Vani je srpanjska žega, nekoliko metara niže prepuna plaža, Tončiju omiljeni beach bar Shark prijatelja Denisa Kalajžića, glumca koji se pojavljuje u spotovima Madre Badesse. Čuje se dječji smijeh i ljetna vreva. No iza visokog zelenila, u dvorištu kuće u Stanićima pokraj Omiša, vlada gotovo nestvarna tišina. Upravo ju je Tonči Huljić posljednjih godina naučio cijeniti više od svega. Jedan od naših najuspješnijih autora ne miruje ni tijekom ljeta. Dok paralelno sklada glazbu za novu televizijsku seriju, priprema međunarodni duhovni projekt o kojem zasad ne želi otkriti previše, dogovara novu suradnju sa Sarah Brightman i razrađuje koncert kojim će obilježiti više od pola stoljeća Magazina.
No razgovor vrlo brzo skrene u sasvim drugom smjeru. Danas ga više od estrade zanimaju smisao, tišina i vrijeme. Govori o unucima koji su mu promijenili svakodnevicu, o svijetu koji smatra sve nesigurnijim, o želji za samoodrživim načinom života te potrebi da se udalji od buke, površnih razgovora i javne izloženosti. 'Najteže je postići jednostavnost', reći će u jednom trenutku sažimajući možda najbolje vlastitu životnu filozofiju. Tonči Huljić danas zvuči drugačije nego prije deset ili dvadeset godina. Manje ga zanimaju trendovi, a više ono što ostaje kada se reflektori ugase. I upravo zato ovaj razgovor nije samo priča o novim pjesmama i velikim projektima, nego portret čovjeka koji nakon desetljeća uspjeha i dalje neumorno stvara, ali sve češće traži odgovore na pitanja koja nemaju veze s glazbenim ljestvicama.
Trenutačno ste u Stanićima. Je li to vaše ljetno utočište?
Da. Pola vremena provodim na Krku, pola ovdje. Ove godine odlučili smo srpanj biti u Stanićima, a kolovoz na Krku jer ondje moram ozbiljno raditi. Dolazi mi ekipa i pripremamo projekt koji me trenutačno najviše zaokuplja. Uz to me u rujnu očekuje snimanje nekoliko pjesama sa Sarah Brightman, a u tijeku su i razgovori u vezi još nekih suradnji. No sve je to, zapravo, u sjeni jednog velikog projekta o kojem zasad ne mogu previše govoriti. Riječ je o duhovnoj temi, ali pristup će biti potpuno drukčiji. Ne želim napraviti klasičan oratorij. Cilj je stvoriti spektakl koji će biti razumljiv i zanimljiv publici bilo gdje u svijetu. Mislim da tu postoji prostor za nešto novo.
Uz toliki posao ostaje li vam vremena za odmor?
Ja se zapravo cijelo vrijeme odmaram. Takav mi je način života. Kad stignu djeca i unuci, preselim se u drugi dio kuće, a kad radim, imam svoj mir. Na Krku imam zaseban prostor u kojem mogu skladati bez ometanja. Posao i odmor kod mene nikada nisu bili strogo odvojeni. Nakon ovog razgovora mogu otići na plažu, okupati se, popiti kavu ili čašu vina i to je moj način opuštanja. Cijeli život funkcioniram tako, tražeći ravnotežu.
Posljednjih godina sve vas više privlače duhovne teme. Nakon ‘Ave Marije’ i ‘Pop mise’ pripremate novi veliki projekt. Što vas vodi u tom smjeru?
