'Zajedno ostvarujemo snove': Tajči i sin Blais ekskluzivno za Story o njegovom velikom uspjehu i povratku u Hrvatsku
Tajči i Blais u Hrvatsku su došli na ovogodišnji Cinehill Film Festival, održan prošli tjedan u Fužinama, gdje je premijerno prikazan Blaisov kratki film koji je ona producirala.U životu dođe trenutak kada roditelj više ne vodi dijete za ruku, nego ga iz prvog reda promatra dok ostvaruje vlastite snove. Upravo takav trenutak doživjela je 56-godišnja Tatjana Cameron Tajči na ovogodišnjem Cinehill Film Festivalu, održanom prošli tjedan u Fužinama, gdje je premijerno prikazan kratki film njezina najmlađeg sina, 21-godišnjeg Blaisa Camerona, naziva ‘The View Was Everything’.
Iako je ovaj mladi redatelj odrastao daleko od Hrvatske, upravo je u nju smjestio dio svoje emotivne priče. Blais je hrvatskoj publici predstavio uradak koji govori o ljubavi, gubitku i pripadanju, a u kojem važnu ulogu imaju hrvatski jezik, krajolici i pjesma ‘Hajde da ludujemo’. No razgovor koji smo vodili s njima brzo je prerastao priču o filmu. Govorili su o zajedničkom stvaranju, gubitku oca i supruga Matthewa Shanea Camerona koji je 2017. preminuo od raka pluća, životu između Nashvillea i Zagreba te planovima o životu između Hrvatske i Amerike.
Nakon kratkog filma ‘The Human Experience’ koji je prije dvije godine prikazan na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu u Šibeniku, Blaisov novi film ‘The View Was Everything’ imao je premijeru na Cinehill Film Festivalu u Fužinama. Koliko vam je oboma važno da njegovi filmovi žive upravo ovdje, u zemlji iz koje potječe jedan dio vaše obiteljske priče?
Tajči: U dvije godine otkako je ‘The Human Experience’ prikazan na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu Blais je ostvario zaista mnogo. Nastavio je studij na Savannah College of Art and Design te je snimio četiri nagrađivana kratka filma, uključujući ratnu dramu iz Drugoga svjetskog rata ‘Brothers in Arms’, kratki glazbeni film ‘Clocked Out’ i film snimljen u jednom kadru ‘I Kissed Ur Mom’. Također je režirao i producirao moj glazbeni spot za pjesmu ‘Mati moja’ u Hrvatskoj, vodio filmsku ekipu za moj božićni koncert u Lisinskom te postao hrvatski državljanin. ‘The View Was Everything’ priča je duboko povezana s njegovom ljubavlju prema Hrvatskoj pa je premijera na Cinehillu zaista bila savršen izbor. Bila je to nevjerojatna prilika za mladog filmaša da se nađe u tako poticajnom okruženju s toliko iznimno talentiranih i ostvarenih filmskih autora. Također smo oduševljeni što je film prikazan na Hrvatskom međunarodnom filmskom festivalu u Šibeniku, što je ovaj povratak kući učinilo još značajnijim.
Tajči, ovoga puta niste bili samo najveća Blaisova podrška, nego i producentica njegova filma. Kako je izgledala vaša suradnja? Što ste tijekom tog procesa otkrili jedno o drugome što možda kao majka i sin prije niste imali priliku vidjeti?
Tajči: Uvijek me nadahnjuju moja tri sina. Kada radimo zajedno, moja je uloga podržati njihovu viziju, a pritom se ne uplitati u njihov kreativni proces. Blais je nevjerojatno talentiran, ali jednako tako me impresioniraju njegova profesionalnost, disciplina i način na koji gradi odnose sa svojim kolegama filmašima, filmskom ekipom i glumcima. Ne uključujem se u kreativne odluke niti u svakodnevne produkcijske odluke. Pita me za savjet kada mu je potrebno, a ja sam tu da pružim podršku. Budući da posljednjih 26 godina vodim produkcijsku tvrtku koja producira televizijske emisije, kazališne predstave, koncerte i turneje, ovakav mi je posao vrlo poznat. Činilo se kao prirodan nastavak onoga što smo oduvijek radili kao obitelj - podržavali jedni druge u ostvarivanju snova. To što sam to mogla učiniti za Blaisa kroz našu produkcijsku tvrtku za mene je bila istinska radost.
