'U srcu sam osjetio želju da supruga ima čast da se dijete zove po njoj': Treći sin stigao uoči 10. godišnjice braka
U listopadu će u Lisinskom obilježiti 15 godina glazbenog puta u duhovnoj glazbi!Obitelj je za Alana Hržicu oduvijek bila najveća radost i bogatstvo, a dolaskom trećeg sina njegovo se srce, kaže, samo još više proširilo. Glazbenik i njegova supruga Ricarda za naš su časopis prvi put ekskluzivno pokazali svog najmlađeg sina Ricarda koji je na svijet stigao u lipnju ove godine. U velikom obiteljskom intervjuu, u kojem su se fotografirali sa svoja tri dječaka, sedmogodišnjim Davidom, petogodišnjim Leonom i malim Ricardom, glazbenik nam je otkrio kako izgleda svakodnevica s trojicom sinova, kako su starija braća prihvatila prinovu i koliko im u svemu pomažu baka i djedovi. Obitelj Hržica ove godine ima još razloga za slavlje: 47-godišnjeg Alana i trinaest godina mlađu Ricardu u rujnu očekuje i deseta godišnjica braka, a njega 14. listopada čeka i veliki koncert u Lisinskom kojim će obilježiti 15 godina glazbenog puta u duhovnoj glazbi. Za naš magazin iskreno je progovorio o tome koliko se dolaskom bebe promijenila obiteljska rutina, što je naučio u deset godina braka te kako usklađuje obitelj i glazbu koja je njegov životni poziv.
Što se najviše promijenilo u vašem domu otkako je Ricardo stigao?
Promijenilo se puno toga, a prvo je to da sam ja izgubio svoj krevet jer su me maleni i supruga prognali. Šala, naravno, ali tako im je trenutačno lakše. David i Leon dobili su krevet na kat jer je trebalo osloboditi jednu sobu za prematalicu i sve stvari koje idu uz malu bebu pa su i oni uzbuđeni i uživaju u uređivanju svoje nove sobe. Dogodile su nam se uistinu velike stvari. Novi život, nova ljepota, a srce mi se još više proširilo od sve te ljubavi. Jutra nose nova čuđenja pred tim tek pristiglim malim bićem, s pitanjima: “Tko je on, što nam novo donosi, na kakve će nas testove staviti i tko će jednoga dana biti?” Oduševljeni smo i uživamo u svemu. Obitelj mi je najveća radost i moje bogatstvo.
Je li s trećim djetetom sve nekako lakše jer već znate što vas čeka ili ste shvatili da je svaka beba potpuno nova priča?
Slušao sam puno teorija poznanika o trećem djetetu, no složio bih se s onom tvrdnjom da je s trećim djetetom ipak lakše jer si opušteniji, imaš više znanja i iskustva s djecom te znaš fokus staviti na ono što je bitno, a ostale će se stvari već nekako posložiti. Žena je sada najviše preuzela brigu oko najmanjega, a ja sam više s Davidom i Leonom. Sve stižemo, bili smo čak i na Korčuli s tako malom bebicom. Turneja napreduje bez problema pa nismo osjetili nikakav tektonski poremećaj. Dapače, dobili smo neku novu snagu u našem Ricardu.
Kakav je Ricardo karakterom, je li već sada jasno da će biti drugačiji od svoje braće?
Još se ne vidi karakter, ali ono što možemo primijetiti jest da je jako ljut i glasan kada je gladan. Mislim da smo dobili još jednog vrlo temperamentnog Hržicu.
Kako su starija braća reagirala na njegov dolazak?
Ugodno smo iznenađeni kako su dečki reagirali. Jako su brižni i pomažu, samoinicijativno mu prilaze, tepaju mu, grle ga i odmah nas alarmiraju kod bilo kakve promjene vezane uz njega. Spremni su svakog trenutka pomoći, no između njih dvojice često postoji neka kompeticija i to je zapravo pravi izazov.
Kako izgleda vaš dan kada nemate koncerata i obaveza, jeste li odlično organizirani ili je s tri dječaka u kući ipak potpuni kaos, osobito sada u vrijeme školskih praznika?
Volim da dan ima svoj red i, po mogućnosti, rutinu pa moj uobičajeni dan otprilike izgleda ovako: dignem se rano ujutro, dečkima pripremim doručak i jedemo zajedno. Zatim uzmemo psa i obiteljski popijemo kratku kavu s roditeljima u kvartovskom kafiću. Nakon toga napravim kratak trening te počinjem raditi na laptopu i mobitelu, naravno uz puno prekida kako bih pomogao supruzi kad zatreba. Hvatam trenutke mira za molitvu i knjigu. Gledam da gotovo svakodnevno sviram gitaru i pjevam, a ako taj dan ima inspiracije, nešto i napišem. Volim onaj osjećaj kada se na kraju dana samo srušim od umora.