To nije bio plan. Jednostavno se dogodilo. Sve je počelo s ‘Ave Marijom’, nastavilo se ‘Pop misom’, a danas radim na možda najambicioznijem projektu dosad. Riječ je o Kristovoj muci u Getsemanskom vrtu, ali ne želim napraviti klasičan oratorij. Želim da to bude iskustvo. Na pozornici će biti veliki orkestar i zbor, paralelno će se prikazivati film, a sva tri elementa - glazba, slika i emocija - pričat će istu priču. To je golem izazov. Radim prema zapisima na kojima je Mel Gibson temeljio svoj film ‘Pasija’ i upravo zato pokušavam pronaći način da publiku ne opteretim patnjom, nego da joj dam nadu. Umjetnost bi, barem po mom mišljenju, trebala čovjeka podići. Ako nakon predstave ode kući osjećajući da postoji smisao i da njegov život možda nije toliko težak koliko mu se činio prije ulaska u dvoranu, onda sam postigao ono što sam želio.
Zvuči kao projekt koji je puno više od glazbe.
I jest. Posljednjih godina sve više razmišljam o tome zašto nešto stvaram. Nekad razmišljaš o tome hoće li pjesma biti hit. Danas me zanima može li nešto ostati iza mene. Mislim da čovjek s godinama prirodno počne tražiti dublji smisao. Puno više učim nego prije trideset godina. I dalje svakodnevno skladam, ali jednako me zanimaju dramaturgija, priča, emocija... Kako zadržati pažnju publike sat i pol? Kako nekoga dirnuti, a da pritom ne budeš patetičan? To su pitanja koja me danas okupiraju.
Istodobno radite i na potpuno drukčijim projektima - od televizijskih serija do međunarodnih suradnji.
To je moj život. Trenutačno završavam glazbu za novu seriju Nove TV. Malo ljudi zna da od 2011. stvaram glazbu praktički za sve njihove serije. To nije samo skladanje. Prvih nekoliko epizoda uvijek su najteže jer tada tražite identitet serije. Glazba mora postati jedan od likova. Istodobno pripremam i nove pjesme sa Sarah Brightman, ali sve to ostaje u sjeni ovog velikog projekta. Njime sam potpuno zaokupljen.
S druge pak strane znamo da su vas unuci potpuno osvojili.
Jesu. I promijenili su mi svakodnevicu više nego što sam očekivao. Kad postaneš djed, shvatiš koliko mala djeca zapravo traže pažnju. Nevjerojatno su znatiželjna i dovoljna je sekunda nepažnje da već krenu istraživati nešto što ne bi smjela. Zato smo stalno na oprezu. Koliko god nas odraslih bilo oko njih, uvijek netko mora biti potpuno usredotočen samo na njih. Ali to je jedna lijepa vrsta umora. Najstarija unuka Alba često spava kod nas. Obožava zadirkivati mlađeg brata pa ga zna namjerno probuditi. Njoj je to zabavno, roditeljima možda baš i nije. (smijeh) To su trenuci koji ispunjavaju kuću i daju joj neku novu energiju.
Uloga djeda dosta vas je promijenila. Doživljavate li je danas drukčije nego što biste možda prije desetak ili više godina?
Sigurno. Vjerojatno danas imam više strpljenja. Kad si mlad, stalno negdje juriš. Karijera, putovanja, koncerti, rokovi... Danas mi više nije problem stati. Sjediti s njima, gledati kako otkrivaju svijet i uživati u stvarima koje smo mi odrasli odavno prestali primjećivati. To je privilegij.
Kako u svemu tome funkcioniraju Tonči i Vjekoslava? Nakon toliko godina zajedno jeste li uspjeli sačuvati svoj prostor?
Jesmo. To nam je uvijek bilo važno. Bez obzira na posao, djecu ili danas unuke, postoji naš svijet u kojem smo samo nas dvoje. Najčešće je to glazba. Kad sjednemo zajedno raditi, sve ostalo nestane. Naravno da je danas drugačije nego prije. Vjekoslava je jednako zaljubljena u unuke kao i ja pa bi često htjela biti na nekoliko mjesta odjednom. Ali to je valjda prirodno. Na kraju se uvijek vratimo onome što nas je spojilo. Stvaranju.
Čini se da ste posljednjih godina svjesno usporili ritam života.