Mnogi će u filmu prepoznati ljubavnu priču, drugi priču o gubitku, a Hrvati će odmah prepoznati i jedan dio vašeg identiteta. Što biste voljeli da publika osjeti kada se svi ti elementi spoje u jednu priču?
Blais: Moja je želja koristiti film kako bih pričao emocionalno snažne priče koje imaju moć dirnuti ljude i potaknuti osobni rast. Privlače me priče koje istražuju samu bit ljudske povezanosti. Ako publika pogleda ‘The View Was Everything’ i pritom osjeti radost, nostalgiju, tugu ili se na bilo koji način poistovjeti s filmom, bit ću sretan.
Tajči, Blais je u film uvrstio vaš veliki hit ‘Hajde da ludujemo’. Jeste li željeli da vaši sinovi odrastaju bez tereta vaše slave ili vam je bilo važno da upoznaju i taj dio vašeg života? Blais, kada ste postali svjesni koliko je mamina priča važna mnogim ljudima u Hrvatskoj?
Tajči: Oboje. Željela sam da znaju moju prošlost, moj put i ono što sam ostvarila. Moja karijera u Hrvatskoj važan je dio onoga što jesam te sam željela da moji sinovi razumiju taj dio mog života. Istodobno sam ih željela zaštititi od tereta slave - i u Hrvatskoj i u Americi. Kada sam upoznala svog supruga i počela nastupati sa svojom duhovnom, kršćanskom glazbom, postala sam prilično prepoznatljiva unutar te zajednice. Nikada nisam željela da ih to određuje, stvara očekivanja ili ograničava u tome tko mogu postati. Željela sam da se osjećaju slobodnima biti kreativni, autentični, hrabri i potpuno svoji. Moja uloga majke nije bila prenijeti naslijeđe koje bi morali nositi, nego im dati slobodu da pronađu vlastiti put, pritom znajući i cijeneći priču iz koje dolaze.
Blais: ‘Hajde da ludujemo’ prije svega je pjesma moje mame. Odrastao sam slušajući je mnogo prije nego što sam shvatio što znači cijeloj jednoj zemlji. A kada sam u potpunosti shvatio koliko znači Hrvatima diljem svijeta, znao sam da je ključna za osjećaj čežnje koji sam želio prenijeti u filmu. Kad bih morao izdvojiti točan trenutak u kojem sam shvatio da je moja mama stvarno Tajči, to bi bilo tijekom finala Svjetskog prvenstva 2018. godine. Mama, moja braća i ja bili smo na Trgu bana Jelačića, pokraj pozornice, i kada je bend vidio Tajči sa strane, pozvali su je da im se pridruži u pjesmi. Kad je bend počeo svirati, a ona izašla na pozornicu, masa od 100 tisuća Hrvata potpuno je poludjela. Pogledao sam svoju braću u potpunom čudu, nisam mogao vjerovati.
Tajči, vrlo ste mladi doživjeli ogroman uspjeh te postali jedno od najpoznatijih glazbenih lica u Hrvatskoj. Sada gledate sina koji u 21. godini gradi svoju filmsku karijeru. Strahujete li ponekad da bi uspjeh mogao donijeti teret koji ste i sami iskusili? Što vam je najvažnije da vaši sinovi nikada ne izgube, bez obzira na to koliko daleko doguraju?
Najvažnije mi je da nikada ne izgube iz vida zašto rade to što rade. Nastojim ih naučiti da slava treba biti posljedica dobro obavljenog posla, a ne cilj sam po sebi. Uspjeh može donijeti prilike, ali i izazove. Ono što je najvažnije jest ostati vjeran tom ‘zašto’, nastaviti rasti i okružiti se ljudima kojima je iskreno stalo do njihove dobrobiti, a ne samo do njihova uspjeha.
Blais, koliko vam znači to što uz sebe imate majku koja iz prve ruke zna kako to izgleda kada uspjeh dođe vrlo rano? Tražite li od nje savjete ili vas pušta da sami učite?
