U rasprodanoj dvorani Lisinski grupa Magazin sinoć je nastupala nakon dvoznamenkastog broja godina. Bio je to koncert za pamćenje kojim se spektakularno obilježilo 40 godina albuma 'Put putujem'. Povodom ove velike obljetnice, razgovarali smo s alfom i omegom benda, Tončijem Huljićem, koji nam se osvrnuo na veliku ostavštinu ove grupe. Usput nam je otkrio i neke nepoznate deatelje iz privatnog i profesionalnog života.
Jeste li očekivali da će sve ove pjesme postati dijelom hrvatske glazbene povijesti?
Jesam. Sve što radim, radim s krajnim cijeljem. Ne radim da bi radio, nego da ima smisla. Svatko tko radi nešto sa smislom, onda očekuje da će nešto i ostaviti iza sebe. Međutim, ja se iskreno ne volim okretati u prošlost. Uvijek se fokusiram samo prema naprijed.
Što biste rekli, kako se Lorena uklopila u grupu, dvije godine nakon što se priključila dečkima?
Lorena je sjajna, sinergija je sjajna, reakcije publike su sjajne. I zapravo to je olakotna okolnost Magazina što su se mijenjale pjevačice jer zapravo mlada generacija ne želi nove pjesme. Ljudi hoće stare pjesme s novim izvođačima. I sad kad ti promijeniš pjevača, dobio si novog izvođača koji pjeva stare pjesme. Tako da je to jedna sretna okolnost koja se poklopila sada.
Jeste li i dalje upetljani u svaki kotačić Magazina?
Strateški, da. Ali praktično je stvar na njima. Ja od 1995. sam odlučio biti autor, a ne član benda. Jednostavno ne možeš toliko svirati i baviti se kreativno glazbom. Dođe do zamora ili moraš uzimati pauze.
Znamo da ste dobri s bivšim pjevačicama Magazina, no čujete li se s Ljiljanom Nikolovskom?
S Ljiljanom nisam baš u kontaktu. Život nas je odnio na druge kontinente. Sad baš da se 35 godina čujemo na telefon, nije baš prirodno. Ali viđali smo se, bilo je vrlo ugodno i tako.
Paralelno skladate glazbu za nove televizijske serije?
To je standardno. Ja imam uigrani tim ljudi koji je verziran upravo za takve stvari još od 2002. Kad sam bio suvlasnik Ave i zapravo radio glazbu za prvu hrvatsku sapunicu Vila Maria i onda još četiri, pet, šest njih nakon. I dalje sam vezan s televizijom i zapravo sve ove serije koje gledate, Kumove i to, sve ja radim.
Pripremate i međunarodni duhovni projekt o kojem ste nam nešto natuknuli ovog ljeta?
Da, ne mogu previše o tim stvarima. Projekt je jako opsežan, multimedijalni projekt. I ako bude mira u svijetu, a i ako ga ne bude, bit će izvedeno negdje oko Uskrsa 2028. Preopsežan je projekt. Unutra je dosta stranaca, na engleskom je, pogotovo ovaj main role. Treba se uklopiti i u njihove okvire jer jedni glume, drugi pjevaju, imaju svoje zaduženja. Projekt je veliki, a ja ću ga pokušati napraviti još većim.
Uz sve to, dogovarate i novu suradnju sa Sarah Brightman?
Da, počinjemo s Ljubljanom, pa Budimpešta, Zagreb, Beograd, uglavnom srednja Europa. Ali imamo i neke druge zajedničke interese, međutim trebamo se poklopiti terminski. Evo sad se hvatamo da se na brzinu snimi ono što smo već odlučili prije.
Dođe li kad do zamora materijala kada radite na toliko stvari istodobno?
Ja nemam drugi smisao.
A unučići, obitelj, može li vam to biti neka vrsta kompenzacije?
Taj dio može kompenzirati do određene mjere, međutim ja sam stvoren da bi stvarao... Ja nemam hobije, ja ne mogu ići u penziju, šta ću raditi u penziji?
Ne privlači vas recimo otputovati na Maldive sa suprugom?
Šta će meni Maldivi kada ja praktički već živim na Maldivima? Dakle ja imam tu jednu oazu mira, zato se i jesam povukao iz sviranja, društva i svega. Jednostavno sam okrenut kontemplaciji, introspekciji i pručavanju glazbe. I mašta mi još uvijek radi. Dok imaš snova, živ si.
Spomenuli smo maloprije taj privatni dio i unučiće, što biste rekli kakav ste djed?
Hahahah dobro pitanje. Pa djeca mi se onako čude. Interesantan sam im, nešto ima tu. Ova nova djeca su vrlo analitična. Mislim vidi se da je to jedan generacijski skok. I ono po pitanju mozga i uopće kalkulacije, načina na koji se gleda svijet. I vjerojatno je to zato što civilizacija ide prema naprijed. Dolaze neke nove, čim bolje generacije, treba se što prije rješiti ovih starih.
Ne nedostaje vam svijet od prije?
U principu ne. Ne znam žale li ljudi za mladošću ili za onim što je ta mladost donosila. Ok, s jedne strane nemaš problema s tetivama, možeš se baviti sportom, a sad postoje neka ograničenja, injekcije i tako dalje, da to sve skupa izdrži. Ne volim ograničenja, onda kad me vlastito tijelo počinje ograničavati zbog ovog ili onog razloga, to me izludi.
Kakvog ste zdravlja danas?
Hipohondrijski dobro i vječito nezadovoljno haha. Stalno su neke kontrole u igri, možda sam malo opterećen time. Ne zbog toga što se bojim smrti, iako realno svi se bojimo smrti jer ne znaš u što ideš. No, možda više zbog toga što, šta ja znam, neću moći raditi. A kad ne radiš, onda više nemaš svrhu i počinješ se prirodno gasiti.