Imate li pomoć u obliku ‘baka i deda servisa’?
Da, djedovi i baka su nam velika pomoć na svim mogućim razinama, a pogotovo kada sam ja na putovanjima i koncertima. Klinci ih vole i jedva čekaju biti s njima pa smo zbog te podrške sretni i zahvalni. Inače smo kao obitelj svi vrlo povezani i, otkad znam za sebe, ne sjećam se da je netko nekome za nešto što ima smisla rekao ‘ne mogu’ ili ‘neću’. Uvijek uskačemo jedni drugima i potpuno smo uključeni u živote jedni drugih, ali na jedan zdrav način. Vidim to kao veliki blagoslov.
Ricardo nosi ime po supruzi. Je li odluka bila samo vaša ili zajednička i kako je reagirala supruga?
Prvi je ideju da se maleni zove Ricardo iznio moj otac na jednoj zajedničkoj kavi i tada se nitko nije posebno uhvatio za to. No kako je vrijeme odmicalo, meni je to ime bilo sve ljepše i nekako najsmislenije od svega što smo predlagali. Baš sam u srcu osjetio želju da supruga ima tu čast da se dijete zove po njoj. Sada nam je svima to odlično sjelo.
U rujnu slavite desetu godišnjicu braka. Kad pogledate tih deset godina, što biste izdvojili kao najveću lekciju koju ste naučili o braku i zajedničkom životu?
Svaki je brak zaseban, ali mislim da već na početku bračnog odnosa treba odustati od nekih tvrdih, ukorijenjenih stavova koji su se možda u obitelji prenosili iz generacije u generaciju te ući u jedan sasvim drugačiji način postavljanja prema novim izazovima. Mislim da smo se sada, nakon deset godina, Ricarda i ja dobro upoznali, poštujemo međusobne granice i mogu reći da nam je danas ljepše nego na početku. Brak je zanimljiv i dugačak hod u kojem se iznova otkrivaju kvalitete onog drugoga i razlozi zbog kojih je baš ta osoba u mom životu. Naravno, ovo govorim za brakove u kojima oboje rade na sebi i na međusobnom rastu. Brak je danas jedna od najlomljivijih trski u društvu.
Koliko ste zapravo romantični? Možemo li očekivati da će deseta godišnjica braka u rujnu biti obilježena nekim posebnim iznenađenjem za Ricardu?
Sve ovisi o tome kako gledamo na romantiku. Ako je mjerimo po onome kako je društvo često prikazuje, onda vjerojatno nisam tipičan romantik. Nisam netko tko ide za tim da u jednom danu priredi nešto grandiozno samo radi onog ‘vau’ efekta. Više sam tip koji se trudi da nam svakodnevica bude ispunjena lijepim trenucima i stvarima u kojima oboje uživamo. Volimo finu hranu, kino, kazalište, skijanje, našu Korčulu, izlete i posjete obitelji izvan Hrvatske. Sve to vidim kao naše najljepše uspomene i priliku da kvalitetno provedemo vrijeme zajedno, a unutar tih zajedničkih trenutaka uvijek nastojim unijeti dozu romantike i pažnje. Naravno, na romantiku se može gledati i drugačije te vjerujem da ima onih kojima to ide bolje nego meni.
Koliko je Ricarda važna za vašu karijeru te koliko vam je teško uskladiti ulogu supruga i oca s intenzivnim poslovnim rasporedom?
Trebalo joj je vremena da se navikne na moj posao i bilo nam je zaista izazovno. Puno sam putovao na koncerte i duhovne obnove te često bio odsutan pa je bilo teško planirati naše zajedničko vrijeme. Taman kad bi došao vikend u kojem su druge obitelji planirale neki izlet ili odlazak u prirodu, ja bih se pakirao za put. No s vremenom smo naučili usklađivati obaveze i zgrabiti te neke naše dane kad god se pruži prilika. Puno smo toga prošli da bih danas uživao takvu njezinu podršku i razumijevanje za ono čime se bavim. Zato nastojim svaki trenutak kada sam kod kuće provesti kvalitetno s njima i tada im se potpuno dajem. Moj društveni život danas je uglavnom vezan uz obitelj. Onaj tko se želi družiti sa mnom treba računati i na moju ekipu koja je gotovo svagdje sa mnom.