Nevjerojatno je važno imati tako ambicioznu, marljivu majku i mentoricu. Naravno da mi puno znači i to što iz prve ruke razumije prepreke s kojima se susrećem. Uvijek je tu za mene kada mi treba savjet, ali oduvijek nam je davala prostora i dopuštala da učimo kroz vlastita iskustva. Bez nje ne bih bio osoba kakva sam danas.
Svijet zabave danas izgleda potpuno drukčije nego kada ste vi, Tajči, gradili karijeru. Je li danas mladim umjetnicima lakše ili možda čak teže sačuvati sebe?
Ne znam je li danas lakše ili teže. Jednostavno je drugačije. Kad sam bila mlada, morala sam se boriti za priliku. Postojao je vrlo jasan put koji si morao slijediti ako si želio biti vidljiv, a postojali su i ljudi koji su donosili odluke i otvarali ili zatvarali vrata da biste mogli snimiti album, dobiti radijsko emitiranje ili medijsku pozornost. Danas umjetnici imaju nevjerojatne mogućnosti koje prije nisu postojale. Svatko može stvarati, snimati, objavljivati i dijeliti svoj rad s bilo kojeg mjesta te izravno doprijeti do publike. Ta sloboda je nevjerojatna. Ali istodobno je prostor mnogo zasićeniji. Svakog dana nastaje toliko sadržaja da je teže istaknuti se pa bih rekla da je stari sustav imao više prepreka, ali kada biste pronašli svoj put, možda je bilo više jasnoće. Danas su mogućnosti veće, ali je i konkurencija veća.
Blais, osjećate li ikada pritisak zato što ljudi u Hrvatskoj u vama vide ‘Tajčina sina’ ili vas to još više motivira da izgradite vlastiti put?
Rekao bih da mi je jedan od najvećih motiva za izgradnju vlastitog puta uspjeh moje mame i njezina želja da svoje priče ispriča široj publici. Ne bih rekao da je to što sam ‘Tajčin sin’ imalo neki poseban utjecaj na mene. Ali ako ljudi odluče pogledati moje priče zbog toga, nemam ništa protiv.
Tajči, vi ste gradili karijeru u Hrvatskoj, a Blais svoju gradi u Americi. Je li danas za kreativnu osobu, bilo da je riječ o glazbi ili filmu, Amerika i dalje zemlja većih prilika ili vjerujete da se i iz Hrvatske mogu stvarati projekti koji osvajaju svijet?
Priče su univerzalne i, uz današnju tehnologiju, manje je važno gdje živiš. Snažna priča može nastati bilo gdje i doprijeti do ljudi diljem svijeta. Ali vjerujem da je okruženje nevjerojatno važno. Da, sjajno je imati pristup opremi i resursima potrebnima za prenošenje priče, ali još je važnije imati ljude i zajednicu koji te podržavaju, potiču, slave tvoju kreativnost i vjeruju u tvoju viziju. Bilo da si u Hrvatskoj, Americi ili bilo gdje drugdje na svijetu, imati kreativno okruženje koje njeguje tvoj talent je neprocjenjivo.
Film sadrži i neke hrvatske izraze i riječi. Koliko se u vašem domu u Americi govorio hrvatski? Tajči, jesu li dečki odrastali uz hrvatske izraze, običaje i glazbu ili je to dolazilo spontano kroz vaše priče?
Nismo živjeli u gradovima s velikim hrvatskim zajednicama pa moji sinovi nisu imali priliku pohađati hrvatsku školu. Njihov otac bio je Amerikanac i nije govorio hrvatski, a moja nas je karijera velik dio godine vodila na putovanja i nastupe pred američkom publikom. Također, nisam ih mogla dovoditi u Hrvatsku na tri mjeseca svakoga ljeta, što bih jako voljela da sam mogla. Ali pjevala sam im hrvatske pjesme, moja nam je mama često dolazila u posjet i razgovarala s njima na hrvatskom, a s vremenom su razvili vlastitu ljubav i povezanost s Hrvatskom. Kad su se okolnosti promijenile, počeli su ozbiljnije učiti hrvatski jezik. Neizmjerno sam ponosna što ga uče i što toliko uživaju govoriti ga.
Koliko često dolazite u Hrvatsku i postoje li mjesta kojima se uvijek vraćate? Što vam odavde najviše nedostaje kada ste u Americi?
