Od sportskog reportera Dnevnika Nove TV do zvijezde društvenih mreža, tako bi se ukratko mogao opisati put Marka Šepata tijekom Svjetskog prvenstva. Njegovi vlogovi 'Šeps šeta Amerikom', u kojima je na duhovit i opušten način pokazivao kako izgleda život iza kulisa praćenja Vatrenih, osvojili su publiku i ostvarili milijunske preglede na kanalima Nove TV. U razgovoru za Story otkrio nam je li očekivao toliki uspjeh, što ga je u Americi najviše iznenadilo, kakvi su Vatreni kada se kamere ugase i što će zauvijek pamtiti s ovog putovanja.
Vlogovi 'Šeps šeta Amerikom' postali su pravi hit na društvenim mrežama. Jeste li očekivali da će izazvati toliko zanimanje publike?
Moram priznati da nisam očekivao baš takvo zanimanje i pozitivne reakcije. Ideja je krenula od našeg digitalnog marketinga dva-tri mjeseca prije prvenstva, kao dio projekta 'Vatroslav's finest' portala gol.hr, i imao sam sjajnu podršku u njima, uvjeravali su me da ću se snaći i da ne sumnjaju da će to ispasti dobro. Ipak, nikad nisam bio u sličnoj ulozi, a uspio sam napraviti tek dvije 'probe', na utakmicama Vatrenih u Rijeci i Varaždinu prije odlaska u Ameriku. Bilo mi je čudno, nisam se baš opustio i nije čak da sam bio nesiguran, ali mučilo me i kako ću to hendlati na SP-u pored svog primarnog, televizijskog posla. Čak je prva dva-tri dana moj vlog bio i malo opterećenje za naše TV zadatke, no onda je krenulo. Ne znam koji je točno bio 'okidač', ali bio je pozitivan, haha. Jednostavno, mislim da me nosilo prvenstvo na koje sam želio ići i koje sam smatrao krunom dosadašnje karijere. Svakako i činjenica što obožavam putovati, upoznavati nove kulture, običaje, ljude, makar to bili i tek usputni prolaznici. A tu je bila i moja ekipa, snimatelj Mislav Jujnović i novinar Ivica Medo s portala gol.hr, za mene također junaci ovog vloga. Vloga koji je, po meni, u jednom trenutku postao i naše 'pogonsko gorivo', gdje smo gurali svoju zafrkanciju, slušali našu Doris Dragović i štošta drugo, bili onakvi kakvi smo doista tamo u datim trenucima i bili. Drago mi je što je to sjelo i publici.
Jeste li se tijekom boravka u Americi uspjeli uopće odmoriti ili je svaki slobodan trenutak završio s kamerom u ruci?
Odmarao sam posljednjih dan i pol. Kada nisam izašao iz hotela, haha, ali razlog je bilo emotivno pražnjenje nakon onog roller coastera protiv Portugala. Tada tek, baš smo komentirali, postaneš svjestan nakupljenog fizičkog umora. Ali nema kukanja, željeli smo to prvenstvo, znali smo što nas čeka i odmorit ćemo već, a sjajne uspomene će nam ostati zauvijek. Kao i neke interne stvari i doživljaji koji nisu bili za vlog, haha. Naravno da nije baš uvijek kamera bila u ruci.
Što vas je u Americi najviše iznenadilo?
Prvi put sam bio tamo, čuo sam priče da je baš sve ogromno i stvarno je tako. Naravno počevši od silnih nebodera, prometnica pa do ponude u dućanima ili porcija hrane. Gotovo sve je u Americi na 'n-tu'. Iznenadilo me i koliko se ispričavaju, prođeš kraj nekoga na dva metra udaljenosti, a on tebi 'sorry'... Sve u svemu, pozitivan dojam, najviše zbog sedam-osam dana u Dallasu odnosno Texasu koji je, moj dojam, ipak neka druga Amerika. Jako mi se svidio tamošnji mentalitet, posebno očuvanje tradicije i običaja, žene i muškarci u kaubojskim čizmama i šeširima na +40. Svidjela mi se i Philadelphia, ima dosta europski štih, što me iznenadilo.
U vlogovima ste pokazali i manje glamuroznu stranu putovanja. Je li bilo trenutaka kada ste pomislili: 'Što mi je ovo trebalo?'
