Hajde da ludujemo’ za većinu Hrvata je kultni hit, a za Blaisa Camerona prije svega pjesma njegove mame Tatjane Cameron Tajči. Upravo zato je i završila u njegovu novom kratkometražnom filmu ‘The View Was Everything’, intimnoj priči o ljubavi, gubitku i hrvatskim korijenima. Mladi redatelj koji ima tek 21 godinu film će premijerno predstaviti upravo u Hrvatskoj na Cinehill Film Festivalu u Fužinama krajem srpnja, a u razgovoru nam je otkrio zašto mu je bilo važno da njegova junakinja govori hrvatski, koliko ga je obilježio gubitak oca Matthewa Shanea Camerona koji je 2017. preminuo od karcinoma pluća te zašto vjeruje da najbolje priče nastaju iz osobnog iskustva.
Vaš novi kratki film ‘The View Was Everything’ uskoro će biti prikazan u Hrvatskoj. Film nosi snažne elemente vaše obiteljske priče. Koliko vam znači što ga upravo sada predstavljate u zemlji iz koje potječe vaša majka?
Od samog početka cilj je bio da ovaj film dođe u Hrvatsku. Majčin jezik i njezine priče dio su mog svijeta otkad sam bio dijete i velika mi je čast što će sada ta priča zaživjeti na platnu upravo u zemlji iz koje potječe. Svjetska premijera na Cinehill Film Festivalu i posebna projekcija na Croatia International Film Festivalu prekrasan su način da film uđe u taj svijet.
Zašto vam je bilo važno da hrvatski jezik i naslijeđe budu sastavni dio priče, odnosno da lik Mia govori hrvatski?
Polovica DNK ove priče dolazi iz jezika i kulture koji su me odgojili jednako kao i engleski jezik. Htio sam da hrvatski jezik pokaže kako Mia uistinu voli i čega se sjeća. Zato je bilo važno da hrvatski živi kroz njezin autentičan glas, a ne da bude tek nešto o čemu govore drugi.
U središtu filma je ljubavna priča Lea i Mije, mlade žene koja se suočava s neizlječivom bolešću. Riječ je o vrlo emotivnoj priči, što vas je inspiriralo da je ispričate?
Ova priča nastala je iz nekoliko dijelova mog života: iz želje da se gotovo svakodnevno vraćam u Hrvatsku, da učim hrvatski jezik i, naravno, gubitka oca zbog bolesti nad kojom nitko od nas nije imao kontrolu. Želio sam ispričati priču s kojom će se ljudi moći poistovjetiti, priču koja postavlja teško pitanje: “Kako zadržati nekoga uz sebe kada je upravo vrijeme ono nad čim nemamo nikakvu kontrolu?”
I vaš prethodni film ‘Remember’ bio je vrlo osoban projekt nastao nakon gubitka oca, a i ‘The View Was Everything’ se bavi emocijama gubitka…
Ovo je vjerojatno najosobniji film koji sam dosad snimio. Putovanje Lea i Mije, čežnja za Hrvatskom i iskustvo života uz bolest proizlaze iz dijelova mog vlastitog života. Vjerujem da svaki redatelj priča one priče koje mu je suđeno ispričati, priče oblikovane iskustvima koja su ga učinila osobom kakva jest. Ako ovaj film barem jednoj osobi pomogne da se osjeti malo manje usamljeno u svojoj tuzi ili gubitku, onda je ostvario upravo ono čemu sam se nadao.
U filmu se pojavljuje i pjesma vaše majke ‘Hajde da ludujemo’. Kako je završila u priči i što vam osobno znači?
‘Hajde da ludujemo’ je prije svega pjesma moje mame. Odrastao sam slušajući je mnogo prije nego što sam shvatio koliko znači cijeloj zemlji. Kada sam postao svjestan koliko je važna Hrvatima diljem svijeta, znao sam da mora biti dio filma jer savršeno prenosi osjećaj čežnje koji sam želio prikazati.
Vaša majka podržava vaš kreativni put od samog početka, od toga da je glumila u jednom od vaših ranijih filmova do toga da je sada producentica filma ‘The View Was Everything’. Kako je bilo raditi zajedno i što ste naučili surađujući s njom?
Mama i ja odlično funkcioniramo kao tim. U mnogočemu smo vrlo slični, a u nekim stvarima potpuno različiti i upravo smo zato iznenađujuće dobar i kreativan tim. Podržava čak i moje najluđe ideje od početka do kraja. Ne mogu još puno otkrivati, ali postoji mogućnost da ćemo zajedno raditi na jednom većem hrvatskom projektu, što me iznimno veseli.
Koliko je činjenica da ste odrastali uz roditelje koji su slijedili svoje strasti oblikovala vaš put? Imate tek 21 godinu, a već ste osvojili nagrade i priznanja za svoj rad. Kakve su vaše ambicije kao redatelja i kakvu karijeru želite izgraditi u budućnosti?
Moja je najveća strast filmom pričati emocionalne priče koje mogu dirnuti ljude i potaknuti ih na osobni rast. Privlače me priče koje istražuju samu srž ljudske povezanosti. Neizmjerno sam zahvalan što moj rad pronalazi svoju publiku, ali ovo doživljavam tek kao početak. Sve što sam dosad napravio nastalo je zahvaljujući strasti i dobroj volji ljudi koji su mi pomogli. Važno mi je stvarati prilike za ljude s kojima radim jer je film najkolaborativnija umjetnička forma. Želim graditi dugoročne kreativne odnose s talentiranim umjetnicima koji će jedni druge poticati da stvaraju još bolje. Ako cijeli život budem mogao pričati važne priče, okupljati sjajne ljude i iza sebe ostaviti filmove koji će odjekivati i godinama poslije, smatrat ću da je moja karijera uspješna.
U domovinu svoje majke dolazite od djetinjstva. Koliko se često vraćate i koje vas uspomene iz tih dolazaka posebno vežu uz Hrvatsku? Postoji li neko mjesto ovdje koje osjećate kao svoj drugi dom ili za vas ima posebno značenje?
Jako sam sretan što u Hrvatsku dolazim otprilike jednom godišnje, najčešće tijekom ljeta, iako smo prošli Božić moja obitelj i ja proveli nekoliko tjedana u Zagrebu. Moja baka srce je naše obitelji pa se moja braća i ja uvijek trudimo vratiti kad god možemo. Najdraže mjesto mi je Pag. Ne sumnjam da ću jednoga dana ondje imati svoj dom. To je uistinu posebno mjesto.