Tajči: U posljednje vrijeme često dolazim u Hrvatsku! Ponekad dođem na tjedan dana, ponekad ostanem mjesec dana pa se vratim dva tjedna poslije. Uvijek se vraćam u mamin dom u Zagrebu te svojim prijateljima i obitelji. Imam nekoliko omiljenih mjesta kojima se uvijek rado vraćam, ali najviše mi nedostaju kada sam u Americi moja obitelj i prijatelji koji me poznaju još od djetinjstva.
Imate vrlo blizak odnos. Postoji li neki obiteljski ritual koji vam je posebno važan kada ste svi zajedno?
Tajči: Zajednička večera jedna je od naših najvažnijih obiteljskih tradicija. Volim kuhati i stvarati doživljaj za stolom, a ne samo obrok. Dugo sjedimo zajedno, dijelimo priče i istinski se povezujemo. Jedna od naših tradicija jest da dijelimo svoje omiljene uspomene jednih na druge, kao i iskustva koja su nam bila posebno važna. Ti razgovori podsjećaju nas na ljubav, radost i povezanost koje dijelimo kao obitelj.
Tko je u vašoj obitelji najveći emotivac, a tko je najpraktičniji?
Tajči: Rekla bih da smo svi prilično dobro uravnoteženi. Praktični kada je potrebno, ali istodobno sposobni suočiti se s emocijama i razgovarati o njima.
Tajči, jeste li ikada pomišljali da bi se i vaša djeca mogla baviti nečim kreativnim? Gdje su danas Dante i Evan, čime se oni bave i koliko su uključeni u vaše kreativne projekte?
Ne iznenađuje me što su sva trojica mojih sinova odabrala kreativne karijere. Kreativnost je oduvijek bila važan dio našeg obiteljskog života. Tijekom godina naše su suradnje uglavnom bile osobni projekti: animacije ili pjesme za rođendane, božićne čestitke i mali kreativni darovi jedni za druge. Nedavno smo napravili interaktivni film ‘Through the Fig Tree’ za festival u New Yorku. Blais ga je režirao i glumio u njemu, Amadeus je skladao glazbu i izradio internetsku stranicu, Dante je osmislio dizajn, a ja sam bila naratorica. Ti trenuci kada stvaramo zajedno među najsretnijima su u mom životu.
Nakon gubitka supruga i oca obiteljski su se odnosi sigurno promijenili. Što vas je kao obitelj najviše održalo na okupu u tim najtežim trenucima?
Tajči: Mislim da je najvažnije bilo to što smo jedni drugima dali prostor da tugujemo na svoj način, ali smo uvijek pronalazili put jedni prema drugima. To što je baka bila s nama bilo nam je velika utjeha, ali i podrška u tom razdoblju. Ostali smo povezani uz jednostavne stvari poput odlazaka u tatin omiljeni restoran, zajedničkog gledanja filmova, putovanja u Hrvatsku i stvaranja novih uspomena, noseći pritom u srcima sve one trenutke koje smo dijelili s njim. Blais: Mislim da nam je najviše pomoglo to što smo jedni drugima dopuštali da osjećamo ono što smo trebali osjećati, a da pritom nikada nismo izgubili povezanost koja nas je držala na okupu kao obitelj.
Blais, koliko danas u svom radu prepoznajete utjecaj svog oca, a koliko majke? Što ste od svakoga od njih ponijeli u život i posao?
Gotovo svaki dan primjećujem da moja ljubav prema pripovijedanju dolazi od mame, a moja želja da priče ispričam na jedinstvene načine od tate. U konačnici, ljubav prema ljudskoj povezanosti naslijedio sam od oboje i zbog toga sam neizmjerno zahvalan, i kao osoba i kao autor.
Razmišlja li ijedno od vas dvoje o preseljenju u Hrvatsku te životu i radu u Europi?
Tajči: Da, nas četvero sanjamo da jednog dana imamo svoj dom u Hrvatskoj. Zasad su se moja dva starija sina skrasila u New Yorku gdje imaju posao i divnu zajednicu koja ih podržava, uključujući i Hrvate. Blais još studira pa ćemo vidjeti kamo će ga njegov put odvesti. Naš obiteljski dom je u Nashvilleu te nam pruža osjećaj stabilnosti i pripadnosti, kao i mali stan moje mame u Zagrebu koji će svima nama uvijek biti dom.