Jesam. Nekad sam imao osjećaj da moram biti svagdje. Danas više nemam. Ne izlazim gotovo nikamo i to mi uopće ne nedostaje. S godinama prirodno počneš sužavati krug ljudi. Više mi nije važno biti na svakom događanju, svakoj promociji ili svakoj proslavi. Vrijeme je postalo previše vrijedno da bih ga trošio na stvari koje me ne ispunjavaju.
Što vas danas privlači?
Razgovori iz kojih mogu nešto naučiti. Još imam ogromnu glad za učenjem. Ne zanimaju me više površne teme ni priče tko je što kupio ili koliko vrijedi. Više me zanimaju pitanja zbog kojih čovjek raste. Zašto smo ovdje? Kako ostati normalan u svijetu koji se mijenja iz dana u dan? Kako živjeti jednostavnije? To su razgovori koji me danas hrane.
Jednom ste rekli da vam je mir postao važniji od uspjeha.
Mislim da je mir danas najveći luksuz. Pogledajte samo gdje sjedimo. Plaža je udaljena nekoliko desetaka metara i prepuna ljudi, a ovdje vlada potpuna tišina. To nije slučajno. Namjerno sam birao mjesto na kojem mogu čuti vlastite misli. Shvatio sam da čovjeku zapravo treba vrlo malo. Što manje buke ima oko sebe, to jasnije čuje ono što mu je doista važno.
Zato razmišljate o samoodrživom načinu života?
Da. To me posljednjih godina jako zaokuplja. Planiram izgraditi potpuno samoodrživu drvenu kuću. Ne zato što želim pobjeći od ljudi, nego zato što vjerujem da će neovisnost postati jedna od najvažnijih vrijednosti budućnosti. Previše smo se naviknuli da će sustavi uvijek funkcionirati. Volim razmišljati nekoliko koraka unaprijed. Ne iz straha. Iz odgovornosti.
Više od pola stoljeća stvarate glazbu koja je obilježila generacije. Kada danas pogledate sve što je Magazin, što prvo pomislite?
Prvo pomislim koliko je vremena prošlo. Ali još više me veseli što te pjesme i dalje žive svojim životom. Nedavno sam bio u Beogradu i u jednom kafiću tijekom karaoke večeri gotovo cijela atmosfera vrtjela se oko pjesama Magazina. Gledao sam mlade ljude koji nisu ni bili rođeni kada su te pjesme nastale, a pjevali su ih od riječi do riječi. To je najveća nagrada koju autor može dobiti.
Na jesen obilježavate veliku obljetnicu benda. Što publika može očekivati na koncertu u Lisinskom 6. listopada kada slavimo 40 godina albuma ‘Put putujem’?
Ne želimo koncert koji će biti samo podsjećanje na prošlost. Želimo pokazati zašto te pjesme i danas imaju život. Magazin je tijekom desetljeća mijenjao pjevačice, mijenjale su se generacije, mijenjala se publika, ali ono što je ostalo ista jest emocija. Mislim da upravo zbog toga te pjesme još pronalaze put do novih ljudi.
Je li danas teže napisati hit nego prije četrdeset godina?
Danas je drukčije. Nekada su televizija i radio gradili karijere. Danas publika glazbu otkriva na potpuno drugačiji način. Ali jedna se stvar nije promijenila. Ljudi uvijek prepoznaju iskrenu emociju. Trendovi dolaze i prolaze. Možeš pratiti ono što je trenutačno popularno, ali pitanje je hoće li itko tu pjesmu pjevati za dvadeset ili trideset godina. To je jedino mjerilo koje me još zanima.
I na kraju - što biste voljeli da ljudi osjete kada izađu s vašeg koncerta?
Da odu kući malo mirniji nego što su došli. Ako glazba može čovjeku uljepšati dan, dati mu nadu ili ga podsjetiti na nešto lijepo, onda je ispunila svoju svrhu. Sve ostalo prolazi.