Ovo ljeto bilo je posebno intenzivno zbog velike turneje. Kako ste ga uopće uspjeli organizirati s bebom i još dvojicom dječaka, je li bilo vremena za pravo obiteljsko ljeto ili je sve bilo podređeno koncertima?
Sve smo uspjeli uskladiti. Tu su nam, kako sam već rekao, puno pomogli ‘baka i djed servis’. Moji su s nama išli i na more pa kad bih ja odlazio na koncerte, oni su ostali s Ricardom i klincima. Pitali smo se ima li smisla usred turneje otići s tako malom bebom, koja nije imala ni dva mjeseca, na takav put i još na otok, no želja za našom Brnom na Korčuli bila je veća od svih tih pitanja pa smo jednostavno krenuli. Na kraju smo uživali i sve se isplatilo. Tamo sam održao i koncert, a ta je večer bila zaista predivna i ostat će nam u posebnom sjećanju.
Već u listopadu slijedi veliki koncert u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog kojim ćete obilježiti 15 godina glazbenog puta u duhovnoj glazbi. Što pripremate publici i po čemu će taj koncert biti drugačiji od onih koje ste održavali tijekom ljeta?
Već sam ambijent Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog daje jedan otmjen dojam i vjerujem da će izvući iz nas najbolje. Pojačat ću postojeći bend s još glazbenika pa će zvuk biti dodatno obogaćen, a aranžmani prilagođeni novom konceptu. Imat ću i neka iznenađenja koja sada ne bih otkrivao, no bit će vrlo intimno, a istodobno glazbeno i duhovno snažno. Pripreme su već počele i očekuje nas baš lijepa večer u Zagrebu. Kada se sjetim kako je sve počelo s ‘Kamenitim vratima’, nekako mi se Lisinski uklapa kao savršen nastavak te lijepe i jednostavne priče koja je počela iz čistog entuzijazma i ljubavi prema Bogu. A On zaslužuje ono najuzvišenije i najbolje što možemo dati.
Nakon koncerta u Lisinskom pripremate i novi album. U kojem se smjeru razvija vaša glazba, ostajete li vjerni zvuku po kojem vas publika poznaje ili osjećate potrebu za nekim iskorakom?
Uvijek volim promjene pa će biti i novog zvuka i nekih novih pristupa u aranžmanima, ali sve je to i dalje blisko mom stilu i načinu na koji doživljavam i stvaram glazbu. Album na kojem sada radim već ima četiri singla koja su izašla - ‘Samo želim reći ime Isus’, ‘Božja ljubav, Božja snaga’, ‘Aleluja u meni’ te duet s Amorosama ‘Jahve objavit će nam se’. Sve su te pjesme itekako zaživjele među publikom, imaju broje preglede na digitalnim platformama i pjevaju se na duhovnim koncertima pa već možemo reći da imamo uspješan album. Veselim se i pjesmama koje ljudi još nisu imali priliku čuti jer vjerujem da će donijeti nešto lijepo i svježe. Baš sam uzbuđen zbog novog materijala.
Vjera je važan dio vašeg života. Kako je nastojite prenijeti svojim sinovima a da je ne dožive samo kao pravila, nego kao vrijednosti po kojima će živjeti?
Nekako razmišljam da je svaki dan života koji živim prilika da prije svega budem čovjek, a onda i vjernik koji se prepoznaje po svojim djelima. Sada, dok su djeca mala, oni to još ne mogu razaznati niti im je to posebno zanimljivo, ali vjerujem da će, kako budu odrastali, u nama roditeljima moći prepoznati dosljednost i stabilnost koja će im kasnije u životu, kada prođu mladenačke godine, biti privlačna. Ako im sada svojim primjerom i dobrim odgojem ugradimo dobre temelje, vjerujem da će se kasnije, baš poput cvijeta koji se okreće prema suncu, i oni okrenuti prema nama starijima i dati nam priliku da im pomognemo uhvatiti ono važno u životu i pronaći istinsku radost života.
Što je posljednje što ste napravili samo za sebe? Ili je uz trojicu sinova i sve poslovne obaveze to postalo gotovo nemoguće?
Hm, nakon zahtjevnog dana služenja djeci na moru bio je to odlazak na pivo s rođakom Jerkom iz Smokvice, i to na stijene ispred hotela u prekrasnoj uvali Brna gdje nas je obasjavala mjesečina, a pogled je sezao prema pučini. Bila je to večer prije mog koncerta u Starigradu Paklenici pa nisam mogao dugo ostati, ali i to malo vremena bilo je dovoljno da se oči i duša napune ljepotom.