uđem u nju.
Mnogi misle da žene koje prolaze kroz menopauzu nisu ni atraktivne ni zanimljive. Takav je stav, naravno, pogrešan, što pokazuje i vaš primjer. Što biste rekli onima koji kažu da je život žene gotov nakon četrdesete?
Svima koji misle da život žene prestaje nakon četrdesete mogu samo reći da su u velikoj zabludi. Upravo suprotno, tada život tek postaje autentičan. Nakon četrdesete više nemaš potrebu ikome išta dokazivati. Više te ne definira to jesi li ‘poslušna i dobra’, nego koliko si svoja. Žena u toj dobi posjeduje dubinu, iskustvo i specifičnu, mirnu snagu koja je iznimno privlačna. Život nije gotov, štoviše, tek sada igram po svojim pravilima, a ta unutarnja sloboda najljepši je ukras koji žena može nositi.
U vašoj knjizi sudjeluju i brojni istaknuti stručnjaci za menopauzu i sve promjene u ženskome zdravlju. Kako njihovo uključivanje u projekt čini vašu knjigu još relevantnijom?
Moja je vizija bila stvoriti knjigu koja je s jedne strane toplo, ljudsko pismo, a s druge čvrst i pouzdan oslonac. Uključivanjem istaknutih stručnjaka željela sam čitateljicama ponuditi cjelovitu sliku. Dok ja pišem o emocijama, duhu i onom ‘nevidljivom’ dijelu nas, stručnjaci donose znanstvenu jasnoću i odgovore na pitanja koja nas često plaše jer ih ne razumijemo.
Za nekoliko godina proslavit ćete i velikih pedeset. Jeste li još zainteresirani za pronalaženje romantične ljubavi? Imate li potrebu za pronalaskom čovjeka s kojim ćete dijeliti život nakon svih životnih iskustava?
Vjerujem da ljubav nema rok trajanja i da godine s njom nemaju nikakve veze. No s iskustvom dolazi spoznaja da je voljeti najljepše u tišini i bez izlaganja javnosti. Čak i da imam ljubav, rekla bih vam da nemam. To je moje i to čuvam, baš kao što čuvam svoju djecu. Moji sinovi oduvijek zaziru od medijskih stupaca i ja to duboko poštujem. Iako su moja djeca, oni su svoji i imaju pravo na vlastita mišljenja, stavove i potpunu privatnost. Svatko od nas bira svoj put javnog djelovanja, i to je sasvim u redu, no smatram da neke stvari gube snagu ako se o njima previše govori u javnosti. Općenito, u zrelim godinama na bliskost gledamo kao na prostor u kojem dvoje cjelovitih ljudi dijele ljepotu postojanja, a ne svoje nedostatke. Više ne postoji potreba da nas netko ‘upotpuni’ jer radom na sebi naučimo kako to učiniti sami.
Koji je najvažniji savjet ženama koje će uskoro proći ili prolaze ono što i vi?
Moj najvažniji savjet bio bi - nemojte se boriti protiv menopauze jer ona nije neprijatelj kojeg treba pobijediti, nego prirodna životna faza. To je velika transformacija koju treba proživjeti s mnogo nježnosti prema sebi, a ne s otporom. Budite blage i nježne prema svom tijelu dok ono traži svoj novi ritam. Učite prihvaćati svaki dan onakvim kakav jest jer svaki je nova prilika za učenje. Iskoristite ovo vrijeme za veliko pospremanje: čistite sebe, svoje ‘unutarnje ormare’ i svoju okolinu. Otpustite stara uvjerenja i sve ono što vam više ne služi. Ne bojte se vlastite ranjivosti jer u njoj leži vaša najveća snaga. I zapamtite, niste ‘okrhnute’, niste manje vrijedne i niste same. Ovo je trenutak kada napokon možete skinuti masku i postati ono što ste oduvijek trebale biti - vjerne sebi.