U niti jednom trenutku. Već sam rekao, želio sam i veselio se ovom prvenstvu. Iz nekih ranijih iskustava, znam da na službenim putovanjima ne ide sve baš uvijek glatko, da se pojave manji ili veći problemi, neočekivane situacije i slično, ali tip sam osobe koju to ne iznenadi toliko, odnosno reagiram najbolje što mogu i znam u tom trenutku. Rješavaš stvari u hodu i smatram da time općenito formiraš sebe samog za neke buduće situacije i putovanja, ovakva ili onakva. I snalaženje u novim gradovima, državama i kulturama.
Je li se dogodilo nešto nezaboravno što kamere nisu zabilježile?
Bilo je svega, ali nezaboravan je recimo bio spontani 'koncert' Mladena Grdovića, u prvom redu tribina u Torontu, nakon pobjede nad Panamom. Krenulo je s razglasa 'Nije u šoldima sve', a gospodin Grdović se popeo na ogradu i izazvao potpunu euforiju.
Pratili ste Vatrene iz neposredne blizine. Kakva je atmosfera u reprezentaciji kada se kamere ugase i je li vas netko od igrača posebno iznenadio?
Atmosfera u našoj reprezentaciji je uvijek kako i treba, bez bilo kakvih iskakanja. Između ostalog, i plod toga su svi oni sjajni rezultati prethodnih godina. I to stvarno nije floskula. Govorim iz vlastitog iskustva, pet godina intenzivno pratim Vatrene i predvođeni Lukom Modrićem, naši reprezentativci su stvarno primjer kako se ponašati. Recimo, šest sati prije utakmice s Portugalom bili smo u njihovom hotelu, prolaze taman s ručka, mi želimo biti profesionalni i nenametljivi, pogotovo na dan tako važnog dvoboja. A oni mahnu, nasmiju se, pozdrave u prolazu ili dođu kratko popričati kao Livaković. Stvarno su prizemni i imamo jednu profesionalnu, korektnu suradnju, ali naravno da distanca s novinarske strane uvijek mora postojati.
Pratili ste brojna velika sportska natjecanja. Po čemu ćete pamtiti ovo Svjetsko prvenstvo?
Pamtit ću ga jer je bilo moje prvo Svjetsko prvenstvo. Posebno i zbog činjenice da je bilo najmasovnije ikad i da se igralo u tri države, od čega smo u dvije bili. Nažalost, nismo završili u Meksiku, što je bila moja velika želja, haha. Radili smo puno i naporno, ali ponavljam, to smo znali i to smo htjeli. Ponosan sam što sam imao sjajnu ekipu i što smo sve rješavali skupa, a na kraju obavili dobar posao. Upoznali smo toliko ljudi svih nacionalnosti, a pritom nismo imali niti najmanji međuljudski problem. Za mene je ovo najdraže profesionalno iskustvo u karijeri, ali i jedno životno iskustvo. Portugal je jedina mrlja, no loše stvari u životu neka ostanu iza.
Koliko vam se život promijeni kada mjesec dana živite iz kofera i selite se iz grada u grad?
To je bilo najizazovnije na ovom putovanju. Najduže sam dosad bio 18-19 dana na rukometu u Njemačkoj, ali u samo dva grada i gdje je mentalitet ipak bliži našem. Na ovom Svjetskom prvenstvu smo proveli 25 dana, mijenjali gradove, vremenske zone, savezne države u Americi koje su u mnogočemu poprilično različite, bili u SAD-u i Kanadi, letjeli nekoliko puta, vozili tisuće kilometara... Taman se navikneš na neki grad i hotel, pa seliš u drugi. Poseban izazov, malo te izmuči, ali na kraju neprocjenjivo iskustvo.
Nakon svih kilometara i doživljaja u Americi, čemu ste se najviše veselili po povratku u Hrvatsku?
Svojim ljudima. Psu. Šetnjama, planinarenju, resetiranju u prirodi i na moru ovog ljeta. I najobičnijim stvarima i ritualima poput kave u kvartovskom kafiću. U Americi i Kanadi pravog espressa ili macchiata baš i nema na svakom koraku, haha.
Za kraj, tko je Marko Šepat kada se kamere ugase?
Obični dečko iz susjedstva, haha. Mislim da sam u prethodnom odgovoru rekao što volim, to je planinarenje, priroda, biti aktivan... I obožavam putovanja. Upoznao sam Sjevernu Ameriku, a sada privatno želim odraditi i jednu egzotiku. Uzbekistan i Kirgistan je plan, tko zna, možda se opet vidimo u nekom vlogu.
Više fotografija pogledajte u galeriji: